Propisi o zekatu

Zekat je obaveza svakog muslimana, razumnog, slobodnog, punoljetnog, koji je upoznat sa propisima o zekatu, makar da zna samo za stav islama prema zekatu, a za što je dovoljno da osoba živi u muslimanskoj sredini. Zekat nije obaveza za malo dijete, roba, osobu koja živi u neislamskoj sredini i koja nije upućena i ne zna ništa o ovoj obavezi.

Uvjet pod kojim ova obaveza biva stavljena nekome u dužnost jeste da osoba posjeduje nisab (Nisab je određena količina imovine utvrđena na osnovu šerijatskih izvora, a što je osnova za davanje zekata) tokom cijele jedne godine, a da nije dužna nekome ko od nje potražuje taj dug. Isti je slučaj i ako je riječ o dugu koji se mora izvršiti u ime Allaha dž.š. i nije pravo ljudi već Allahovo. Takav je zekat, a njega potražuje ovlaštena osoba, što je bila praksa u vrijeme Poslanika a.s., Ebu Bekra i Omera. Ili, pak, ako se radi o dugu prema nekoj osobi, kao što je, recimo, mehr mu'edždžel za slučaj rastave braka. Istina, to ne oslobađa od obaveze davanja zekata.

Prolazak jedne godine od kako se nalazi nisab u posjedu je uvjet da bi zekat bio obaveza. Ovdje se radi o lunarnoj godini. Nazvana je havl, zato što se u godini dese mnoge promjene i zbog promjene godišnjih doba (a to sadrži značenje ove riječi – op. prev.) Ebu Davud navodi u svome Sunenu hadis o čijem se stupnju nije izjasnio, a u kojem Poslanik a.s. kaže: “Nema zekata na onu imovinu koja nije bila u posjedu cijelu jednu godinu.”

Također se uvjetuje da u ovoj imovini nema ničega što je osnovna potreba osobe koja daje zekat, a što održava ljudski život, kao što su sredstva za izdržavanje, sredstva za stanovanje, nužna odjeća kojom se štiti od vrućine i hladnoće, profesionalna oruđa i alat, namještaj i pokućstvo, naučna literatura i knjige i drugo što spada u osnovne ljudske potrebe.

Zekat se ne daje na imovinu koja je zalog kod neke osobe. Na nju ne daje zekat ni osoba kod koje se nalazi zalog, zbog činjenice da nije pravi vlasnik, niti osoba koja ju je založila, zbog činjenice da se ne može koristiti njome. Kada osoba koja je dala imovinu u zalog vrati u svoj posjed tu svoju imovinu, neće davati zekat za protekle godine.

Zekat ne daje zadužena osoba koja ima kod sebe imovine onoliko kolika je potražnja za dug. Ako ima preko toga i iznosi nisab, dat će zekat na tu imovinu. Zaduživanje u toku godine u kojoj se posjeduje nisab je isto kao i gubitak te imovine, jer je dug činjenica koja sprečava da se računa početak godine, pa tako sprečava i računanje trajanja godine. Ako osoba ima kod sebe dirheme, dinare, trgovačku robu i stoku, pa se zaduži, taj dug se zaračunava i pokriva dirhemima i dinarima, zatim trgovačkom robom i, na kraju, stokom. Stoka je ovdje označena s arapskom riječi sevaim, što je množina riječi saimetun, a označava onu stoku koja se veći dio godine hrani na pašnjacima. (Reddul-muhtar, II/8.)

Zekat se ne daje na izgubljenu imovinu, koju osoba pronađe nakon nekoliko godina, niti na imovinu koja padne u more, pa se izvadi nakon nekoliko godina. Također, zekat se ne daje na imovinu koja je osobi neko uzurpirao, a ona nema argumenata za to. Ali, ako postoje dokazi o vlasništvu te imovine, zekat je obavezan i na proteklo vrijeme, nakon preuzimanja od uzutpatora. Izuzetak od ovoga pravila je situacija kada je uzurpirana stoka koja se hrani na pašnjacima, jer se nije ostvario bitan uvjet, napasanje stoke, čak i ako bi uzurpator potvrdio da je stoka napasana.( Reddul-muhtar, II/9.)

