Koje je djelo vrijednije od sadake?

Kada bi se ljudi pridržavali kur'anskih propisa i Poslanikovih, s.a.v.s., uputstava ne bi šejtan mogao da rovari među njima, ne bi bilo ovoliko svađa i prekidanja rodbinskih veza.

Šejtan je izgubio nadu da će biti obožavan od strane klanjača, ali nije izgubio nadu da će uspjeti da zavadi vjernike, šireći među njima neprijateljstvo. Svakoj strani šejtan ukrašava njegov postupak i daje mu podršku u onome što čini, podstiče ga da ustraje u odbrani svog stava, pa makar on bio i pogrešan. Rezultat toga je da se među njima širi neprijateljstvo i razdor, što kasnije prerasta u neprijateljstvo, a ponekad u svađu i sukob.

Zbog velike štetnosti ovog stanja u društvu islam je propisao obavezu mirenja zavađenih. To je Allah, dž.š., naredio u Kur'anu, pa kaže: “Allaha se vi bojte i izgladite međusobne razmjerice!” (El-Enfal, 1.)

 “Zaista su vjernici braća, pa popravite odnose među njima.” (El-Hudžurat, 10.)

“Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite te ih…” (El-Hudžurat, 9.)

Specifičnost i važnost misije mirenja zavađenih je u tome, što je u toj situaciji čak dozvoljeno i slagati, kako bi se postigao cilj, a poznato je da je laž jedan od najvećih grijeha.

Kolika nagrada se obećava za onoga ko pomiri zavađene dovoljno govori činjenica da je to djelo bolje nego klanjanje nafile/dobrovoljnog namaza, ili dijeljenja sadake, zbog velikih ciljeva koji se time postižu u ponovnom uspostavljanju lijepih odnosa, čišćenju srca od zavidnosti i netrpeljivosti, uzajamnom posjećivanju i održavanja rodbinskih veza. Sve to čini zajednicu i društvo čvršćim, sretnijim i jačim.

Ebu Derda’, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Hoćete li da vas obavijestim o djelu koje je bolje i vrijednije od dobrovoljnog posta, namaza i sadaka? Ashabi rekoše: -Hoćemo. Poslanik, s.a.v.s., reče: “Pomiriti zavađene, jer svađa upropaštava vjeru.” (Ebu Davud i Ibn Hibban)

Mirenje zavađenih se smatra vrstom sadake, jer Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Na svaku kost čovjek je dužan da svakodnevno daje sadaku a da pomiriš dvojicu zavađenih i to je sadaka.” (Muttefekun alejhi)

Ummu Kulsum bint Ukbe, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Nije lažljivac onaj koji želi da pomiri zavađene, pa time želi postići dobro, ili kaže samo ono što je dobro.” (Muttefekun alejhi)

Čak je onome koji pokušava da pomiri dvojicu zavađenih zabranjeno da kaže istinu ako će to još više pogoršati situaciju i povećati razdor među njima. Onaj ko prenosi govor ljudi i time pravi smutnju zove se nemmam, pa makar on pri tome govorio istinu, jer je prenošenje tuđih riječi jedan od velikih grijeha i takav neće ući u Džennet, kao što je to spomenuto u hadisu. U tom smislu Ibn Babevejh kaže: “Allah voli laž prilikom mirenja zavađenih a ne voli istinu koja širi razdor i smutnju među ljudima.”

Ko pokuša da pomiri zavađene ljude mora u svom poslu biti potpuno iskren i to raditi radi Allaha, dž.š., a ne očekivati da ga ljudi hvale, niti da se dive tom njegovom činu. U takvoj situaciji šejtan može da se umiješa u njegov nijjet i pokvari mu to djelo. Za iskrenost u tom poslu Allah, dž.š., obećava veliku nagradu, pa kaže: „osim kad zapovjedi da se milostinja dijeli ili dobročinstvo čini, ili da se među svijet sloga uspostavi. a ko to čini Allahovo zadovoljstvo tražeći- takvome ćemo nagradu golemu dati!“ (sura En-Nisa’, 114)

Onaj ko želi da pomiri zavađene mora odabrati odgovarajuće vrijeme i zgodnu priliku, kada su zavađeni prisebni i postoji optimalna mogućnost da se presaberu i uvide svoju grešku, kako bi se povratili ispravnom putu.

