Propisi o zekatu

Zekat je obaveza svakog muslimana, razumnog, slobodnog, punoljetnog, koji je upoznat sa propisima o zekatu, makar da zna samo za stav islama prema zekatu, a za što je dovoljno da osoba živi u muslimanskoj sredini. Zekat nije obaveza za malo dijete, roba, osobu koja živi u neislamskoj sredini i koja nije upućena i ne zna ništa o ovoj obavezi.

Uvjet pod kojim ova obaveza biva stavljena nekome u dužnost jeste da osoba posjeduje nisab (Nisab je određena količina imovine utvrđena na osnovu šerijatskih izvora, a što je osnova za davanje zekata) tokom cijele jedne godine, a da nije dužna nekome ko od nje potražuje taj dug. Isti je slučaj i ako je riječ o dugu koji se mora izvršiti u ime Allaha dž.š. i nije pravo ljudi već Allahovo. Takav je zekat, a njega potražuje ovlaštena osoba, što je bila praksa u vrijeme Poslanika a.s., Ebu Bekra i Omera. Ili, pak, ako se radi o dugu prema nekoj osobi, kao što je, recimo, mehr mu'edždžel za slučaj rastave braka. Istina, to ne oslobađa od obaveze davanja zekata.

Prolazak jedne godine od kako se nalazi nisab u posjedu je uvjet da bi zekat bio obaveza. Ovdje se radi o lunarnoj godini. Nazvana je havl, zato što se u godini dese mnoge promjene i zbog promjene godišnjih doba (a to sadrži značenje ove riječi – op. prev.) Ebu Davud navodi u svome Sunenu hadis o čijem se stupnju nije izjasnio, a u kojem Poslanik a.s. kaže: “Nema zekata na onu imovinu koja nije bila u posjedu cijelu jednu godinu.”

Također se uvjetuje da u ovoj imovini nema ničega što je osnovna potreba osobe koja daje zekat, a što održava ljudski život, kao što su sredstva za izdržavanje, sredstva za stanovanje, nužna odjeća kojom se štiti od vrućine i hladnoće, profesionalna oruđa i alat, namještaj i pokućstvo, naučna literatura i knjige i drugo što spada u osnovne ljudske potrebe.

Zekat se ne daje na imovinu koja je zalog kod neke osobe. Na nju ne daje zekat ni osoba kod koje se nalazi zalog, zbog činjenice da nije pravi vlasnik, niti osoba koja ju je založila, zbog činjenice da se ne može koristiti njome. Kada osoba koja je dala imovinu u zalog vrati u svoj posjed tu svoju imovinu, neće davati zekat za protekle godine.

Zekat ne daje zadužena osoba koja ima kod sebe imovine onoliko kolika je potražnja za dug. Ako ima preko toga i iznosi nisab, dat će zekat na tu imovinu. Zaduživanje u toku godine u kojoj se posjeduje nisab je isto kao i gubitak te imovine, jer je dug činjenica koja sprečava da se računa početak godine, pa tako sprečava i računanje trajanja godine. Ako osoba ima kod sebe dirheme, dinare, trgovačku robu i stoku, pa se zaduži, taj dug se zaračunava i pokriva dirhemima i dinarima, zatim trgovačkom robom i, na kraju, stokom. Stoka je ovdje označena s arapskom riječi sevaim, što je množina riječi saimetun, a označava onu stoku koja se veći dio godine hrani na pašnjacima. (Reddul-muhtar, II/8.)

Zekat se ne daje na izgubljenu imovinu, koju osoba pronađe nakon nekoliko godina, niti na imovinu koja padne u more, pa se izvadi nakon nekoliko godina. Također, zekat se ne daje na imovinu koja je osobi neko uzurpirao, a ona nema argumenata za to. Ali, ako postoje dokazi o vlasništvu te imovine, zekat je obavezan i na proteklo vrijeme, nakon preuzimanja od uzutpatora. Izuzetak od ovoga pravila je situacija kada je uzurpirana stoka koja se hrani na pašnjacima, jer se nije ostvario bitan uvjet, napasanje stoke, čak i ako bi uzurpator potvrdio da je stoka napasana.( Reddul-muhtar, II/9.)

Zekat nije obavezan na zakopanu imovinu na otvorenom prostoru, ako neko zaboravi mjesto zakopavanja, pa se poslije sjeti, jer se otvoreni prostor ne smatra zaštićenim mjestom. Što se, pak, tiče zakopane imovine u vlastitoj ili tuĐoj kući, tada postoji obaveza davanja zekata na nju, jer je dolazak do te imovine moguć i lahak.

Također, nema obaveze davanja zekata na posuđeni novac koji negira dužnik, i gdje ne postoje dokazi o dugu, a kasnije davalac duga dođe do argumenata pomoću kojih će vratiti svoju imovinu. Također, nema obaveze davanja zekata u nepravedno konfiskovanoj imovini, koja se vrati nakon dugo godina, zbog nemogućnosti njene oplodnje i razvijanja. Osnova za sve to je hadis kojeg prenosi Ali r.a., a koji glasi: “Zekat se ne daje na nedostupnu imovinu." (U El-Hidaji se ovaj hadis pripisuje Aliji, r.a. To navodi Sebt ibn El-Dževzi, prenoseći od Osmana i Ibn Omera, kao što se navodi u Šerhun-nikabe od Mula Alija El-Karija)

Zekat je ibadet vezan za imovinu, pa nije valjan ako se izdvaja iz imovine koja je stečena na nedozvoljen, haram način, niti je obaveza dati iz takve imovine zekat. Allah dž.š. kaže: “O vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stičete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo, ne izdvajajte ono što ne vrijedi da biste to udijelili – kad ni vi sami to ne biste primili osim zatvorenih očiju. I znajte da Allah nije ni o kome ovisan i da je hvale dostojan.” (Sura El-Bekare, 267)

Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Allahov dž.š. Poslanik a.s. rekao: “Ko da sadaku koja iznosi vrijednost jedne datule, stečene na halal način, a Allah dž.š i ne prima ništa drugo osim onoga što je stečeno na dozvoljen, halal način, Allah će je uzeti u Svoju ruku, a zatim će je gajiti za njenog vlasnika, kao što neko od vas gaji i brine se o malom ždrijebetu, sve dok ne postane kao brdo.” (Buharijin Sahih, O zekatu, 1410.)

Značenje riječi "tajjib" jeste halal, jer je to atribut kakva treba zarada da bude. Zarada je ili dozvoljena ili nedozvoljena.

Zekat je obavezan samo u onoj vrsti imovine koja se unapređuje i plodi. To je ona imovina koja se ulaže i skladišti do onog momenta kada se može ukazati potreba za njom, ili ona koju je moguće unaprijediti, kao zlato, srebro, vrijednosni papiri. Stoga, nema zekata u biserima i draguljima koliko god da im je vrijednost velika, osim ako su trgovačka roba. 

Izvršenje zekata je dužnost koja se mora odmah izvršiti i ne smije se odlagati za vrijeme u kojem se može izvršiti. Kada neko ne bi dao zekat sve do prolaska dvije godine, učinio bi loše djelo i grijeh, jer je suština u tome da se usmjeri siromahu, kako bi zadovoljio neke svoje potrebe. Stoga je zekat obaveza s kojom se mora požuriti. Kada ne bi bila dužnost koja se mora izvršiti bez odlaganja, ne bi postigla svoj efekat.

Izvor: Akos.ba

  

Prvi mujezin u Islamu

Muslimanima je prvi mujezin dobro poznat. Bilal b. Rebbah, ime je koje vole vjernici, a za njegovim glasom žude srca iskrenih monoteista. Bilal, r.a., rođen je dva puta i proživio je dva života. Prvi put je rođen kao rob, a robom ga učiniše zlotvori koji su prema njemu grubo i nemilosrdno postupali, te ga bičem nepravde i nasilja svakodnevno udarali. Ništa nije imao, njegov glas nije se čuo, a njegovo mišljenje niko ničim nije brojao, niti je u upravljanju svojim životom ikakva udjela imao. Odvojen je od svoje majke i ostale porodice te silom doveden u Mekku, gdje je živio životom roba, ponižen i bezvrijedan.

 
Odjednom, Bilal se ponovno rodi! Allahov Poslanik, s.a.v.s., sa Safe povika: ”Nema boga osim Allaha, i Muhammed je Njegov poslanik! Obraćao se Poslanik, s.a.v.s., mekkanskim prvacima i predvodnicima. Zvao ih je u Istinu, a oni su je odbacili i nevjernici postali. U laž su Poslanika ugonili, neprijatnosti mu nanosili i nepravdu i nasilje mu činili. Tada Uzvišeni objavi: ”Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da lice Njegovo zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.” (El-Kehf, 28) Gospodar svjetova poručuje Vjerovjesniku, s.a.v.s., da se okani tih oholih bezbožnika koji kod Njega nikakve vrijednosti nemaju, te da na njih ne troši svoje vrijeme niti trud. Allah poručuje Svome Poslaniku da ni ne pomišlja da će islam izvojevati pobjedu preko ruku tih silnika, već mu savjetuje da se okrene prema onima koji žele Allahovo lice i Kuću ahiretsku. Poručuje mu da se usmjeri ka siromasima i nevoljnicima, slabim i nemoćnim, te da njih uzme za svoje društvo i sljedbenike.  

Poslanik, s.a.v.s., takve je potražio te ih i našao. Našao ih je među slabima i nemoćnima, među ugnjetavanim i poniženima, a među njima je bio i Bilal b. Rebbah, r.a.  Kada je Bilal, r.a., vidio Poslanika, s.a.v.s., silno ga je zavolio. A kako i ne bi, kada je Poslanik, s.a.v.s., u srca svojih drugova posadio sjeme ljubavi koje je niklo, učvrstilo se i razgranalo, te dalo svoje najljepše plodove. Svi ashabi silno su voljeli Vjerovjesnika, s.a.v.s., toliko da bi ga u jeku bitke svojim tijelima branili od udaraca sablji, i toliko da su više željeli da oni na komade budu sasječeni prije nego što Poslanika, s.a.v.s., i trn jedan ubode. Tako je Bilal zavolio Poslanika, s.a.v.s., silnom ljubavlju koja je zaokupila njegov sluh i njegov vid, te osvojila njegovo srce. On mu je uvijek bio pred očima, stoga je i posvjedočio da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik. Međutim, kada je Bilal primio islam, silnici se okupiše i  na velike muke ga staviše. Željeli su da napusti riječi šehadeta, što je on kategorički odbio. Uzvratili su mu zatvorom, udarcima, patnjom i nanošenjem raznih vrsta poniženja i boli. Bacili su ga ne vreli pustinjski pijesak u vremenu najžešće vrućine tražeći od njega da se vrati u kufr koji su oni ispovijedali, ali on to glatko odbi i reče riječi po kojima će ostati upamćen: ”Ehadun Ehad” – Jedan Jedini! Što su ga više udarali, njegov glas bio je glasniji, prodorniji i upečatljiviji: Jedan Jedini… Čudan je slučaj Bilala, r.a., i svih ostalih njemu sličnih, koji su prije islama bili ili prosti beduini ili bijedni robovi, pa ih je Uzvišeni Allah islamom uzdigao tako da su preko noći postali armada koja je snagom riječi la ilahe illallah potresla čitav dunjaluk i osvojila svijet.

