Propisi o zekatu

Zekat je obaveza svakog muslimana, razumnog, slobodnog, punoljetnog, koji je upoznat sa propisima o zekatu, makar da zna samo za stav islama prema zekatu, a za što je dovoljno da osoba živi u muslimanskoj sredini. Zekat nije obaveza za malo dijete, roba, osobu koja živi u neislamskoj sredini i koja nije upućena i ne zna ništa o ovoj obavezi.

Uvjet pod kojim ova obaveza biva stavljena nekome u dužnost jeste da osoba posjeduje nisab (Nisab je određena količina imovine utvrđena na osnovu šerijatskih izvora, a što je osnova za davanje zekata) tokom cijele jedne godine, a da nije dužna nekome ko od nje potražuje taj dug. Isti je slučaj i ako je riječ o dugu koji se mora izvršiti u ime Allaha dž.š. i nije pravo ljudi već Allahovo. Takav je zekat, a njega potražuje ovlaštena osoba, što je bila praksa u vrijeme Poslanika a.s., Ebu Bekra i Omera. Ili, pak, ako se radi o dugu prema nekoj osobi, kao što je, recimo, mehr mu'edždžel za slučaj rastave braka. Istina, to ne oslobađa od obaveze davanja zekata.

Prolazak jedne godine od kako se nalazi nisab u posjedu je uvjet da bi zekat bio obaveza. Ovdje se radi o lunarnoj godini. Nazvana je havl, zato što se u godini dese mnoge promjene i zbog promjene godišnjih doba (a to sadrži značenje ove riječi – op. prev.) Ebu Davud navodi u svome Sunenu hadis o čijem se stupnju nije izjasnio, a u kojem Poslanik a.s. kaže: “Nema zekata na onu imovinu koja nije bila u posjedu cijelu jednu godinu.”

Također se uvjetuje da u ovoj imovini nema ničega što je osnovna potreba osobe koja daje zekat, a što održava ljudski život, kao što su sredstva za izdržavanje, sredstva za stanovanje, nužna odjeća kojom se štiti od vrućine i hladnoće, profesionalna oruđa i alat, namještaj i pokućstvo, naučna literatura i knjige i drugo što spada u osnovne ljudske potrebe.

Zekat se ne daje na imovinu koja je zalog kod neke osobe. Na nju ne daje zekat ni osoba kod koje se nalazi zalog, zbog činjenice da nije pravi vlasnik, niti osoba koja ju je založila, zbog činjenice da se ne može koristiti njome. Kada osoba koja je dala imovinu u zalog vrati u svoj posjed tu svoju imovinu, neće davati zekat za protekle godine.

Zekat ne daje zadužena osoba koja ima kod sebe imovine onoliko kolika je potražnja za dug. Ako ima preko toga i iznosi nisab, dat će zekat na tu imovinu. Zaduživanje u toku godine u kojoj se posjeduje nisab je isto kao i gubitak te imovine, jer je dug činjenica koja sprečava da se računa početak godine, pa tako sprečava i računanje trajanja godine. Ako osoba ima kod sebe dirheme, dinare, trgovačku robu i stoku, pa se zaduži, taj dug se zaračunava i pokriva dirhemima i dinarima, zatim trgovačkom robom i, na kraju, stokom. Stoka je ovdje označena s arapskom riječi sevaim, što je množina riječi saimetun, a označava onu stoku koja se veći dio godine hrani na pašnjacima. (Reddul-muhtar, II/8.)

Zekat se ne daje na izgubljenu imovinu, koju osoba pronađe nakon nekoliko godina, niti na imovinu koja padne u more, pa se izvadi nakon nekoliko godina. Također, zekat se ne daje na imovinu koja je osobi neko uzurpirao, a ona nema argumenata za to. Ali, ako postoje dokazi o vlasništvu te imovine, zekat je obavezan i na proteklo vrijeme, nakon preuzimanja od uzutpatora. Izuzetak od ovoga pravila je situacija kada je uzurpirana stoka koja se hrani na pašnjacima, jer se nije ostvario bitan uvjet, napasanje stoke, čak i ako bi uzurpator potvrdio da je stoka napasana.( Reddul-muhtar, II/9.)