Zekat nije obavezan na zakopanu imovinu na otvorenom prostoru, ako neko zaboravi mjesto zakopavanja, pa se poslije sjeti, jer se otvoreni prostor ne smatra zaštićenim mjestom. Što se, pak, tiče zakopane imovine u vlastitoj ili tuĐoj kući, tada postoji obaveza davanja zekata na nju, jer je dolazak do te imovine moguć i lahak.

Također, nema obaveze davanja zekata na posuđeni novac koji negira dužnik, i gdje ne postoje dokazi o dugu, a kasnije davalac duga dođe do argumenata pomoću kojih će vratiti svoju imovinu. Također, nema obaveze davanja zekata u nepravedno konfiskovanoj imovini, koja se vrati nakon dugo godina, zbog nemogućnosti njene oplodnje i razvijanja. Osnova za sve to je hadis kojeg prenosi Ali r.a., a koji glasi: “Zekat se ne daje na nedostupnu imovinu." (U El-Hidaji se ovaj hadis pripisuje Aliji, r.a. To navodi Sebt ibn El-Dževzi, prenoseći od Osmana i Ibn Omera, kao što se navodi u Šerhun-nikabe od Mula Alija El-Karija)

Zekat je ibadet vezan za imovinu, pa nije valjan ako se izdvaja iz imovine koja je stečena na nedozvoljen, haram način, niti je obaveza dati iz takve imovine zekat. Allah dž.š. kaže: “O vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stičete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo, ne izdvajajte ono što ne vrijedi da biste to udijelili – kad ni vi sami to ne biste primili osim zatvorenih očiju. I znajte da Allah nije ni o kome ovisan i da je hvale dostojan.” (Sura El-Bekare, 267)

Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Allahov dž.š. Poslanik a.s. rekao: “Ko da sadaku koja iznosi vrijednost jedne datule, stečene na halal način, a Allah dž.š i ne prima ništa drugo osim onoga što je stečeno na dozvoljen, halal način, Allah će je uzeti u Svoju ruku, a zatim će je gajiti za njenog vlasnika, kao što neko od vas gaji i brine se o malom ždrijebetu, sve dok ne postane kao brdo.” (Buharijin Sahih, O zekatu, 1410.)

Značenje riječi "tajjib" jeste halal, jer je to atribut kakva treba zarada da bude. Zarada je ili dozvoljena ili nedozvoljena.

Zekat je obavezan samo u onoj vrsti imovine koja se unapređuje i plodi. To je ona imovina koja se ulaže i skladišti do onog momenta kada se može ukazati potreba za njom, ili ona koju je moguće unaprijediti, kao zlato, srebro, vrijednosni papiri. Stoga, nema zekata u biserima i draguljima koliko god da im je vrijednost velika, osim ako su trgovačka roba. 

Izvršenje zekata je dužnost koja se mora odmah izvršiti i ne smije se odlagati za vrijeme u kojem se može izvršiti. Kada neko ne bi dao zekat sve do prolaska dvije godine, učinio bi loše djelo i grijeh, jer je suština u tome da se usmjeri siromahu, kako bi zadovoljio neke svoje potrebe. Stoga je zekat obaveza s kojom se mora požuriti. Kada ne bi bila dužnost koja se mora izvršiti bez odlaganja, ne bi postigla svoj efekat.

Izvor: Akos.ba

  

Poučna priča Ibrahima a.s.