Otkup iz ropstva
Ebu Bekr, r.a., prošao je pored Bilala kojeg su mušrici mučili, pa upita njegovog vlasnika, zločinca po imenu Umejje b. Halef da mu proda Bilala, a on mu reče: ”Uzmi ga za deset dinara!” Ebu Bekr mu na to kaza: ”Tako mi Allaha, da si za njega tražio stotinu hiljada dinara, ja bih ga otkupio!” Ebu Bekr otkupi Bilala, r.a., pa ga oslobodi, a povodom toga Uzvišeni Allah objavi: ”A od Vatre će daleko biti onaj koji se bude Allaha bojao. Onaj koji bude dio imetka svoga udjeljivao, da bi se očistio, ne očekujući da mu se zahvalnošću uzvrati, već jedino da bi naklonost Gospodara svoga Svevišnjeg stekao. I on će zbilja, zadovoljan biti.” (El-Lejl, 17-21) Nakon što ga je iskreno i u ime Allaha oslobodio, ne želeći ničiju pohvalu niti nagradu osim one Allahove, Ebu Bekr odvede Bilala kod Muhammeda, s.a.v.s. Njegova odjeća bila je pocijepana, a krv mu je obilno tekla iz mnogih rana koje su mu nanijeli mušrici. Poslanik, s.a.v.s., zagrlio ga je kao što majka grli svoje čedo, te je dovio Uzvišenom Allahu za njega i učinio ga prvim mujezinom u historiji islama. Kada bi god nastupilo vrijeme namaza, Bilal bi pohitao da svojim prodornim glasom zauči: Allahu ekber, Allahu ekber… Njegov glas ispunjavao bi vjernička srca snagom i poletom, a kada god bi Poslanik, s.a.v.s., došao u tešku situaciju i kada bi brige počele da ga more, obratio bi se Bilalu riječima: ”Odmori nas namazom, o Bilale”, pa bi on proučio ezan. (Ebu Davud, br. 4985, Ahmed, 5/364) 
Poslaniku, s.a.v.s., bio je stalno na usluzi. Donosio mu je vodu i posudu za uzimanje abdesta, te mu nosio obuću. Sve je to smatrao čašću i ponosom s kojim se ništa na svijetu nije moglo mjeriti. A i Poslanik, s.a.v.s., isto je tako volio Bilala, što mu je na svaki način i pokazivao. Jedne prilike ga je upitao: ”Bilale, reci mi koje si to dobro djelo uradio u islamu u koje najviše polažeš svoju nadu? Uistinu, ja sam čuo klepet tvojih nanula ispred sebe u Džennetu…” (Buhari i Muslim, od Ebu Hurejre, r.a.) Dakle, Bilal je stanovnik Dženneta, i to mu je posvjedočio Muhammed, s.a.v.s.! 
U jednom od vojnih pohoda Poslanik, s.a.v.s., zadužio je Bilala, r.a., da čuva stražu dok se ostali budu odmarali. Njegov zadatak bio je i da ih sve probudi na sabah-namaz. Kada je vojska zaspala, Bilal je ustao da klanja noćni namaz, te je na kijamu ostao skoro čitavu noć. Malo prije zore je završio, te se naslonio na zemlju da se malo odmori. Umor ga je svladao, te je utonuo u dubok san. Sunce je već izašlo, a niko od prisutnih nije se probudio na vrijeme da klanja sabah. Prvi je ustao Ebu Bekr, r.a., a nakon njega i Omer, r.a., te su se čudom čudili kako im se ova nevolja desila po prvi put u životu. Omer se stidio da Poslanika, s.a.v.s., probudi, pa je nervozno kružio oko njega, a onda se dosjetio i počeo glasno izgovarati riječi: Allahu ekber, Allahu ekber… Poslanik, s.a.v.s., ustao je i shvatio situaciju u kojoj su se našli. Zovnuo je svoga miljenika Bilala, r.a., pa ga upita: ”Nisi nas probudio?”, a Bilal odgovori: ”Moje je oči zadesilo ono što je zadesilo i tvoje, o Allahov Poslaniče.”  Poslanik, s.a.v.s., osmjehnu se pa mu naredi da prouči ezan, što on i učini. Nakon toga su u džematu klanjali sabah-namaz. (Buhari, 4/168, Muslim, br. 682)

Bogobojaznost je mjerilo časti
Bilala su voljeli svi ashabi. Ali, ljudi su ipak samo ljudi. Čine greške i propuste, te sa kaju i traže halala. Jedne prilike, zbog neke sitne prepirke, plemeniti ashab Ebu Zerr, r.a., obratio se Bilalu riječima: ”Ti, sine crnkinje!” Bilal se naljutio i Poslaniku, s.a.v.s., ispričao šta se desilo, a on Ebu Zerru reče: ”Zar da ga zbog njegove majke omalovažavaš? Ti si doista čovjek u kome još ima džahilijjeta.” (Buhari, 1/13, Muslim, br. 1661) U nekim predajama stoji da je Ebu Zerr, r.a., nakon ovog događaja svoje lice stavio na zemlju i od Bilala izričito zatražio ga zgazi nogama jer se grdno pokajao zbog riječi koje je rekao. Islam je vjera koja ljude ne klasificira niti dijeli na bijele, crne, žute ili crvene. Islamsko pravilo po ovom pitanju su riječi Uzvišenog: ”Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji…” (El-Hudžurat, 13) Ovog pravila se Poslanik, s.a.v.s., držao od prvog dana svoga poslanstva, naglašavajući da ni imetak, ni položaj, ni boja kože niti porijeklo ne smiju niti mogu biti parametri po kojima će se neko cijeniti ili potcjenjivati. Bogobojaznost i dobra djela određuju nečiji status kod Allaha, i ništa osim toga. 
Na dan velike pobjede u kojem je Mekka oslobođena od poganstva i nevjerstva, Poslanik, s.a.v.s., porušio je i porazbijao kipove koji su obožavani mimo Allaha i pri tome je učio kur’anski ajet: ”I reci: ‘Došla je istina, a nestalo je laži; laž, zaista, nestaje!”‘ (El-Isra, 81). Kada je nastupilo vrijeme podne-namaza, Poslanik, s.a.v.s., iz mase koju je činilo desetak hiljada ashaba poziva Bilala i naređuje mu da se popne na Kabu i da prouči ezan. Hvaljen neka je Uzvišeni Allah! Kakav li je ovo trijumf i pobjeda onih koji su nekoć bili slabi i poniženi, mučeni i ugnjetavani!? Postoji li na ovom svijetu pravda veća od ove, i zar ovo nije veličanstvena moralna pobjeda koju su svojim imanom i bogobojaznošću izvojevali siromašni i slabi? Nekoć crni rob, ponižavan i mučen, penje se na časnu Kabu te uči poziv Istine, slaveći Uzvišenog Stvoritelja, Allaha, dž.š. Gdje je Ebu Džehl, gdje je Ebu Talib i ostali ugledni prvaci Mekke, koje njihova vlast, ugled i porijeklo nisu spasili od Vatre u kojoj će vječno boraviti! Penje se Bilal na časnu Kabu i uči ezan. Obraća se čitavom dunjaluku najvećim i najvrednijim riječima koje insan može izgovoriti i čija se vrijednost i snaga neće umanjiti sve do Sudnjega dana. Kada je Bilal proučio ezan, ljudi zaplakaše. A kako i ne bi! Ko bi mogao slušati taj glas i gledati taj prizor veličanstvenog trijumfa i pobjede imana nad kufrom, i istine nad neistinom, a da ne zaplače? Zaplakao je i Vjerovjesnik, s.a.v.s., sjećajući se dana boli i patnje kroz koje su prošli vjernici koje sada gleda pred sobom, i sjećajući se Allahove milosti i blagodati koju im je ukazao, kada im je dao ovu veliku pobjedu. U toj skupini pobjednika je i njegov bliski drug i miljenik, koji je bio od svakog odbačen, ponižen i mučen, pa mu je Allah ukazao Svoju milost i na Pravi put ga izveo. Postade prvi mujezin u islamu, i onaj iz čijih se grudi ore riječi koje svojom snagom potresaju Mekku i njenu okolicu. To su riječi tevhida – neprikosnovenog monoteizma. Riječi koje vjernike uzdigoše, a nevjernike poniziše, i riječi koje vrlo brzo čitav dunjaluk osvojiše: La ilahe illallah…

Smrt Imama i učitelja
I tako se desi. Allahovo određenje se ne mijenja. On je svakom stvorenju propisao smrt. Na ahiret preseli Muhammed, s.a.v.s., a Bilal se od tuge slomi. Zamislimo dvojicu ljudi. Učitelj i učenik. Imam i mujezin. Zajedno su život proživjeli i kroz patnje ili lijepe trenutke skupa su prolazili. Dane i noći, mjesece i godine… Rastajali se nisu, ali odjednom, rastanak je neminovan. Imam je umro, a mujezin ostao. Učitelj je ka svome Gospodaru preselio, a učenik još neko vrijeme na dunjaluku ostao: ”Ti ćeš sigurno umrijeti, a i oni će također pomrijeti…” (Ez-Zumer, 30). Bilalu se čitav dunjaluk smračio. Zar je umro Poslanik, s.a.v.s.? Da, on je umro, ali njegov Gospodar je živ i nikada neće umrijeti. Vjera sa kojom je došao je živa, i nikada se ni pred kim neće slomiti. Ustao je Bilal da obavi svoju dužnost kojom ga je Poslanik, s.a.v.s., zadužio. Htio je da prouči ezan, i počeo je, ali… Pogledao je u prazan mihrab u kojem više nema imama, okrenuo se prema njegovoj kući, ali ni u njoj njega više nema… Ostade sam. Tako mu se činilo. Bez svoga učitelja, bez vođe, bez poslanika, pa kako da prouči ezan? Nekako je izgovorio prvu polovinu ezana dok nije došao do riječi ”ešhedu enne Muhammeden resulullah…”, pa se u njemu nešto slomi i ne bude u stanju više ni riječi jedne da prozbori. Silno je plakao, a u plač briznuše i svi oko njega. Zaplakaše muškarci i žene, i djeca i starci. Svi su plakali. Plakala je čitava Medina. Grad Poslanika i Allahova miljenika. Bilal se u plaču baci na zemlju i ostade na njoj ležati. Gdje je Imam? Umro je, a mujezin je ostao. Zalogaj gorke istine morao se progutati. Ashabi se okupiše i u čudu taj prizor promatraše. Reče im Bilal da nakon Poslanikove, s.a.v.s., smrti više neće učiti ezan. Ebu Bekr, Poslanikov, s.a.v.s., nasljednik, upita ga: ”Pa ko će nam onda ezan učiti?”, a on im poruči da sebi izaberu novog mujezina. I tako utihnu Bilalov ezan. Ali, da li baš zauvijek?  