Zekat nije obavezan na zakopanu imovinu na otvorenom prostoru, ako neko zaboravi mjesto zakopavanja, pa se poslije sjeti, jer se otvoreni prostor ne smatra zaštićenim mjestom. Što se, pak, tiče zakopane imovine u vlastitoj ili tuĐoj kući, tada postoji obaveza davanja zekata na nju, jer je dolazak do te imovine moguć i lahak.

Također, nema obaveze davanja zekata na posuđeni novac koji negira dužnik, i gdje ne postoje dokazi o dugu, a kasnije davalac duga dođe do argumenata pomoću kojih će vratiti svoju imovinu. Također, nema obaveze davanja zekata u nepravedno konfiskovanoj imovini, koja se vrati nakon dugo godina, zbog nemogućnosti njene oplodnje i razvijanja. Osnova za sve to je hadis kojeg prenosi Ali r.a., a koji glasi: “Zekat se ne daje na nedostupnu imovinu." (U El-Hidaji se ovaj hadis pripisuje Aliji, r.a. To navodi Sebt ibn El-Dževzi, prenoseći od Osmana i Ibn Omera, kao što se navodi u Šerhun-nikabe od Mula Alija El-Karija)

Zekat je ibadet vezan za imovinu, pa nije valjan ako se izdvaja iz imovine koja je stečena na nedozvoljen, haram način, niti je obaveza dati iz takve imovine zekat. Allah dž.š. kaže: “O vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stičete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo, ne izdvajajte ono što ne vrijedi da biste to udijelili – kad ni vi sami to ne biste primili osim zatvorenih očiju. I znajte da Allah nije ni o kome ovisan i da je hvale dostojan.” (Sura El-Bekare, 267)

Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Allahov dž.š. Poslanik a.s. rekao: “Ko da sadaku koja iznosi vrijednost jedne datule, stečene na halal način, a Allah dž.š i ne prima ništa drugo osim onoga što je stečeno na dozvoljen, halal način, Allah će je uzeti u Svoju ruku, a zatim će je gajiti za njenog vlasnika, kao što neko od vas gaji i brine se o malom ždrijebetu, sve dok ne postane kao brdo.” (Buharijin Sahih, O zekatu, 1410.)

Značenje riječi "tajjib" jeste halal, jer je to atribut kakva treba zarada da bude. Zarada je ili dozvoljena ili nedozvoljena.

Zekat je obavezan samo u onoj vrsti imovine koja se unapređuje i plodi. To je ona imovina koja se ulaže i skladišti do onog momenta kada se može ukazati potreba za njom, ili ona koju je moguće unaprijediti, kao zlato, srebro, vrijednosni papiri. Stoga, nema zekata u biserima i draguljima koliko god da im je vrijednost velika, osim ako su trgovačka roba. 

Izvršenje zekata je dužnost koja se mora odmah izvršiti i ne smije se odlagati za vrijeme u kojem se može izvršiti. Kada neko ne bi dao zekat sve do prolaska dvije godine, učinio bi loše djelo i grijeh, jer je suština u tome da se usmjeri siromahu, kako bi zadovoljio neke svoje potrebe. Stoga je zekat obaveza s kojom se mora požuriti. Kada ne bi bila dužnost koja se mora izvršiti bez odlaganja, ne bi postigla svoj efekat.

Izvor: Akos.ba

  

Koje je djelo vrijednije od sadake?

Kada bi se ljudi pridržavali kur'anskih propisa i Poslanikovih, s.a.v.s., uputstava ne bi šejtan mogao da rovari među njima, ne bi bilo ovoliko svađa i prekidanja rodbinskih veza.