Sehl ibn Sad priča da su se stanovnici zaseoka Kuba posvađali toliku da su se počeli gađati kamenicama. Kada Poslanik, s.a.v.s., obaviješten o tome, rekao je ashabima: “Hajdemo tamo da ih izmirimo.” (Buhari)

Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Ništa bolje čovjek ne može uraditi od namaza, mirenja zavađenih i lijepog ponašanja.” (sahih)

Onaj koji miri zavađene treba da koristi najljepše riječi u komunikaciji sa zavađenima, podsjeti ih na prolaznost dunjaluka i bezvrijednost razloga njihove zavađenosti. Također ih treba podsjetiti da se njihova dobra djela ne izlažu Allahu, dž.š., sve dok se njih dvojica ne izmire.

To potvrđuje hadis koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Džennetska vrata se otvaraju ponedjeljkom i četvrtkom i praštaju se grijesi svakom onome ko Allahu ne pripisuje druga, osim onog čovjeka koji je u zavadi sa svojim bratom muslimanom. Allah, dž.š., kaže: „Ostavite ovu dvojicu dok se ne pomire, ostavite ovu dvojicu dok se ne pomire, ostavite ovu dvojicu dok se ne pomire!” (Muslim)

Situacija zavađenih je još gora ako su oni rođaci pa time dođe do prekidanja rodbinskih veza, jer onaj ko prekida rodbinske veze neće ući u Džennet, kao što to Poslanik, s.a.v.s., u hadisu naglašava.

Ako bi neko od zavađenih pravdao se time što se on zakleo da neće s tom osobom više komunicirati, treba ga podsjetiti da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ko se zakune nekom zakletvom, pa uvidi da je uraditi nešto mimo toga bolje, neka odustane od svoje zakletve i neka izvrši iskup svoje zakletve.“ (Muslim)

Enes, r.a., je rekao: “Ko pomiri dvojicu zavađenih Allah, dž.š., će mu za svaku riječ dati nagradu kao da je oslobodio roba.”

Evza'i kaže: „Nema Allahu, dž.š., dražeg koraka od koraka onoga koji želi da pomiri dvojicu zavađenih. Ko pomiri dvojicu zavađenih Allah, dž.š., će ga zaštititi od džehennemske vatre.“

Mnogi koji rade na pomirenju ljudi nemaju uspjeha jer mijenjaju govor i izvrću vijesti, a na njemu je da govori ono za šta zna da je dobro, a da šuti o onom za što zna da nije dobro. Onaj koji pomiruje ljude treba da zna da se zlo ne gasi zlom kao što se vatra ne gasi vatrom nego se gasi dobrim i loše se ne umanjuje osim sa dobrim, pa zbog toga zavađene strane trebaju da odustanu od nekih svojih prava. Onaj koji pomiruje ljude treba da zna da duše teže ka škrtosti što zahtjeva ulaganje truda i veliko strpljenje ispunjavajući Allahovu naredbu:

“A nagodba je najbolji način – ta ljudi su stvoreni lakomi! I ako vi budete lijepo postupali i Allaha se bojali – pa, Allah dobro zna ono što radite.“ (En-Nisa, 128)

Nasuprot ovim škrtim dušama, one koji pomiruju ljude Islam priznaje zbog toga što oni troše svoje vrijeme, imetak i ugled tako što im se iz zekata izdvaja jedan dio. Kaže Allah dž.š.:

“Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku. Allah je odredio tako! – A Allah sve zna i mudar je.“ (Et-Tevbe, 60)

Prezaduženih postoje dvije vrste:

– Prezaduženi zbog izmirivanja ljudi.

– Onaj ko sam sebe zaduži pa mu bude teško vratiti, njemu se da kako bi vratio dug.

I na kraju svakom onom ko pomiruje ljude neka vodilja budu riječi Allahovog Poslanika, Šu’ajba, alejhi selam:

“O narode moj“ – govorio je on – ‘shvatite da je meni jasno ko je Gospodar moj i da mi je On dao svega u obilju. Ja ne želim činiti ono što vama zabranjujem; jedino želim učiniti dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se uzdam i Njemu se obraćam.’“ (Hud, 88)