Smrt mujezina i učenika
Ebu Bekr, r.a., oslobodio je Bilala dužnosti učenja ezana. Razumio ga je i shvatio njegovu bol i tugu za Poslanikom, s.a.v.s., koju je i sam osjećao. Prođoše dani, mjeseci i godine. Uzvišeni Allah učvrstio je muslimane na Zemlji i dao im iz Svoje blagodati pa su osvojili mnoge države i daleke predjele. Bilal je učestvovao u tim pohodima. Odlazi je i dolazio, i svoje tijelo i zdravlje na Allahovom putu trošio. Kao borac i gazija na Allahovom putu stigao je i do Šama. Borio se protiv nevjernika i ljude poučavao vjeri. Strpljivo je čekao sudbonosni čas kada će otići sa ovog svijeta i  u Džennetu se sresti sa voljenim drugom. Postoji jedan izuzetno interesantan momenat vezan za period pred samu Bilalovu smrt. Naime, nakon što su muslimani osvojili Kuds u Palestini, Omer, r.a., se sa svojim slugom zaputio ka njemu. Čitav dunjaluk bio je u njegovim rukama, a njegova odjeća bila je pohabana i poderana. Čudnih li vremena i još čudnijih vladara! Čije srce iman preplavi, ahiret mu se omili, a dunjaluk mu se zgadi. Takav je bio Omer. Vratimo se Bilalu. Sakupiše se vjernici na ovaj veliki dan. Dan kada su Kuds preuzeli muslimani, istinski monoteisti koji svoju vjeru nisu opoganili primjesama kufra i širka. Okupiše se najplemenitiji i najodabraniji ashabi, učesnici Bedra kao i učesnici prisege na Akabi. Sjatiše se na jedno mjesto vladari dunjaluka kako bi prisustvovali veličanstvenom danu u kojem je Kuds vraćen u ruke istinskih sljedbenika svih Allahovih poslanika. Nastupi vrijeme podne-namaza, a Omer se obrati Bilalu i zamoli ga da im prouči ezan. Bilal mu reče: ”Prođi me se, o Omere…” Omer mu tada kaza: ”Podsjeti nas, Bilale, na prohujala vremena i minule dane.” Tada mnogi ashabi digoše svoje glasove i kao jedan povikaše: ”Bilale, boj se Allaha, to od tebe traži vladar pravovjernih!” Ustade Bilal. Jedva. Njegovo tijelo je oronulo i starac je postao, ali se iz njegovih prsa začu prodoran glas oglašavajući namaz. Opet se začu Bilalov ezan. Omer briznu u plač, kao i mnogi odabrani ashabi. Zaplaka i čitava armija prekaljenih gazija i hrabrih mudžahida. Mesdžidul-Aksa se potrese i zadrhta od siline njihova plača i jecaja. Podsjeti ih Bilal na prošla vremena i na najboljeg i najljepšeg učitelja, na najuzoritijeg vođu i predvodnika, na Allahovog miljenika i odabranika Muhammeda, s.a.v.s., koji ih je silno zavolio, a oni su mu uzvratili istom mjerom. Divnih li uspomena, i još divnijih vremena koja proživješe vjernici, u kojima su uživali dok su u plemenitog Poslanika, s.a.v.s., gledali i iz njegovih usta Allahovu Objavu slušali!

Bilal se vrati u Šam i tamo dočeka smrt. U smrtnoj agoniji je u stihu govorio:
”Sutra ću sresti najmilije,
Muhammeda i njegove drugove.” 
Veselio se susretu s njima i znao je da ga od toga dijele samo trenuci, pa da se ponovno susretne sa Poslanikom, s.a.v.s., Ebu Bekrom, Omerom i ostalim prvacima ovog ummeta. I tako Bilal preseli na ahiret: ”A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje i uđi u Džennet Moj!” (El-Fedžr, 27-30)

Iz ovog kazivanja o prvom mujezinu možemo izvući više koristi, od kojih je možda najvažnija da je kod Allaha ”najugledniji onaj koji Ga se najviše boji…” (El-Hudžurat, 13). Kurejšije najplemenitijeg porijekla skončaše u Vatri jer su odbili da slijede Put istine i upute, a crni Etiopljanin završi u najuzvišenijim i najodabranijim mjestima u Džennetu jer je povjerovao u Poslanika, s.a.v.s., i slijedio uputu s kojom je došao. Molimo Uzvišenog Allaha da nas proživi u društvu poslanika Muhammeda, s.a.v.s., Bilala, i svih ostalih plemenitih ashaba, šehida i dobrih, a divno li su oni društvo.   

Iz knjige hutbi ”El-Misku vel-anber fi hutabil-minber”,  dr. Aid el-Karni

Opis Dedžala

Opis Dedžala dao je Muhammed, s.a.v.s, tako detaljno da ga neće biti teško prepoznati. Neke njegove osobine su uočljive iz daljine, a druge se primijete kada se približi. Ako se u njega pogleda izdaleka kada prilazi, primjetit će se da je nizak, debeo, tamnoput, crvenih obraza, ogromne glave kao kod kratke zmije, krivih nogu, jako uvijene i kovrdžave kose koja kao da je naljepljena vodom i pijeskom (blatnim), pa izgleda poput grana drveta. (Na osnovu hadisa koji bilježi Ahmed, Ebu )a’la i Ibn Kesir u Te/siru)

Kada se približi, uočava se šejtanski izgled lica sa izobličenom desnom stranom, bez oka i obrve. Lijevo oko mu je zeleno i svijetlo, kao da je ispupčena zelena kugla od stakla čija je zjenica oborena prema obrazu, odnosno, kao da je ispupčena boba grozda ili ispljuvak na zidu. Dakle, on je ćorav, desno oko mu je sasušeno, bez sjaja, a lijevo je izbuljeno i oboreno prema obrazu. (Ibn Hadžer prenosi ovaj govor od Kadi l jada, vidi Fethul-Bari, Poglavlje o smutnji).

Kada bi samo ovo imali od opisa Dedžala, bilo bi dovoljno, ali Allah, dž.š, je želio da nam da još precizniji opis kroz riječi Svog poslanika Muhammeda, s.a.v.s, koji ga opisuje tako precizno da je njegov izgled potpuno jasan. Kaže Muhammed, s.a.v.s: “Između njegovim očiju je napisano K F R, (kafir), što će pročitati svaki mu’min, bio pismen ili ne.” Poslije ovog opisa mislim da nije ostao niko ko ga neće moći prepoznati.

Iblisova ispovijest Poslaniku Muhammedu a.s.

Hazreti Musa Ibni Džebel r.a. veli, da je Ibni Abas rekao slijedeće: "Sabrali smo se zajedno sa Poslanikom Muhammedom a.s. u kući jednog ensarije. Iznenada je neko povikao: "O stanovnici ovog doma, dozvoljavate li mi da uđem, jer mi nešto trebate?" Božiji Poslanik tada reče: "Znate li vi ko to zove, ko viče?"

Prisutni ashabi rekoše da ne znaju, i da to jedino Allaha i Njegov Poslanik znaju. Muhammed a.s. tada reče: "To je prokleti Iblis (Šejtan), on traži dozvolu da uđe, pa hoćete li mu dozvoliti?"

H. Omer skoči na noge i reče: "O Poslaniče, dozvoli mi da izađem i da ga ubijem, i oslobodim narod od te nemani." Pejgamber reče: " Smiri se Omere, zar ne znaš da je on od onih kojim je odgođena smrt do kijametskog dana. Nego otvorite mu vrata i neka uđe, jer on nije došao svojom voljom. Pazite dobro šta će vam reči i šta će vam saopštiti."

H. Ibni Abas r.a. nastavi: "Vrata je neko otvorio, a on je već bio među nama. On bijaše jedan ćoravi i golobradi starac. U bradi mu je bilo najviše sedam dlaka poput konjske grive. Oči mu bijahu izdreljene i razvučene. Glava mu je bila poput velikog slona. Zubi, očnjaci poput svinjskih očnjaka. Pošto je ušao reče: "Esselamu alejkum o Muhammede! Esselamu alejkum, o muslimani!"

Pejgamber mu tada reče: "Selam je Allahov, o prokletniče, a Allah daje selam kome On hoće. Obaviješten sam da nešto hoćeš i želiš, pa reci." "O Muhammede, ja ti nisam došao dobrovoljno, već sam došao prisilno"- reče Iblis.

"A šta te je natjeralo"- upita ga Pejgamber.

"Došao mi je jedan melek od Gospodara, pa mi je rekao: "Svevišnji ti Allah naređuje, o Iblisu, da odeš Muhammedu, s poštovanjem i uvažavanjem i da mu saopštiš kako varaš ljude i kako ih zavodiš i skrećeš s pravog puta. Melek mi je još rekao: "Naređuje ti Allah da mu sve istinito kažeš što te bude pitao, jer je Allah rekao: "Tako mi Moje slave i veličine, ako mu budeš slagao jednu jedinu riječ, i ako mu ne budeš sve istinu rekao, Ja ću te sigurno pretvoriti u pepeo, koga će vjetar raznjeti, a tvoje ću dušmane izvijestiti i time obveseliti. Pa evo sam ti došao o Muhammede kako mi je naređeno, pa izvoli pitati što hoćeš. Ako ti ne kažem istinu moji dušmani će se razveseliti belaju koji me je zadesio."

"Kada si obećao da češ istinu govoriti, prvo mi reci, koga ti najviše mrziš?"-upita Muhammed a.s. Iblis mu odgovori: "Najmrže Allahovo stvorenje, o Muhammede, to si mi ti i svako ko je tebi sličan." "A koga još mrziš?" Iblis reče: "Svakog moralnog mladića koji se posveti Allahu dž.š." "Koga dalje mrziš?" "Mrzim svakog učenog pobožnog čovjeka, a uz to da je marljiv i ustrajan, mrzim još svakog onog ko je trajno pod tahterom (čista tijela, odijela i mjesta gdje boravi)." Koga još mrziš?" "Mrzim siromašna čovjeka koji je strpljiv i izdržljiv, koji ne kazuje svoje siromaštvo niti se na to tuži." "A kako ti znaš da je neko strpljiv?" "O Muhammede, ako se neko tuži na svoje jade i muke, onom ko je kao on - obično stvorenje, tri dana uzastopno takvog čovjeka Allah ne upisuje u strpljive svoje robove." - odgovori Iblis.