Kad je Ibrahim, a.s., bio dječak, mnogo vremena je provodio razmišljajući. Želio je saznati ko je stvorio svijet i često je razmišljao ovako: „Gospodar je stvorio dunjaluk. Volio bih pronaći Stvoritelja i pokoravati mu se“. Dragi Bog je volio Ibrahima, a.s. Bio mu je prijatelj. Želio je da Ibrahim, a.s.,  zna sve kako treba. Bila je mrkla noć. Nebo je bilo tamno, a Allah, dž.š.,  pokazao je poslaniku Ibrahimu, a.s.,  zvijezdu na nebu koja je jako sijala. Kad je ugledao tu zvijezdu, radnosno je uzviknuo: „Zvijezda je prekrasna! Ovo je moj Gospodar!“ Nakon nekog vremena, zvijezda nestade, a Ibrahim, a.s., pomisli: „Ova zvijezda ne može biti moj Gospodar. Dragi Bog ne bi mogao ovako nestati!“ Potom se na nebu pojavio Mjesec, a poslanik Ibrahim, a.s.,  reče: „Ovo je prelijepo. Mora da je Mjesec moj Gospodar!“ Kad je jutarnja svjetlost zasjenila Mjesec, Ibrahim, a.s., ponovo zaključi: „Ni Mjesec nije moj Gospodar. Da jest ne bi mogao ovako nestati. Ibrahim, a.s., povikao je isto i kad je ugledao divne zrake Sunca: „Ovo je ljepše od svega što sam vidio, a i veće je! Sigurno je ovo  moj Gospodar!“ Nakon što je predvečer Sunce zašlo, Ibrahim, a.s.,  shvati: „Sunce nije moj Gospodar. Moj Gospodar ne bi ovako nestao!“ Osvrnuo se oko sebe. Pogledao je drveće i cvijeće. Ugledao oblake. U glavi Ibrahima, a.s.,  iznenada se pojavila nova misao i shvatio je da je Allah, dž.š.,  Gospodar svega. On je stvorio svijet! On je stvorio nebo! On je stvorio Sunce, Mjesec i zvijezde! Zato je Ibrahim, a.s.,  rekao: „Moj Gospodar je Allah, dž.š.!“ Tako je Dragi Bog uputio Ibrahima, a.s.,  i pokazao mu ko je istinski Stvoritelj svjetova. Allah, dž.š.,  Gospodar je svega. On je naš Bog i brine se o nama. Nikad ne nestaje i ne ostavlja nas same.

Melek Ridvan - čuvar Dženneta

Ridvan, a.s., jeste melek koji je zadužen za Džennet ali ga ibn Kesir spominje u svom djelu Bidaje ven nihaja, pa kaže:

” Čuvar je Dženneta Ridvan, a.s.,  i spominje se pod istim imenom u nekim hadisima.”

Čuvari Dženneta su meleki zaduženi za Džennet pod vođstvom Ridvana, a.s., a spominju se u ovom ajetu:

“Edenski Vrtovi, u koje će ući oni, i roditelji njihovi, i žene njihove, i porod njihov – oni koji su bili čestiti – i meleki će im ulaziti na svaka vrata: ‘ Mir neka je vama, zato što ste trpjeli, a divno li je najljepše prebivalište! ‘ “

Iman bez vjerovanja u Melek nije ispravan. Musliman mora vjerovati u sve ono što je došlo u Kur’anu i sunnetu o Melecima, bez dodavanja ili oduzimanja od toga, i bez ulaženja u suštinu toga preko onoga što je došlo u Kur’anu i sunnetu.

Allah, dželle šanuhu, nas je obavijestio u Kur'anu da meleki imaju krila: neki po dva po dva krila, neki po tri, a neki i više od toga. Rekao je Uzvišeni Allah, dželle šanuhu, : «Hvaljen neka je Allah, stvoritelj nebesa i Zemlje, koji meleke sa po dva, tri i četiri krila čini izaslanicima; On onome što stvara dodaje što hoće, On, uistinu, sve može.» (En-Nedžm, 1).

Allah, dželle šanuhu, ih je stvorio u lijepom i plemenitom obliku. Kaže Allah, dželle šanuhu : «Uči ga jedan ogromne snage, razboriti, koji se pojavio u liku svome.» Tumačeći drugi dio ajeta «razboriti koji se poja Iman bez vjerovanja u Melek nije ispravan. Musliman mora vjerovati u sve ono što je došlo u Kur’anu i sunnetu o Melecima, bez dodavanja ili oduzimanja od toga, i bez ulaženja u suštinu toga preko onoga što je došlo u Kur’anu i sunnetu.