Šejtan je izgubio nadu da će biti obožavan od strane klanjača, ali nije izgubio nadu da će uspjeti da zavadi vjernike, šireći među njima neprijateljstvo. Svakoj strani šejtan ukrašava njegov postupak i daje mu podršku u onome što čini, podstiče ga da ustraje u odbrani svog stava, pa makar on bio i pogrešan. Rezultat toga je da se među njima širi neprijateljstvo i razdor, što kasnije prerasta u neprijateljstvo, a ponekad u svađu i sukob.

Zbog velike štetnosti ovog stanja u društvu islam je propisao obavezu mirenja zavađenih. To je Allah, dž.š., naredio u Kur'anu, pa kaže: “Allaha se vi bojte i izgladite međusobne razmjerice!” (El-Enfal, 1.)

 “Zaista su vjernici braća, pa popravite odnose među njima.” (El-Hudžurat, 10.)

“Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite te ih…” (El-Hudžurat, 9.)

Specifičnost i važnost misije mirenja zavađenih je u tome, što je u toj situaciji čak dozvoljeno i slagati, kako bi se postigao cilj, a poznato je da je laž jedan od najvećih grijeha.

Kolika nagrada se obećava za onoga ko pomiri zavađene dovoljno govori činjenica da je to djelo bolje nego klanjanje nafile/dobrovoljnog namaza, ili dijeljenja sadake, zbog velikih ciljeva koji se time postižu u ponovnom uspostavljanju lijepih odnosa, čišćenju srca od zavidnosti i netrpeljivosti, uzajamnom posjećivanju i održavanja rodbinskih veza. Sve to čini zajednicu i društvo čvršćim, sretnijim i jačim.

Ebu Derda’, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Hoćete li da vas obavijestim o djelu koje je bolje i vrijednije od dobrovoljnog posta, namaza i sadaka? Ashabi rekoše: -Hoćemo. Poslanik, s.a.v.s., reče: “Pomiriti zavađene, jer svađa upropaštava vjeru.” (Ebu Davud i Ibn Hibban)

Mirenje zavađenih se smatra vrstom sadake, jer Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Na svaku kost čovjek je dužan da svakodnevno daje sadaku a da pomiriš dvojicu zavađenih i to je sadaka.” (Muttefekun alejhi)

Ummu Kulsum bint Ukbe, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Nije lažljivac onaj koji želi da pomiri zavađene, pa time želi postići dobro, ili kaže samo ono što je dobro.” (Muttefekun alejhi)

Čak je onome koji pokušava da pomiri dvojicu zavađenih zabranjeno da kaže istinu ako će to još više pogoršati situaciju i povećati razdor među njima. Onaj ko prenosi govor ljudi i time pravi smutnju zove se nemmam, pa makar on pri tome govorio istinu, jer je prenošenje tuđih riječi jedan od velikih grijeha i takav neće ući u Džennet, kao što je to spomenuto u hadisu. U tom smislu Ibn Babevejh kaže: “Allah voli laž prilikom mirenja zavađenih a ne voli istinu koja širi razdor i smutnju među ljudima.”

Ko pokuša da pomiri zavađene ljude mora u svom poslu biti potpuno iskren i to raditi radi Allaha, dž.š., a ne očekivati da ga ljudi hvale, niti da se dive tom njegovom činu. U takvoj situaciji šejtan može da se umiješa u njegov nijjet i pokvari mu to djelo. Za iskrenost u tom poslu Allah, dž.š., obećava veliku nagradu, pa kaže: „osim kad zapovjedi da se milostinja dijeli ili dobročinstvo čini, ili da se među svijet sloga uspostavi. a ko to čini Allahovo zadovoljstvo tražeći- takvome ćemo nagradu golemu dati!“ (sura En-Nisa’, 114)

Onaj ko želi da pomiri zavađene mora odabrati odgovarajuće vrijeme i zgodnu priliku, kada su zavađeni prisebni i postoji optimalna mogućnost da se presaberu i uvide svoju grešku, kako bi se povratili ispravnom putu.