"Koga još mrziš?" "Mrzim svakog imućnog čovjeka koji je zahvalan Allahu za svoje bogatstvo." "A kako ti znaš da je neko zahvalan Allahu?" "Kada vidim da takva osoba uzima ono što mu je od Allaha dozvoljeno a ostavlja ono što je zabranjeno i troši svoju imovinu u dozvoljene svrhe." "A kako se ti ponašaš i kako djeluješ kada moj sljedbenik stupi u namaz?" Iblis reče: "O Muhammede, kada tvoj sljedbenik stupi na namaz, mene spopadne groznica da se sav tresem i plamtim naizmjenično." "Zašto te spopadne takva muka?" Iblis reče: "Zbog deredže (stepena prema džennetu) koji Allah daje nekom robu zbog obavljene sedžde." "Kako se ti osjećaš kada moji sljedbenici uče Kur'an?" Iblis odgovori: "Kada oni uče Kur'an ja se topim kao olovo na vatri." "A šta veliš za Ebu Bekra?" Iblis reče: "Ebu Bekr me nije slušao ni prije primanja islama, pa kako bi me slijedio kad je primio islam." "A šta veliš za Omera?" Iblis reče: "Tako mi Allaha kad god ga sretnem pobjegnem od njega, on je jako ljut i ja ga se bojim." "A šta veliš za Osmana?" "Ja se njega stidim kao što ga se stide svi Allahovi meleci." "A šta veliš za Aliju?" Iblis reče: "Kamo sreće da ja od njega budem miran, pa da on mene ostavi kao što sam ja njega ostavio na miru, ali on to nikako ne čini, stalno me progoni."

Muhammed a.s. tada reče: "Hvala Allahu koji je usrećio moj ummet, a koji je tebe učinio nesretnim do određenog dana." Ali tada Iblis reče: "Daleko je to, daleko je to Muhammede. Gdje je sreća tvojih sljedbenika, kad sam ja još živ i neću umrijeti do Kijametskog dana. Kako se ti možeš radovati svome ummetu kad ja hodam po njima poput njihove krvi kroz njihove krvne sudove i meso, a oni mene ne vide. Tako mi onoga koji me je stvorio sve ću ljude ja zavesti, pobožne, pismene i nepismene, jedino priznajem da neću moći ništa Allahovim robovima koji su muhlisi."

Pejgamber na to reče: "A koji su to muhlisi kojima nećeš moći ništa?" Iblis odgovori: "Zar ne znaš o Muhammede, da ko god voli i miluje zlatnike i srebrenjake, ko god voli kapital nije iskreni vjernik Allahu. Kad vidim čovjeka, a ne voli kapital a osim toga ne voli ni slavu ni hvalu, znam da je on pravi i iskreni vjernik, muhlis, pa ga ja ostavim i ne navaljujem na njega. Zaista čovjek dok želi kapital i karijeru i dok mu je srce vezano za ovozemaljske užitke, on mi je pokornije više i nego bih vam mogao reći. Zar ne znaš Muhammede, da je ljubav prema malu i ovom svijetu jedan od najvećih grijeha. O Muhammede, zar ti ne znaš da ja imam sedamdeset hiljada sebi sličnih šejtana, i da svaki od njih ima po sedamdeset hiljada djece. Neke šejtane oporučim isključivo učenim ljudima, a neke pak, oporučim starcima i staricama. Zar ti ne znaš o Muhammede, da sam se ja lažno zaklinjao Ademu i Havi sa Allahom i govorio im: "Tako mi Allaha, ja sam vaš savjetnik i prijatelj."

Što se tiče omladine, između nas i njih ne postoji spor i nesporazum, a što se tiče male djece, sa njima se mi igramo kako hoćemo. Poneke šejtane ja specijalno zadužim za pobožne ljude, pa šejtani njima dolaze sve dok ih ne prevedu i ne navrate da uzmu sebi za cilj i želju nešto drugo, osim Allaha. Kad to ovi učine ja im uništim ihlas (iskrenost), a vjera im ostane jer mi tu ništa ne možemo, pa oni vjeruju Allaha i Njemu robuju, ali bez ihlasa, a da to i ne znaju.

Zar ti Muhemmede nisi čuo za Berhisa Rahiba (jedan veliki pobožnjak od Musaovih sljedbenika), koji je robovao Allahu sa ihlasom sedamdeset godina, tako da je svojom dovom ozdravljao bolesne, pa ga ja nisam pustio sve dok on nije učinio zinaluk (blud), pa poslije toga ubio jednu osobu, i na koncu dok se nije pokafirio. To je onaj što ga Allah spominje u Kur'anskom ajetu: "Nemojte biti kao Iblis, koji zavodi čovjeka da se pokafiri, a poslije mu rekne: 'Od tebe sam ja siguran, odričem te se, jer se ja zaista bojim Allaha, Gospodara svjetova'" Zar ne znaš o Muhemmede, da je laž i nevjerstvo od mene i da sam ja prvi koji je slagao i postao nevjernik. Onaj koji laže je moj osobni prijatelj.

Lažna zakletva je radost moga srca, a ogovaranje, klevetanje i prenošenje tuđih riječi od jednog do drugog, to je moje slatko voće. A onaj ko se lažno zaklinje razvodom braka sa svojom ženom, govoreći joj pustit ću te, razvest ću se od tebe, oženit ću drugu, pa makar to bilo i u šali takav će sebi svoju ženu brzo učinit haramom. Takve će se osobe oplođavati i rađati sebi djecu a ona će im biti vanbračna, krenut će u džehennem samo radi jedne riječi kao što je zakletva za razvod braka.

O Muhammede, zaista će tvoji sljedbenici odgađati sa namazom, sat po sat. Kad god tvoj sljedbenik hoće da klanja ja mu poristupim i zabluđujem ga, zagovarajući ga riječima: "Ima još vremena, završi započeti posao pa onda klanjaj, i sl." Ja to sve radim dok ne uspijem odvratiti tvoga sljedbenika, da klanja namaz na vrijeme. Ako me ipak tvoj sljedbenik svlada onda ga ja ostavim dok ne stupi u namaz, a onda mu reknem, i navraćam ga da se obazire desno i lijevo u namazu, pa kad to učini, ja ga onda pomilujem po licu i poljubim ga među oči i tad mu reknem: "Već si učinio nešto što ništa ne vrijedi." Ti znaš Muhammede, da oni koji se okreću u namazu desno i lijevo da ih Allah takvim namazom udari po glavi. Pa ako se ne obazire u džematskom namazu, ja ga tu ostavim i sačekam dok sam ne počne klanjati, tada mu ja naredim da žuri sa klanjanjem, da se brzo spušta i diže u namazu, kao horoz kad kljuca zrnevlje. Pa ako me tvoj sljedbenik i tu pobijedi, ja ga ponovo čekam da stupi u namaz u džematu. Tada mu stavim uzdu, kao konju, pa mu dižem glavu prije njegova imama i spuštam prije njegova imama. Ti znaš Muhammede, koji tako čini, da mu je namaz pokvaren i da mu Allah njegovu glavu tada pretvara u magarećiju glavu i tako može da ostane do kijameta.

Ako me i tu pobijedi, ja onda naređujem da se igra i zabavlja u namazu pucketajući prstima. Pa ako me i tu pobijedi, onda mu ja pušem u njegov nos, da bi on zijevnuo za vrijeme namaza, a onda moj šejtan uđe u njegovu unutrašnjost i na taj način se povećava ljubav za dunjalukom, pa onda on postaje pokoran meni.

Pa gdje je onda sreća, o Muhammede, za tvoj ummet?

Ja isto tako, o Muhammede, odvraćam siromašne od namaza. Siromašnima govorim da oni nisu dužni klanjati, te da su dužni klanjati namaz samo oni kojima je Allah dao bogatstvo. Bolesnicima govorim da ne klanjaju i da oni nisu dužni klanjati, to je dužan samo onaj ko je zdrav-govorim im. Kad ozdraviš, onda naklanjaj ono što si propustio. Tako ja navraćam bolesnike da umru u nevjerstvu. Ako koji umre a sotavi namaz u svojoj bolesti, susrest će se sa Allahom, a Allah će biti srdit na njega. O Muhammede, ako sam ti išta slagao i prevario, molim Allaha da me pretvori u pepeo.

Pejgamber tada reče Šejtanu: Da li si ikad išta molio svoga Gospodara Allaha dž.š.?" A Iblis mu tada reče: "Ja sam molio svoga Gospodara za deset stvari, i to:

1. Molio sam Allaha da me učini sudrugom u malu (imetku) i porodu od sinova Ademovih, pa mi je odredio da to budem. O tome govore riječi Allahove: "O Iblisu, budi ti sudionik njihov u imetku i djeci. Obećaj im što god hoćeš, a sve što šejtan obeća to je prevara." Molio sam Ga da mi bude hrana svako jelo u kojem se zamiješala kamata i ostali harami. Molio sam Ga da slobodno koristim imovinu kada ta imovina nije stečena Euzu-bismillom.

2. Molio sam Ga da učestvujem u polnom općenju sa svakim onim koji pristupi svojoj ženi radi polonog općenja, a da prije toga nije proučio Euzu i bismillu. Zaista šejtan polno opći sa takvim čovjekom, pa djeca rođena iz takvog braka su meni pokorna i poslušna.

3. Molio sam ga da jašem na jahaćim životinjama i drugim prevozima sa onim koji putuju ne tražeći ono što je dozvoljeno (halal), nego ono što je zabranjeno (haram). Tako, kad neko nekud pođe radi harama, ja mu se pridružim prateći ga na tom putu. O tome govore riječi Allaha u Njegovoj knjizi "Vozi se sa njima, idi sa njima, i kad se voze i kad idu pješice."

4. Molio sam Ga da mi dadne kuću za stalni boravak, pa mi je dao kupališta, plaže i banje gdje se otkriva ono što je za pokriti, i razna smetljišta i bunjišta gdje se istresa smeće i otpatci.

5. Molio sam Ga da mi dadne i stvori džamiju, gdje ću skupljati ljude, pa mi je dao pijace kafane i čaršije i kockarnice.

6. Molio sam Ga da mi dadne jednu knjigu s kojom ću pozivati sinove Ademove mome putu, pa mi je to učinio davši mi pjesme.