Allah, dželle šanuhu, nas je obavijestio u Kur'anu da meleki imaju krila: neki po dva po dva krila, neki po tri, a neki i više od toga. Rekao je Uzvišeni Allah, dželle šanuhu, : «Hvaljen neka je Allah, stvoritelj nebesa i Zemlje, koji meleke sa po dva, tri i četiri krila čini izaslanicima; On onome što stvara dodaje što hoće, On, uistinu, sve može.» (En-Nedžm, 1).

Allah, dželle šanuhu, ih je stvorio u lijepom i plemenitom obliku. Kaže Allah, dželle šanuhu : «Uči ga jedan ogromne snage, razboriti, koji se pojavio u liku svome.» Tumačeći drugi dio ajeta «razboriti koji se pojavio u liku svome», Ibn-Abbas je rekao: «tj. lijepog izgleda», a neki su to protumačili sa snagom. Između ova dva tumačenja nema oprečnosti, jer su meleki i lijepi i snažni. 

Photo credit: Pixabay.com

Melek Israfil - melek koji je zadužen za puhanje u rog

Kada Uzvišeni Allah naredi meleku Israfilu da puhne u rog ( a Israfil je ogroman melek, njegova krila dosežu i do istoka i do zapada, njegove noge su 500 godina ispod sedmog sloja Zemlje, a sedmi kat nebesa je njemu do koljena) zatrešće se Zemlja sa svih njezinih strana, sva stvorenja će pomrjeti, čak i meleci na sedmom nebu, ostaće samo meleci Dzibril, Mikail, Israfil i Melek Smrti, pa će Allah dž.š. narediti Meleku Smrti da usmrti ova tri meleka.

Kada melek Israfil drugi put puhne u rog (sur), sve će mrtvo biti proživljeno i tada će ljudi ustati i čekati Sudnji dan. Tada, poslije Jevmu-l-ahira ili Pos¬ljednjeg dana, nastupa Jevmu-l-bas ili Dan proživljenja, koji je istodobno i Jevmu-l-kijame - Sudnji dan.

"A zar on ne zna da će, kada budu oživljeni oni koji su u grobovima i kada izađe na vidjelo ono što je u srcima, Gospodar njihov tog dana, sigurno, sve znati o njima."
(Kuran, el-Adijat, 9.-11.)

Džibril, Mikail i Israfil su meleki koje je Poslanik, salallahu alejhi veselem, spominjao u početnoj dovi na noćnom namazu: «Allahu moj, Gospodaru Džibrila, i Mikaila, i Israfila, Stvoritelju nebesa i zemlje, Poznavaoče skrivenog i vidljivog, Ti sudiš među robovima svojim u pitanjima u kojima se oni razilaze. Razluči mi istinu od neistine, jer samo Ti na Pravi put upućuješ onoga koga Ti hoćeš.» (Muslim).

Photo credit: Pixabay.com

Melek Mikail - jedan od najodabranijih meleka

On je jedan od najodabranijih meleka, spominje se u Kur’anu, odmah nakon Džibrila. Njegova funkcija jeste spuštanje kiše i opskrbe. Mikail ima svoje pomoćnike, meleke, koji čine ono što im on naredi naredbom Gospodara svoga: usmjeravaju vjetrove i oblake, onako kako to Allah želi. Nema niti jedna kap kiše a da je ne spušta po jedan melek na njeno određeno mjesto na Zemlji.

Vjerovanje u meleke sastavni je i neodvojivi dio imana. Meleki pripadaju višem, duhovnom redu stvari (gajb) kao i ruh, ahiret, džennet i džehennem. Zato su meleki, kao gajb, a uistinu postojeći svijet i bića, s onu stranu ljudskog znanja, iskustva, razumijevanja i poimanja. Svjedok je i garant njihovog postojanja Allah u Objavi i Poslanik u hadisu.  Kuran kategorički upozorava:

"A onaj ko ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u onaj svijet - daleko je zalutao."
(Kuran, en-Nisa,136.)