Sehl ibn Sad priča da su se stanovnici zaseoka Kuba posvađali toliku da su se počeli gađati kamenicama. Kada Poslanik, s.a.v.s., obaviješten o tome, rekao je ashabima: “Hajdemo tamo da ih izmirimo.” (Buhari)

Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Ništa bolje čovjek ne može uraditi od namaza, mirenja zavađenih i lijepog ponašanja.” (sahih)

Onaj koji miri zavađene treba da koristi najljepše riječi u komunikaciji sa zavađenima, podsjeti ih na prolaznost dunjaluka i bezvrijednost razloga njihove zavađenosti. Također ih treba podsjetiti da se njihova dobra djela ne izlažu Allahu, dž.š., sve dok se njih dvojica ne izmire.

To potvrđuje hadis koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Džennetska vrata se otvaraju ponedjeljkom i četvrtkom i praštaju se grijesi svakom onome ko Allahu ne pripisuje druga, osim onog čovjeka koji je u zavadi sa svojim bratom muslimanom. Allah, dž.š., kaže: „Ostavite ovu dvojicu dok se ne pomire, ostavite ovu dvojicu dok se ne pomire, ostavite ovu dvojicu dok se ne pomire!” (Muslim)

Situacija zavađenih je još gora ako su oni rođaci pa time dođe do prekidanja rodbinskih veza, jer onaj ko prekida rodbinske veze neće ući u Džennet, kao što to Poslanik, s.a.v.s., u hadisu naglašava.

Ako bi neko od zavađenih pravdao se time što se on zakleo da neće s tom osobom više komunicirati, treba ga podsjetiti da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ko se zakune nekom zakletvom, pa uvidi da je uraditi nešto mimo toga bolje, neka odustane od svoje zakletve i neka izvrši iskup svoje zakletve.“ (Muslim)

Enes, r.a., je rekao: “Ko pomiri dvojicu zavađenih Allah, dž.š., će mu za svaku riječ dati nagradu kao da je oslobodio roba.”

Evza'i kaže: „Nema Allahu, dž.š., dražeg koraka od koraka onoga koji želi da pomiri dvojicu zavađenih. Ko pomiri dvojicu zavađenih Allah, dž.š., će ga zaštititi od džehennemske vatre.“

Mnogi koji rade na pomirenju ljudi nemaju uspjeha jer mijenjaju govor i izvrću vijesti, a na njemu je da govori ono za šta zna da je dobro, a da šuti o onom za što zna da nije dobro. Onaj koji pomiruje ljude treba da zna da se zlo ne gasi zlom kao što se vatra ne gasi vatrom nego se gasi dobrim i loše se ne umanjuje osim sa dobrim, pa zbog toga zavađene strane trebaju da odustanu od nekih svojih prava. Onaj koji pomiruje ljude treba da zna da duše teže ka škrtosti što zahtjeva ulaganje truda i veliko strpljenje ispunjavajući Allahovu naredbu:

“A nagodba je najbolji način – ta ljudi su stvoreni lakomi! I ako vi budete lijepo postupali i Allaha se bojali – pa, Allah dobro zna ono što radite.“ (En-Nisa, 128)

Nasuprot ovim škrtim dušama, one koji pomiruju ljude Islam priznaje zbog toga što oni troše svoje vrijeme, imetak i ugled tako što im se iz zekata izdvaja jedan dio. Kaže Allah dž.š.:

“Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku. Allah je odredio tako! – A Allah sve zna i mudar je.“ (Et-Tevbe, 60)

Prezaduženih postoje dvije vrste:

– Prezaduženi zbog izmirivanja ljudi.

– Onaj ko sam sebe zaduži pa mu bude teško vratiti, njemu se da kako bi vratio dug.

I na kraju svakom onom ko pomiruje ljude neka vodilja budu riječi Allahovog Poslanika, Šu’ajba, alejhi selam:

“O narode moj“ – govorio je on – ‘shvatite da je meni jasno ko je Gospodar moj i da mi je On dao svega u obilju. Ja ne želim činiti ono što vama zabranjujem; jedino želim učiniti dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se uzdam i Njemu se obraćam.’“ (Hud, 88)