7. Molio sam Ga da mi dadne ezan, s kojim ću pozivati svijet, pa mi je dao frulu, svirale, svirku, muziku i alkohol.

8. Molio sam Ga da mi dadne nekog da spava i liježe u postelju samnom, pa mi je dao pijanicu. Svaki onaj koji legne pijan u postelju neka zna da sam ga ja zagrlio, nek se ne brine.

9. Molio sam Ga da mi dadne pomoćnika u mom poslu, pa mi je dao ljude koji se pouzdavaju u svoju moć, uticaj i svoju imovinu i svoju ličnu volju.

10. Molio sam Ga da mi dadne braću i prijatelje, pa mi je dao one koji traže svoj mal u griješenju, kao što kaže Allah u svom ajetu: "Zaista su rasipnici šejtanova braća."

Nakon ovog Muhammed a.s. reče: "Da mi nije potvrde od strane Allahove Knjige, ne bih ti vjerovao"

A Iblis mu tada odgovori: "Muhammede, ja sam molio Svevišnjeg Allaha da ja vidim Ademove sinove, a da oni mene ne vide, pa mi je to dao. Također, dao mi je da mogu hodati i prolaziti kroz njihove krve sudove poput krvi, pa ja po njima kružim i vitlam kako god hoću u jednom času. Meni je Allah rekao: "Eto ti što si tražio." Ja se time ponosim do Sudnjeg dana. Sa mnom, o Muhammede, ima više svijeta nego s tobom. Većina potomstva Ademova bit će uz mene do Kijametskog dana.

O Muhammede, ja imam svoje jedno dijete, kome sam dao ime Tama (pomrčina), koji se navali na oči svijetu da bi ih uspavao od noćnog namaza jacije. Da nije tog šejtana, ne bi bilo ljudi koji bi otišli na spavanje, a da prije toga ne klanjaju jaciju. Isto tako, ja imam jedno svoje dijete koje se zove Kuhejl (surmadija), koji zavarava, zamazuje surmom oči ljudima koji sjede si sijele sa ulemom, te za vrijeme džume namaza i predavanja, kunjaju i zaspu."

Ibiz dalje reče: "O Muhammede, koja god žena izađe na ulicu bez propisane odjeće, jedan od šejtana zajaše joj straga, a drugi joj se uvuče u njedra, pa se gledaocima hvali i uljepšava i govori joj: "Otkri se, otkri se, pokaži svoje ukrase." Pa kada to učini, onda su šejtani završili svoj posao."

Zatim Iblis nastavi: "O Muhammede, ja ne mogu nikoga lično zavesti, koga ja želim i hoću, ali ja stalno došaptavam razne loše želje, poslove i misli, bodreći na loša djela i prikazujući ih lijepim i privlačnim. Kada bi zabluđivanje bilo u mojoj ruci, onda ja ne bih nikoga ostavio na Zemlji da kaže La ilahe illallah, ne bih dopustio da iko posti i klanja. Kao što ti nisi vlasnik imana, nisam ni ja vlasnik zabluđivanja.Kad bi iman bio u tvojoj ruci, ti nikog ne bi ostavio kafirom."

Tada mu Muhammed a.s. reče: O oče gorčine, bili se ti pokajao i povratio Svevišnjem Allahu, a ja ti garantujem džennet?"

Iblis odgovori: "O Božiji Poslaniče, emer je izrečen, kalem je osušen, o svemu što će biti do Sudnjeg dana. Slava Onome Ko je tebe učinio prvakom svih poslanika i upravnikom džennetlija, Koji te je oblikovao i odabrao, a Koji je mene učinio predvodnikom džehennemlija. Ja sam proganjani nesretnik. Ovo je moja posljednja ispovijest tebi, i posljednje moje riječi koje su istina. Zahvaljujem Allahu, Gospodaru svjetova. Allah je blagoslovio salavatom Muhammeda, Pejgambera majčinske naravi, njegovom rodu i ummetu. Selam svim poslanicima. Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova....

Melek smrti

“Svako živo biće će smrt okusiti, i Nama ćete se poslije vratiti.”

(Kur’an, sura Pauk, ajet 57.)

Smrt je jedna neizbježna stvarnost koju ni jedna razumna osoba ne može negirati pa makar se radilo i o nevjerniku. Zato prava razlika između nevjernika i muslimana jeste vjerovanje u ono što dolazi poslije smrti. Nju ne može zaustaviti, niti odgoditi ni jednog trenutka nikakva pojava bez obzira da li se radilo o parama, dvorcima, zidinama ili željeznim utvrdama.

Kaže Allah subhanehu ve teala: “Ma gdje bili, stići će vas smrt, Pa makar bili i u visokim kulama. Ako ih stigne kakvo dobro, oni vele: “Ovo je od Allaha!” a snađe li ih kakvo zlo, govore: “Ovo je zbog tebe!” reci: “Sve je od Allaha.” Sura An nisaa 78.

“Reci “Pa vi smrt izbjegnite, ako istinu govorite!” Ali Imran 168.

“ Reci: “Smrt od koje bježite zaista će vas stići. Zatim će te onome koji poznaje nevidljivi i vidljivi svijet vraćeni biti i On će vas o onome što ste radili obavijestiti.” Al jumuah 8.

O ti koji si razumom obdaren zar ne vidiš u zadnjem spomenutom ajetu da ti jednostavno ideš prema smrti htio to ili ne. A dole spomenuta priča će ovu spoznaju jos više potvrditi.

Prenosi se da je jedne prilike jedan od mladića bio u društvu Sulejmana, alejhisselam, i dok su bili zajedno odjednom se pojavio nepoznati gost i neprestano gledao u ovoga mladića. Kada je on to primjetio začudio se zašto nepoznati čovjek gleda tako pozorno.

Kada je gost otišao mladić se odmah okrenuo ka Sulejmanu i pitao ga o njemu. On mu je odgovorio da je to bio Melek Smrti u čovječijem obliku. Saznavši to mladić se prepao i tražio od Sulejmana, alejhisselam, da naredi vjetrovima da ga pošalju u najudaljenije mjesto, što je on i uradio nakon neprestanog mladićevog insistiranja.

Bilježi se da ga je Sulejman, alejhisselam, poslao na kraj Indije. Međutim, mladić se nije zaustavio samo na tome nego se uvukao u malu pećinu koja se nalazila tamo.

Nakon određenog vremena Melek Smrti ponovo se vratio kod Sulejmana, alejhisselam. On ga je odmah pitao zašto je prošli put neprestano gledao u tog mladića. Pa reče Melek Smrti: “Cudio sam se njemu, Allah mi je naredio da mu ubrzo uzmem dušu na kraju Indije, u jednoj maloj pećini, a on je kada sam te posjetio bio kod tebe daleko od tog mjesta, pa sam se pitao kako može tako brzo da dođe do tamo u ovako kratkom vremenu.Međutim kada sam otišao tamo našao sam ga kako sjedi i uzeo mu dušu u toj maloj pećini“.

I ovo je potvrda Allahovog govora koji kaže: “Svako živo biće će smrt okusiti! i samo na Sudnjem danu dobićete u potpunosti nagrade vaše, i Ko bude od vatre udaljen i u Džennet uveden – taj je postigao šta je želio; a život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.”

Sada ostaje da pojasnimo na koji način se uzima duša i kako je moguće da Melek smrti u jednom trenu usmrti hiljade i milione ljudi od kojih su jedni na istoku, a drugi na zapadu. Na ovo ćemo odgovoriti na dva načina.

Prvi odgovor je da je i u materijalnom svijetu moguće da jedan subjekt u jednom trenutku učini više različitih radnji, a da to ne utiče na njihovu vremensku određenost. Naprimjer, Sunce koje ima jedno kretanje i jedno isijavanje zraka istovremeno osvjetljava i grije mnoštvo kuća, područja, gnijezda, životinjskih jazbina itd. Sve ove isijavajuće zrake, koje su obuhvatile cijeli svijet, međusobno se razlikuju, nisu jednake jačine i ograničene su, ovisno o mjestu do kojeg su doprle. Zraka svjetlosti koja je doprla do kuće nije ista kao ona koja je doprla do gnijezda ptice. Zraka koja je pala na kuću je udio zaseban za tu kuću i nije jednaka onoj zraci i udjelu svjetlosti kojom se koristi gnijezdo. I pored svega toga, Sunce je jedno.

Veliki melek Božiji koji ima zadaću uzimanja duša  je u položaju tvornice sa velikom snagom. On je poput jednog Sunca koje jeste na nebu, ali isijavanjem svojih zraka može doprijeti do svakog mjesta. Azrail je Božije ime “Onaj koji usmrćuje” i “Onaj koji duše uzima”. Israil je manifestacija Božijeg imena “Onaj koji život daruje i tjelesa oživljava”, Džebrail je Božije ime “Sveznajući, Znalac i Obaviješteni o svemu”, a Mikail je Božije ime “Onaj koji opskrbu daje”.

Potom se uz pomoć manjih meleka univerzalno ime grana na manje jedinke i tako na sve manje i manje meleke dok ne dođe do onog najnižeg meleka, a svaki od njih ima za sebe zadaću da učini pojedinačno djelo, kao što je ozdravljenje, umiranje, oživljavanje, opskrbljivanje itd.

Melek smrti je melekutsko i duhovno biće te kao takav uopće nema sličnost sa materijalnim svojstvima. Kako je već pojašnjeno na drugom mjestu, uzimanje duše se dešava unutar čovjeka. Ono što melek smrt uzima jeste duša, a duša je nematerijalna. Azrail, koji je i sam melekutsko nematerijalno biće, uzima dušu melekutskom snagom, a ne materijalnom.

U djelu Men la jahduruhu el-faqîh zabilježeno je da je Imam Sadik rekao: “Bio je upitan Melek smrti kako uzima duše dok su u istom trenu neke na zapadu, a neke na istoku. On je odgovorio: ‘Ja ih pozovem i one mi se odazovu. Zaista, cijeli ovaj Dunjaluk preda mnom je poput zdjelice u vašim rukama iz koje jedete kako želite. Zaista, cijeli Dunjaluk je preda mnom poput jednog dirhema u rukama nekog od vas koji ga vrti kako želi.’”