Tako se mogu, kako Kuran svjedoči, izričito po Allahovoj odredbi pretvarati u ljude. Meleki posjeduju ogromnu snagu i moć, kako bi mogli od Allaha povjerene funkcije izvršavati. Takvih osam meleka drže i čuvaju Arš.

Melek se Mikail, prema učenju islama, brine o svim prirodnim promjenama, kakve su: strujanje vjetra, kretanje oblaka, padanje kiše i snijega, rast bilja, nafaka stvorenja i sve što je u vezi s tim. Samo jedan kuranski ajet spominje meleka Mikaila.

"Ko je neprijatelj Allahu, i melekima Njegovim, i poslanicima Njegovim, i Džibrilu, i Mikailu - pa, Allah je, doista, neprijatelj onima koji neće da vjeruju."
(Kuran, el-Bekare, 98.)

 Photo credit: Pixabay.com

Mu'džize posljednjeg Allahovog Poslanika

Allah Uzvišeni je tokom Muhammedovog života dozvolio Poslaniku da svijetu pokaže mnoga djela koja su očigledan dokaz njegovog poslanstva iako ništa od toga nije bilo potrebno jer je Muhamedova mudžiza bio Kur'an. Nevjerovatno djelo pred kojim su nijemi ostali najveći svjetski učenjaci jer su kur'anski ajeti spomenuli mnoge naučne činjenice kojim se naučnici pohvališe tek u prošlom stoljeću.

Prenosi se od Džabira ibn Abdullaha, r.a, da je neka žena, ensarijka upitala Allahovog poslanika, s.a.v.s: “Želiš li da ti nešto napravim za sjedenje jer imam dječaka stolara? “Ako hoceš,” reče Poslanik, s.a.v.s. Pa mu napraviše minber i kada je došla džuma i Poslanik, s.a.v.s, sjeo na taj minber, začulo se zujanje i jecanje palme s čijeg je trupca Poslanik, s.a.v.s, prije toga držao hutbu. Kada je Allahov poslanik, s.a.v.s, sišao s minbera, uzeo je palmu i pritisnuo je uza se, a ona je jecala poput malog djeteta kada se tješi.

U Muslimovom Sahihu prenosi se od Džabira, r.a, koji kaže: Putovali smo sa Allahovim poslanikom, s.a.v.s, dok nismo stigli u dolinu Efjuh. Allahov poslanik, s.a.v.s, tada krenu zbog svoje potrebe, a ja sam ga slijedio s posudom vode. Allahov poslanik, s.a.v.s, potom razgleda oko sebe i ne nađe nikakav zaklon. Na rubu doline nalazila su se dva stabla, pa je Allahov poslanik, s.a.v.s, prišao jednom, uzeo ga za grane i rekao: “Pođi za mnom sa Allahovom odredbom” i stablo je, zaista, pošlo poput deve za svojim vodičem. Zatim je došao do drugog stabla koje je, takođe, uzeo za grane i rekao isto što i prvom, pa je i ono pošlo za njim, dok se on nije našao na sredini između njih. Zatim ih je Allahov poslanik, s.a.v.s, podešavao dok ih nije sastavio, govoreći: “Pokrite me s Allahovom odredbom.” I stabla su zaklonila Muhammeda, s.a.v.s. Ja sam se, kaže Džabir, tada udaljio, bojeći se da Poslanik, s.a.v.s, ne osjeti moje prisustvo… Kada sam se okrenuo vidio sam Poslanika, s.a.v.s, kako ide prema meni, a stabla su se razdvojila, svako na svoju stranu.
Bilo je to u vrijeme Alejhisselamove hidžre iz Mekke u Medinu.


Tirmizi prenosi od Alije, r.a, koji kaže: “Bio sam s Allahovim poslanikom, s.a.v.s, u Mekki, pa smo krenuli u obilazak grada. Svako drvo i svaki brijeg su pozdravljali Poslanika, s.a.v.s, riječima: “Es-selamu alejke ja Resulallah” (Prenosi Hakim u Sahihu).