U knjizi Džâmi'u-l-ahbâr prenosi se dijalog hazreti Ibrahima i Meleka smrti. Hazreti Ibrahim upita Meleka smrti: “Da li se možeš meni pokazati u onom obliku u kojem se ukažeš griješniku bludniku?” Melek smrti reče: “Ti nemaš snage da to podneseš.” Hazreti Ibrahim reče: “Imam!” Melek smrti reče: “Okreni svoje lice od mene, pa me ponovo pogledaj!” Hazreti Ibrahim postupi tako i pogleda u njega. Pred sobom je vidio čovjeka crnog lica, nakostriješene kose, odvratnog smrada, crne odjeće, iz čijih usta i očiju bukti plamen. Hazreti Ibrahim pade u nesvijest. Kad je došao sebi, reče: “Ako griješnik prilikom smrti ne bude vidio ništa osim ovog prizora, to mu je dovoljna kazna.”

U skladu sa ovom predajom, melek smrti može sebe pokazati u obliku kakav vidi griješnik pri smrti, koji hazreti Ibrahim nije mogao podnijeti, a može se pokazati i u tako lijepom obliku da čovjek na samrti nema snage da ga podnese i od velikog užitka i privlačnosti duša se sama od sebe preda.

Kada se čistim ljudima uzimaju duše, oni uopće nemaju osjećaj da ispuštaju duše. Zapravo, samim viđenjem lijepog i privlačnog lica meleka smrti, čist čovjek napušta svoj tjelesni oblik i sebe odjednom vidi u Džennetu.

Munkir i Nekir - meleci koji ispituju u kaburu

Kada umrlog stave u mezar, kabur će ga stisnuti i od tog stiska se neće moći spasiti niko, svejedno bio star ili mlad, dobar ili griješnik. Nakon stiska, kada se kabur povrati u prvobitno stanje osjetit ćeš nečije prisustvo. Tako u sobi kada spavaš i kada se probudiš u mrkloj tami, ako se neko nalazi pored tebe osjeti se nekako, osjeti čovjek da je neko prisutan. Pa ćeš nakon toga vidjeti nekoliko očiju kako te gledaju…

To su Munkir i Nekir – dva meleka koji će doći svima nama… Doći će sa posebnom zadužbinom, posebnom, od koje zavisi nas završetak, ali za koji smo se trebali pripremati još na dunjaluku. Munkir i Nekir – kako stoji u opisu da su to meleki tamnozelenog izgleda, tamnih lica, duge kose, njihov glas je poput glasa grmljavine, iz očiju im svjetli kao što svjetli svjetlica, imaju duge zube, velike zube i velike noge… Kažu učenjaci Ibn Kesir i drugi, da se pojave među ljudima, da dođu u neko naselje, selo ili grad, ljudi bi se prestravili od njih, ljudi bi umirali od straha…

Kako li će biti moje i tvoje stanje kad nama samima dođu? Nemamo nikoga kod sebe… ja sam u svome kaburu, ti sam u svome kaburu. Sami, bez pomagaća, nemaš snage, nemaš nikog ko će ti pomoći. I dođu ti takva dva meleka, stravičnog izgleda od kojih će se zasigurno prestraviti. Dolaze zbog posebne zadužbine, dolaze da nam dostave određena pitanja, i to će biti ta kaburska patnja, kaburski ispiti, kabursko iskušenje, kao što Allahov Poslanik, alejhi salatu ve selam, kaže u hadisu Esme, radijallahu anha, kako bilježe Buharija i Muslim: “Ovoga momenta sam vidio sve što mi nije pokazao do sada, čak sam vidio džennet i džehennem i objavljeno mi je da ćete vi biti iskušavani u svojim kaburovima, kušnja koja će biti slična kušnji Mesihom Dedždžalom. Biće upitan svako od vas: “Šta znaš o ovom čovjeku?” Vjernik- mu’min – će odgovoriti: “To je Muhammed, Allahov Poslanik. Došao nam je sa jasnim dokazima i upitom, a mi smo mu se odazvali i slijedili ga. On je Muhammed (tri puta).” Zatim će mu se reči: “Mirno spavaj, mi smo znali da si ti čvrsto vjerovao u njega.” A što se tiče munafika i nesigurnog, on će reći: “Ne znam, čuo sam ljude kako nešto izgovaraju pa sam i ja izgovorio.”Zatim će, u slučaju vjernika, glasnik s nebesa reći: ‘’Istinu je rekao, Moj rob! Ogrnite ga džennetskom odjećom i otvorite mu džennetsku kapiju.’’ On će osjetiti miris dženneta i kabur će mu se proširiti dokle pogled dopire. A kada se bude radilo o nevjerniku, bit će rećeno: “Odjenite mu džehennemsku odjeću i otvorite mu kapije džehennema!’’ On će osjetiti smrad i žestinu džehennema, a zatim će mu se stjesniti u kaburu toliko da će mu udovi preći s jedne na drugu stranu, a meleki će ga maljevima udarati.

Kabur je iskušenje i obračun, i život u njemu je ili užitak ili teška kazna. Čovjek umire na onome na čemu je i živio, a tako će biti i proživljen. A onda će jedna skupina u džennet, a druga u džehennem. Kaburska kazna i nagrada potvrđeni su Ku’ranom i sunnetom. Na to aludira i sljedeći ajet: ‘’Oni će se ujutro i naveče u vatri pržiti, a kada nastupi Čas: ‘’Uvedite faraonove ljude u patnju najtežu!’’ (El-Mu’min, 46.) To znači da se faraonova i duše njegovih sljedbenika, izlažu patnji džehennemskoj jutrom i večerom sve do Sudnjega dana. A na Sudnjem danu će se njihove duše spojiti s tijelima u džehennemskoj vatri.

Ako uporediš kabur sa bilo čim drugim, vidjećeš da nema ništa strašnije od njega. Prenosi se da je hazreti Osman r.a., kada bi stani pored nečijeg kabura, toliko plakao da bi mu se brada natopila suzama, pa su mu ljudi govorili: ‘’Čudno je to, kad ti se spomenu džennet i džhennem, ti ne plačeš, a kad ti se spomene kabur, ti plačeš?’’ Odgovorio je: ‘’Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘’Kabur je prva ahiretska stanica, i ako se čovjek tu spasi, onda je ono što nakon toga slijedi sve lakše. A ako se tu ne spasi, onda je ono što slijedi sve teže.’’

Postoje mnogobrojne predaje o grijesima zbog kojih će onaj ko ih je činio trpiti kaznu u kaburu, a mi ćemo spomenuti neke: prenošenje tuđih riječi, ogovaranje, nečuvanje od mokraće, klanjanje namaza bez prethodne potpune čistoće, ostavljanje namaza i nemaran odnos prema njemu, laž, zanemarivanje obaveze zekata, blud, krađa, izdaja, širenje smutnje među muslimanima, uzimanje kamate, odbijanje pomoći obespravljenom, konzumiranje alkohola, bespravno ubistvo i drugo.

Ebu Hurejre r.a. prenosi da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’Kada neko od vas bude na tešehudu (zadnjem sjedenju u namazu) neka traži utočište kod Allaha od četvero: Gospodaru utječem ti se od džehennemske vatre, od kaburskog azaba, od iskušenja života i smrti i od zla i smutnje mesiha Dedžala.’’ (Allahumme inni e’uzu bike min’azabi-l-kabri ve min’azabi džehenneme ve min fitneti-l-mahja ve-l-memati ve min šerri fitneti-l-mesihi-d-dedžali) (Buharija i Muslim)

Također od Beraa ibn Aziba prenosi se da je rekao: “Išli smo s Božijim Poslanikom, a.s., na dženazu jednom ensariji, i kada smo stigli do kabura i ukopali ga, Božiji Poslanik, a.s., sjeo je, a sjeli smo i mi oko njega mirno kao da su na našim glavama ptice. U svojoj ruci je držao štap stružući po zemlji s njim, pa je podigao glavu i rekao dva ili tri puta: ‘Utječite se Allahu, dž.š., od kaburske patnje’, a zatim je nastavio: ‘Doista, kada rob vjernik bude pri kraju dunjaluka, a na prijelazu na ahiret, dolaze mu meleki s neba bijelih lica kao da su im lica poput sunca. Sa sobom nose kefine i balzame iz Dženneta i sjednu oko njega dokle dopire pogled. Zatim dolazi Melek smrti i sjeda pored njegove glave pa kaže: ‘ O ti dobra dušo, izađi uz Allahov oprost i zadovoljstvo.” Rekao je zatim: ‘ I ona izađe, kao što kap vode izađe iz čaše kad je neko pije, i meleci je ne zadrže u svojim rukama ni koliko iznosi treptaj oka, a da je ne stave u te kefine i balzame, pa iz nje izađe najljepši miris msika koji se može naći na dunjaluku, i onda se zapute ka nebu.’  I ne prođu ni pored jedne skupine meleka, a da meleci ne upitaju: ‘Ko je ova dobra duša?’ Pa odgovore: ‘Taj i taj’, nazivajući ga najljepšim imenima kojim su ga nazivali na dunjaluku, i tako sve dok ne stigne do sedmog neba, pa im Allah, dž.š., kaže:‘Upišite ovog mog roba u Ilijun (Knjiga dobrih) i vratite ga u zemlju, Ja sam ih stvorio od zemlje, u nju ću ih vratiti i iz nje ću ih drugi put oživiti.” Poslanik nastavi: ‘Zatim se njegova duša vrati u njegovo tijelo i dolaze mu dva meleka koja sjednu pored njega, pa ga pitaju:

‘Ko je tvoj Gospodar?’
On će odgovorit: ‘Allah, dž.š.’
Zatim će ga upitati: ‘Koja je tvoja vjera?’
On će reći: ‘Moja vjera je Islam.’
Zatim će ga pitati: ‘ Ko je onaj čovjek što vam je poslan?’
Reći će: ‘ To je Allahov Poslanik, a.s.’
Ponovo će ga upitati: ‘Kako znaš?’
Reći će: ‘ Učio sam Kur'an, pa sam čvrsto u njega vjerovao.’

Zatim će čuti glas s neba koji će ih zovnuti i reći: ‘ Moj je rob čvrsto vjerovao, opromite ga iz Dženneta, obucite ga odjećom iz Dženneta i otvorite mu vrata u Džennet.” Rekao je zatim Poslanik: ‘ Pa mu dolaze preljepi mirisi iz Dženneta, kabur mu se proširi dokle pogled dopire, i dođe mu čovjek lijepog lica, lijepe odjeće i ljepog mirisa, pa mu kaže: ‘Raduj se onom što ćete razveseliti, ovo je dan koji ti je obećan.’ On će reći: ‘ Ko si ti? Tvoje je lice lice koje dolazi s dobrim.’ On će mu dogovriti: ‘Ja sam tvoja dobra djela.’ Ćovjek će reći: Gospodaru, učini da bude Sudnji dan, da se vratim svojoj porodici i svom imetku.’ Poslanik zatim nastavlja: ‘ A kad bude nevjernik pri kraju dunjaluka a blizu ahireta, dolaze mu meleki s neba crnih lica noseći sa sobom najgrublje platno i sjednu oko njega dokle pogled dopire, a potom dolazi Melek smrti i sjedne pored njegove glave pa kaže: ‘ O ti zla dušo, izađi u Allahovu srdžbu i gnjev.’ Zatim mu čupaju dušu kao što se čupaju grebeni kroz mokru vunu, i kada je izvade, ne zadrže je kod sebe ni treptaj oka, a da je ne stave u grubo paltno, pa izlazi iz nje najgori miris lešine koji se može naći na Zemlji. Zatim se zapute ka nebu, i ne prođu ni pored jedne skupine meleka a da ih ne upita: ‘Ko je ova zla duša?’  Oni im kažu: ‘ Taj i taj’, nazivajući ga najgorim imenima kojima su ga nazvali na dunjaluku, i tako sve dok ne dođu do zemaljskog neba, pa zatraže da im se otvori i ne bude im otvoreno.’ Zatim nam je Poslanik, a.s., proučio oavj ajet: ‘Onima koji dokaze Naše budu poricali i prema njima se budu oholo odnosili – kapije nebeske neće se otvoriti, i prije će debelo uže kroz iglene uši proći nego što će oni u Džennet ući. Eto tako ćemo Mi grešnike kazniti.’ (El-E'raf, 40.) Potom će Allah reći: ‘Upišite ga u Sidždžin (Knjiga loših djela) na zemlji, i njegova će duša biti odbačena.” Tada je Poslanik, a.s., proučio ovaj ajet: ‘…a onaj ko bude smatrao da Allahu ima iko ravan – bit će kao onaj koji je s neba pao i koga su ptice razgrabile, ili kao onaj koga je vjetar u daleki predio odnio.’ (El-Hadždž, 31.) Potom njegova duša bude vraćena u tijelo, pa mu dolaze dva meleka i posade ga da sjedi, te ga pitaju:

‘Ko je tvoj gospodar?’
On će odgovorit: ‘Ah, ah ne znam’
Zatim će ga upitati: ‘Koja je tvoja vjera?’
On će reći: ‘Ah, ah ne znam.’

Tada će čuti glas koji će ih pozvati i reci: ‘Moj rob je poricao, opremite ga iz Džehennema i otvorite mu vrata u Džehennem.’ Tada će do njega dopirati njegova vrelina i žestina, a kabur će mu se stisnjeti tako da će mu jedna rebra kroz druga prolaziti. Doći će mu čovjek ružnog lica, ružne odjeće i užasnog mirisa, pa će mu reći: ‘Raduj se onom što će te ožalostiti, ovo je tvoj dan koji ti je obećan.’ On će upitati: “Ko si ti, pa mi dolaziš sa zlom?’ Ovaj ćeodgovorit: ‘Ja sam tvoja loša djela.’ Zli čovjek će reći: ‘O Gospodaru, ne učini da bude Sudnji dan.’ “

Ovaj dugi, ali jako bitan hadis otkriva nam neke stvari s onoga svijeta i otkriva nam ulogu meleka, kad je riječ o čovjeku, od trenutka izlaska duše iz tijela pa do njenog ispitivanja od dvojice meleka u kaburu. a kabur je prvo boravište čovjeka na onom svijetu, i u njemu će čovjek znati svoje krajnje boravište: ili Džennet ili Džehennem.

Božiji Poslanik, a.s., kaže u hadisu: “ Dosita će ovaj ummet biti iskušan u kaburu, pa ako vjernik uđe u kabur, preuzmu ga njegovi čuvari i dođe mu melek pun prijekora, pa ga pita: ‘Šta si govorio za ovog čovjeka?’ Vjernik će odgovorit: ‘On je Allahov poslanik i rob.’ Melek će reći: ‘Pogledaj u svoje mjesto koje ti je bilo pripremljeno u Vatri, pa te Allah izbavio iz njega, a mjesto koje vidiš u Vatri nadomjestio ti je mjestom koje vidiš u Džennetu. ‘ Vjernik će vidjeti oba mjesta i povikat će: ‘ Pustite me da obradujem porodicu.’ Bit će mu rečeno: ‘ Smiri se.’ A licemjer će sjediti kad ga prihvate njegovi čuvari, i bit će mu rečeno: “Šta si ti govorio o ovom čovjeku?’ Reći će: “Ne znam, govorio sam kao ostali ljudi.’ Reći će mu se: “Nisi znao, ovo je mjesto koje je bilo tvoje u Džennetu, pa ga je Allah izmjenio mjestom u Vatri.”

A u drugom Hadisu Allahov Poslanik, a.s., veli: “Svaki će rob biti proživljen u kaburu onako kako je umro: ako je bio vjernik, bit će proživljen kao takav, a ako je bio licemjer, bit će proživljen u licemjerstvu.”

Zanimljivosti o Kur'anu časnom

 - Mjesec Kur'ana je ramazan.
 - Noć u kojoj je počelo objavljivanje Kur'ana je «Lejletul kadr».
 - Noć Kadr je skrivena u neparnim noćima zadnje trećine ramazana.
 - Ta noć je vrijednija od hiljadu mjeseci!
 - Kur'an ima 114 sura ili poglavlja.
 - Kur'an ima 6236 ajeta. Prvi broj šest označava šest ajeta el-Fatihe, zadnji broj šest, šest ajeta sure en-Nas, a srednji broj 23 označava vremenski period u kojem je objavljen Kur'an koji započinje el-Fatihom, a završava surom en-Nas.
Kur'an ima 77845 riječi.
 - Kur'an ima 330733 harfa.Kur'an ima 30 džuzeva ili dijelova. Svaki džuz ima po 20 stranica.
 - Kuran ima 60 hizbova. 
 - Kur'an ima 240 Rub'ova.
 - Mekkanskih sura u Kur'anu ima 85.
 - Broj medinskih sura je 29.




 - Kur'an je objavljivan u periodu od 23 godine.
 - Kur'an ima slijedeća imena: al-Furqan, at-Tanzil, az-Zikr, al-Kitab, al-Wahj, Ahsanul-hadith, As-siratul mustaqim, ar-Ruh, al-U'rwatul wuthqa...
 - U Kur'anu ima 14 / 15 ajeta poslije čijeg čitanja treba učiniti sedždu.
 - Najduža sura u Kur'anu je sura el-Beqareh, ima 286 ajeta.
 - Najduži ajet u Kur'anu je 282. ajet sure el-Beqareh. Govori o dugu.
 - Najduža riječ u Kur'anu je Fe'esqajnakumuhu,  ima 11 harfova.
 - Najkraća sura u Kur'anu je sura el-Kewther, ima 3 ajeta.
 - Najkraći ajet u Kur'anu je: Mudhammetani , sura ar-Rahman.
 - U Kur'anu se spominju imena 25 poslanika. 
 - Pet sura imaju nazive po imenima poslanika: Junus, Hud, Jusuf, Ibrahim, Muhammed.
 - Poslanik koji se najviše spominje u Kur'anu je Musa, a.s. Spomenut je 136 puta.
 - Šest sura u Kur'anu imaju nazive po životinjama: Al-Baqara (krava), An-Naml (mravi), Al-Fil (slonovi), An-nahl (pčela), Al-ankabut (pauk).





 - Deset sura imaju nazive prema vremenskim periodima: suretul fedžri (zora), suretul-lejli (noć), suretud-duha (sredina prijepodneva), suretul asri ( ikindija ili vrijeme uopšte).
 - Kaznene mjere spomenute u Kur'anu su: kazna za zinaluk, kazna za potvoru, kazna za krađu, kazna za razbojništvo i kazna za nepravdu.
 - U Kur'anu su spomenute slijedeće životinje: krava, komarica, muha, mravi, pčele, zmija, deve (kamile), pas, vrana, slonovi, pauk, lav, skakavci, vuk, pupavac (ptica), konji, mazge, magarac.
 - U Kur'anu je po imenu spomenuto pet meleka: Džibril, Mika'il, Malik, Harut i Marut.
 - Biljke spomenute u Kur'anu su: crni luk, smokva, gorušica, šipak, bosiljak, zeqqum (drvo u džehennemu), smreka, lotos, leća, krastavica, pšenica, palme, bijeli luk, metljika, trnje, tikve, grožđe, masline, banane.
 - U Kur'anu su spomenuta slijedeća zanimanja: kovač, stolar, tkač, pletač, ratarstvo, ronilaštvo, obrada plemenitih metala, moreplovstvo, kuhar, mesar, bojarstvo.
 - Dijelovi ljudskog tijela spomenuti Kur'anu: srce, ruka, stomak, jezik, oko, noga, čelo, leđa, koža, uho, glava, usta, vrat, lice, crijeva, peta, vršci prstiju, obraz, grlo, grudi, usne, stopalo, zub, bok, kosti, lakat.
 - Kur'an ima redoslijed sura po objavljivanju i po mushafu.
 - Tri su sure čiji je redoslijed isti i po objavi i po mushafu, a to su: Sad, Nuh i el-Infitar.
 - U Kur'anu samo dva ajeta sadrže sve harfove arapskog jezika. 154. ajet Alu Imran i 29. ajet sure el-Feth.
 - Sura el-Ikhlas je, zbog svog sadržaja, ravna trećini Kur'ana.
 - Sura el-Mudžadele je jedina sura u čijem se svakom ajetu spominje Allah.
 - Sura et-Tewbe je jedina sura na čijem početku nema bismille. 
  - Sura en-Neml je sura sa dvije bismille. Jednom na početku, i drugom u 30. ajetu.
 - Prvi koji je sakupio Kur'an je Ebu Bekr es-Siddik. 
 - Prvi koji je ljude sakupio na jedan kiraet Kur'ana je Othman b. Affan.
 - Jedina žena čije se ime spominje u Kur'anu je Merjem, majka Isa, a.s.
 - Jedini ashab čije se ime spominje u Kur'anu je Zejd b. Harithe.
 - Sure el-Beqareh i Alu Imran su u hadisu označene sa «Ez-Zahrawani».
 - Sura Jasin je srce Kur'ana.
 - Ukras Kur'ana je sura er-Rahman. Jedine sure koje počinju sa «O vjernici» su: el-Maideh, el-Mumtehineh i el-Hudžurat.



