Jedan beduin upita Allahovog poslanika, s.a.v.s: “Po čemu mogu znati da si ti Allahov poslanik?”, a Poslanik, s.a.v.s, mu odgovori: “Ako pozovem ovaj grozd sa palme, hočeš li mi vjerovati da sam poslanik?”. “Hoću”, rece beduin. I Allahov poslanik, s.a.v.s, pozva grozd koji poče silaziti, dok ne pade pred njega. Poslanik, s.a.v.s, mu tada reče: “Vrati se” i on se vrati… beduin primi islam.

Prenosi Džabir ibn Abdullah, r.a, kako su ljudi na Hudejbiji ožednjeli, dok je Allahov poslanik, s.a.v.s, držao u ruci posudu i uzimao abdest. Potrčaše uplašeno prema njemu, a on ih upita: “Šta vam je?” “Nemamo vode niti za abdesta, niti da se napijemo, osim što je u tvojim rukama,” rekoše oni. Džabir, r.a, kaže da je Allahov poslanik, s.a.v.s, tada stavio svoju ruku u posudu, pa je voda potekla izmedu njegovih prstiju, kao izvori, pa smo se svi napili i uzeli abdest…

Buhari i Muslim bilježe predanje od Džabira b. Abdullaha, r.a.:

"Na Hudejbiji su ljudi ožednjeli. Ispred Poslanika, s. a.v.s … bila je posuda iz koje je uzimao abdest. Ljudi su mu pohitali, okružili ga te mu kazali: 'Božiji Poslaniče, mi nemamo vode, niti za abdesta. niti za pića osim to malo što je kod tebe ostalo! '

Poslanik, s.a.v.s . . stavi svoju ruku u posudu i učini da iz njegovih prstiju izbije voda kao iz izvora!!

Svi smo se napili i uzeli abdest.

Džabir je upitan:

'Koliko vas je bilo ?'

'Bilo nas je hiljadu i pet stotina, a da nas je bilo i stotinu hiljada, vode ne bi nedostajalo. "

Uzvišeni Allah učinio je da voda izvire iz prstiju Poslanika, s.a.v.s., u toj mjeri da može zadovoljiti potrebe kompletne vojske.

Pa ako je Musa, a.s., udario svojim štapom kamen koji se razdvojio i iz njega izašla voda, ne čudi nas da voda izvire iz plemenitih ruku kako bi se napila muslimanska vojska.

Neki se mogu zapitati: "Zašto voda nije izbila iz prstiju Poslanika, s.a.v.s.? Zašto je imao potrebu da stavi svoju ruku u posudu?"

Odgovor bi bio sljedeći: "Volja Uzvišenog bila je takva kako se Poslaniku, s.a.v.s., ne bi pripisivalo jedno od svojstava Allaha, stvaranje iz ničega. A nema smetnje da Poslanik, s.a.v.s., uveća već postojeće. Pa kada je Poslanik, a.s., stavio ruku u posudu, količina se vode uvećala tako da su se vojnici napili i abdest uzeli.

Uzvišeni Allah je spasio narod Musa, a.s., od žeđi. Učiruo je da vrela provriju nakon što je Musa, a.s., udario štapom po kamenu. Tako je i Muhammeda, s.a.v.s., Pečata vjerovjesnika, potpomogao mudžizom koja će spasiti muslimansku vojsku od smrti uzrokovane nedostatkom vode.

Jedna od mu’džiza Muhammeda, s.a.v.s., jeste i stradanje peterice mušričkih vođa koji su ponajviše napadali i ezijetili Poslanika, s.a.v.s. Na njihovu blisku smrt i stradanje upućuju i riječi Allaha, dž.š.: Mi ćemo te sigurno spasiti od onih koji se s tobom ismijavaju. Tu nesrećnu skupinu sačinjavali su: Velid ibn Mugire, ‘As ibn Vail, Esved ibn Abdul-Muttalib, Esved ibn Abdu Jegus i Haris ibn Kajs. Dok su oni bili pored Kabe, melek Džibril došao je Muhammedu, s.a.v.s., i zajedno su ih posmatrali.