Photo credit: Pixabay.com

Hidžra i njen značaj u Islamu

Hidžra je svojstvena bila gotovo svim poslanicima. Svi oni su nailazili na nerazumijevanja ljudi, njihov otpor koji se nerijteko pretvarao u fizičke nasrtaje, kako na sljedbenike tako i na same Poslanike. Ono oko čega se slaži svi povjesničari jeste da se hidžra dogodila 622.godine. Te godine progoni muslimana u Mekki dostizali su svoj vrhunac. Muslimani su sve češće bili izloženi raznim torturama, mučenjima, a o tome i Uzvišeni kaže: „Gaspodar tvoj će onima koji su se iselili, nakon što su zlostavljani bili.“, te su bili prisiljeni spas potražiti iseljenjem iz Mekke. Za taj korak Poslanik, s.a.v.s., je samo čekao odobrenje Uzvišenog Allaha. Hidžra dolazi nakon prekida bojkota od strane mušrika, Godine tuge i nakon što su mušrici već životno ugrožavali Poslanikove sljedbenike. Nakon što mušrički napadi nisu davali nikakvog rezultata oni su odlučili i da ubiju Muhammeda, a.s. Nije se više imalo šta čekati jer muslimani su znali da su mušrici spremni da svoje namjere ostvare.

Božiji Poslanik je nakon druge prisege na Akabi znao da je tadašnji Jesrib dobro mjesto u koje se muslimani trebaju iseliti. Napravio je plan kako će muslimani izlaziti iz Mekke, a sebe je ostavio da posljednji izađe. Tu se vidi njegova veličina, on Božiji Poslanik ostaje u Mekki sve dok njegovi sljedbenici ne učine hidžru.

Prva iseljavanja u Medinu su se desila u mjesecu aprilu 622.godine, a prva obitelj koja je napustila Medinu bila je porodica Hamid bin Rebia, dok se u nekim djelima navodi da je prvu hidžru učinila grupa muslimana. U literaturi se navodi da je dvije godine prije ove hidžre u Medinu odselio Ebu Seleme ibn Abdulesed.

Iseljavanje je vršeno u tajnosti i tako je bilo sve dok hidžru nije trebao učiniti hazreti Omer, r.a. Po svojoj naravi on nije mogao sebi dopustiti da tajno ode iz Mekke. Prije polaska otišao je do Kabe i prisutne upoznao sa svoijim odlaskom: „ Građani Mekke! Vi ste bez pameti i bez ljudskog razumijevanja. Eto, još se uvijek skupljate ovdje i obožavatae nekakve kipove od kamena i drveta, mjesto da priznate pravog Boga, Stvoritelja čitavog svijeta! Jednog dana pokajat ćete se za to i žaliti ćete...! Vi nevjernici i bezbožnici! Ja danas odlazim tamo, kuda sam određen. Ako tko od vas hoće da ostavi iza sebe udovicu, ili djecu bez roditelja, ako tko hoće da izgubi glavu neka pokuša, da me napadne ili spriječi. Ja idem, a tko ima smjelosti neka mi zapriječi put“.

Nakon toga mušrici su shvatili da je veliki broj muslimana odselio iz Mekke, te su skovali svoj bijedni plan da ubiju Muhammeda, a.s. Ebu Džehl je skovao plan po kojem će svako pleme koje je protiv Muhammeda, a.s., odrediti mladića te će ga svi zajedno ubiti i neće se moći krvna osveta izvršiti. Nakon što je Poslanik saznao za njihov tajni plan, bira društvo i odlučuje da i on učini Hidžru.

Šejh Safijjurrahman el-Mubarekfuri kaže da je Poslanik svoju kuću napustio u noći između 12. i 13. septembra 622.godine.Za saputnika je odabrao Ebu Bekra, a hazreti Aliju ostavio je u svojoj postelji prekrivenim pokrivačem kako bi mušrici mislili da Poslanik spava u svojoj kući. Poslanik je kod Alije ostavio i stvari koje su kod njega bile na čuvanju da ih vrati njihovim vlasnicima, inače mušricima. Put Hidžre nije bio lagan put. Medina je udaljena od Mekke oko 500 km, a nisu smjeli ni da idu poznatom maršutom, jer su time bili izloženi potjerama od strane mušrika. Znali su da će Mekkelije poslati ljude koji će ih tražiti s ciljem da ih ubiju. Iako su mušrici te noći opkolili kuću Poslanika, on i Ebu Bekr Allahovom voljom uspjeli su neopaženo pored njih proći i još im na glavu posuti prašine. O tom događaju govori i Uzvišeni Allah, dš.š., : „I načinili smo ispred njih barijeru i iza njih barijeru, pa ih prekrili - zato oni ne vide“.

Poslanik i Ebu Bekr krenuli su u suprotnom pravcu od Medine kako bi progoniteljima zavarali trag. Smjestili su se u prećini Sevr, koja je bila na vrlo nepristupačnom mjestu i tu su proveli tri dana. Potjere koje su krenule za njima otišle su krivim putem, svi prema Medini, a iako je za njima Amir ibn Fuhejra tjerao ovce kako bi zameo njihov trag ipak je Kerez bin Alkame našao njihov pravi trag i došavši do pećine ugledao veliku paučinu koja je bila ispletena na ulazu te odustao od ulaska u nju.Te tri noći njih su u pećini zijaretili Abdulah i Esma, sin i kći Ebu Bekra, donoseći im hranu i informacije iz Mekke.

Jedna od potjera je treći dan došla do njih samih, do ulaza u pećinu. Ali i oni su odustali od ulaska kada su vidjeli da je paučina prekrila ulaz u pećinu i da je golubica tu svila svoje gnijezdo. Na osnovu toga pretpostavili su da tuda niko dugo već prošao.

Kad su ih čuli Poslanik je rekao Ebu Bekru: „Ne tuguj, Allah je sa nama“. O tome Uzvišeni Allah, dž.š. kaže: „Ako ga vi ne pomognete – pa pomogao ga je Allah onda kad su ga oni koji ne vjeruju prisilili da ode, kad je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bila u pećini i kada je on rekao drugu svome: "Ne brini se, Allah je s nama!", pa je Allah spustio smirenost na druga njegova, a njega pomogao vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je – gornja. Allah je silan i mudar“.

Govoreći o ovom ajetu mufessiri kažu da on ima devet pouka koje možemo i mi kao vjernici koji nismo bili muahdžiri sa Poslanikom da uzmemo i da o njima razmislimo. To mogu biti i glavne pouke hidžre.Kažu da ovaj ajet govori o tome kako Allah Uzvišeni obećava da će trajno štititi principe vjere koju je objavio, da živjeti hrabro i slobodno svoju vjeru neminovno znači prolaženje kroz teškoće, da se vjernici drže zajedno u radosti i žalosti, da vjernici zajedno grade sigurnost u kojoj će osjećati da ih dušmansko zlo ne može dotaknuti, da nam je najbitnije da u toj sigurnosti i drugi prihvate da je Allah sa nama i da nam to pojačava potrebu za međusobnom pravednošću, da ako društvo iskrenih ljudi postavimo kao cilj sebi i drugima Bog dragi će spustiti smiraj u kuće i mahale, da takva zajednica biva postavljena na zdravim temeljima i da bi se u takvom društvu odmah poštovala i Božija riječ.

Nakon provedena tri dana njihov vodič poveo ih je ponovo zaobilaznim putevim prema Medini. Prvo su krenuli prema zapadu, pa prema jugu dok nisu došli do obala Crvenog mora, pa su uz obalu krenuli put sjeverozapada.

Na tom teškom, iscrpnom i tužnom putovanju jer ostavljaju svoj rodni kraj, prema nekim autorima, Poslanik objavom biva obveseljen. Naime, Uzvišeni Allah, dš.š., mu šalje objavu: „Doista, Onaj koji ti je objavio Kur'an, vratit će te kući“

U tom periodu desio se i događaj sa Surakom koji ih je sustigao, ali nakon što su noge njegovog konja potonule u pijesak on je zamolio Poslanika da ga spasi te da ih on neće odati, te je tako i bilo. Poslanik je učio dovu, Suraka bio oslobođen i vratio se nazad.

Nakon mnogo uloženog truda Poslanik i Ebu Bekr dolaze do mjesta Kuba. To je selo odmah pored Medine i tu je sagradio prvu džamiju.Tu ih je dočekao Amr ibn Avf koji je naredio da se u Murmovoj bašči pripremi počivalište za goste. Svi su željeli Poslanika da ugoste ali im je on rekao:„Ja nisam ovdje stranac. Ovdje se nalazi i kuća mog nećaka po djedu mi Abdulmutallibu. To je Beni Nedžar pleme, pa mi se ne smije zamjeriti ako kod njih ostanem“.

To je po nekima bilo krajem septembra, po nekima 20. septembra 622. godine, po nekima šest dana ranije ili četiri dana kasnije od ovog datuma, po nekima u ponedjeljak, 8. rebiu-l-evvela 14. godine poslanstva, ili 23. septembra 622. godine i tu je proveo četiri dana.

Nakon toga Poslanik se uputio prema Medini. Medina se to data zvala Jesrib, a nakon njegovog dolaska prozvana je Medina. Medinelije su im izašle u suret i srdačno ih dočekali. Svi su željeli da Poslanik bude kod njih. Poslanik je tada odlučio da će odsjesti kod onoga kod čije kuće stane njegova deva. Deva se spustila na zemljištu Sehla i Suhejla. Sinova Amrovih. Kasnije će tu zemlju Poslanik otkupiti za izgradnju džamije.Za vrijeme gradnje džamije stanovao je u kući Ebu Ejjuba Halida ibn Zejda.

Hidžra se smatra jednim od najznačajnijih događaja i smatra se prekretnicom u povijesti islama. Osim Poslanika Hidžru je učinilo još oko 70 njegovih sljedbenika.  

Dolaskom u Medinu samo je dio hidžre završen. To je izlazak sa namjerom povratka. Stoga je i hidžra puno dugotrajniji proces, jer će pobjedonosni povratak u Meku uslijediti nekoliko godina kasnije. Za njega će trebati puno vremena i priprema, kao i dozrijevanja muslimanske zajednice. Prijelaz u Medinu je višestruko značajan. Islam u ovome gradu dobiva svoju šansu. U Medini je on oživotvoren, provodi se u praksi i izgrađuje se sistem življenja utemeljen na njegovim principima. Muslimani dobivaju svoju slobodu i mogućnost slobodnoga razvoja.

Halifa Omer je sedamnaest godina kasnije formalizirao Poslanikovu naviku da datira događaje od hidžre, tj. od dana uspostave islamske države. I ovaj podatak govori o značaju hidžre.

Hidžra nije samo povijesni događaj koji se desio, ograničena na vrijeme u kojem se odigrala. Hidžra sa sobom nosi pouke i poruke koje i mi danas treba da pronalazimo i usvajamo u svoj vjernički život. Svi mi moramo znati da hidžra u općem značenju traje i trajat će sve do Sudnjeg dana. Blagodati hidžre možemo i mi steći ako učinimo hidžru od grijeha prema Allahovoj milosti.

Photo credit: Pixabay.com