Nakon toga je pored njih naišao Velid ibn Mugire, i Džibril je upitao Poslanika, s.a.v.s.: ”Šta kažeš za ovog čovjeka?” Muhammed, s.a.v.s., je odgovorio: ”Loš je to čovjek!” A onda mu je melek Džibril rekao: ”Spašen si od njega.” I pokazao je na njegovu nogu, odnosno potkoljenicu. Nakon toga, Velid ibn Mugire je naišao pored jednog čovjeka iz plemena Huza, koji je pravio strijele i ukrašavao ih perjem. Velidov ogrtač se vukao po zemlji i komadić strelice se zakačio za njegov ogrtač u predjelu potkoljenice. Međutim, njegova oholost mu nije dala da se sagne i skine drvce sa noge, već je ono neprestano udaralo po potkoljenici dok se nije otvorila rana od koje je kasnije umro.

Nakon toga naišao je ‘As ibn Vail, i Džibril je ponovo upitao Poslanika, s.a.v.s., isto što i za prvog mušrika. Kada je Muhammed, s.a.v.s., rekao da je to loš čovjek, melek mu je odgovorio: ”Spasio si se od njega”, i pokazao je prema njegovoj peti. Nedugo zatim on je pošao na put sa svoja dva sina koji su mu bili čuvari. A onda je naišao na bodljikavu granu i jedna bodlja mu se zabola u petu. On je uzviknuo: ”Uboden sam, uboden sam u nogu.” Sinovi su pritrčali da izvade trn, međutim nisu ništa našli u njegovoj nozi. Od tog uboda mu je noga otekla poput devine grbe i od njega je i umro. Kada je pored njih prošao Esved ibn Abdul-Muttalib, i kada je Poslanik, s.a.v.s., i za njega rekao da je loš čovjek, melek Džibril ga je udario zelenom granom po licu i on je oslijepio.

Tako slijep tumarao je i udarao glavom u zidove dok nije umro. Kada je naišao Esved ibn Abdu Jegus, Džibril je pokazao prema njegovom trbuhu i on je nedugo zatim umro od vodene stomačne bolesti. I kada je naposljetku naišao Haris ibn Kajs, i Poslanik, s.a.v.s., za njega rekao da je loš čovjek, melek Džibril je pokazao prema njegovoj glavi. Nakon toga ga je obuzeo kašalj i povraćanje od čega je podlegao.

Photo credit: Pixabay.com

Drugi rukn

Drugi stup imana jeste vjerovanje u meleke, a koji se grana iz imana u poslanike koji su nas obavijestili o onome što je bilo nedokučivo našem znanju, kao što su meleki koje je Allah dž.š. stvorio. Medju melekima postoje one koji slave Allaha, oni koji su na sedždi, oni koji donose Objavu, oni koji vade ljudske duše, oni koji se po Allahovoj naredbi brinu o svim stvorenjima, oni koje Allah dž.š. šalje da učvrste vjernike i oni koji su stalno sa nama, radi bilježenja dobrih i loših djela. 

''... a nad vama bdiju čuvari, kod Nas cijenjeni pisari koji znaju ono što radite.'' (82:10-12)

Na ovaj način mu'min povećava svoje saznanje i poimanje u vezi sa Allahom dž.š., stvaranjem svih stvorenja. Mu'minova vjera u meleke ulijeva u njegovo srce simpatije i prisnost, zbog toga što su meleki njegovog Gospodara stalno prisutni uz njega. Isto tako, njegova vjera u meleke unosi u njegova čula oprez od neposlušnosti (ma'sijeta) prema Allahu dž.š., i od činjenja grijeha jer sve bilježi melek zadužen za to. Ovaj vjernikov iman, još uvijek u dušama vjernika, podstiče jaku volju za činjenjem dobra i dosljednog obavljanja poslova, sve dok im to, melek zadužen za zapisivanje, ne upiše u dobra djela. Allahov poslanik s.a.v.s. je rekao:

''Doista su sa vama oni koji vas ne napuštaju, osim onda kada vršite nuždu i kad spolno općite, pa ih se stidite i poštujte ih.''