Ko su alevije?

Nusajrije, tj. alevije (kojima pripada sirijski predsjednik Bašar el-Asad i njegov režim) su batinijsko-šiitska sekta koju je osnovao Muhammed ibn Nusajr El-Basri (umro 270. h.g). Osnivač sekte se proglasio Božijim poslanikom kome dolazi objava. Oni obožavaju Aliju ibn Ebi-Taliba, radijallahu anhu, i vjeruju u panteizam (sjedinjavanje Allaha sa stvorenjima), smatrajući da je Alija, radijallahu anhu, posljednja osoba s kojom se sjedinio Allah. Pored ovoga kažu da je Alija, radijallahu anhu, bio živ prije stvaranja nebesa i Zemlje i da je Alija, radijallahu anhu, stvorio poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Selmana El-Farisija, a da je Selman stvorio pet jetima: El-Mikdada ibn el-Esveda, Ebu-Zerra el-Gaffariju, Osmana ibn Mazuna, Abdullaha ibn Revvahu i Kanbera ibn Kadana. Svaki od njih ima svoju ulogu. El-Mikdad je gospodar ljudi, njihov stvoritelj i upravlja gromovima. Ebu-Zerr upravlja kretanjem planeta i zvijezda. Abdullah ibn Revvaha upravlja vjetrovima i uzima duše ljudima. Osman upravlja čovjekovim stomakom, temperaturom i bolestima. Kanber ibn Kadan udahnjuje dušu u tijelo.

Pripadnici ove sekte imaju noć u kojoj čine razvrat. Oni slave i piju vino, veličaju vinovu lozu, jer se od nje pravi vino kojeg oni nazivaju “svjetlom”, i ne dozvoljavaju sječu iste.

Islamski učenjaci su jednoglasni u mišljenju da su nusajrije (alevije) nevjernici (otpadnici od islama) – oni niti su muslimani, niti židovi niti kršćani. Sa njima nije dozvoljeno sklapati brakove, a ono što zakolju nije dozvoljeno jesti. Njihovim umrlim se ne može klanjati dženaza, te se ne mogu ukopavati u muslimansko groblje.

Nemaju džamije, već klanjaju po kućama. Oni klanjaju pet dnevnih namaza, ali drugačije od ostalih muslimana jer se njihovo klanjanje razlikuje po broju rekata i po tome što u njihovom namazu nema sedžde. Za namaz su im ključna sljedeća imena: Alija, Hasan, Husejn, Muhsin i Fatima. Muhsin je skrivena tajna pod kojim podrazumijevaju navodno nedonošće koje je pobacila Fatima. Umjesto kupanja zbog nečistoće i uzimanja abdesta, po njima je dovoljno da se izgovore ova imena.

Ne klanjaju džumu i ne pridržavaju se propisa o čistoći jer je čistoća za njih: neprijateljstvo prema unutrašnjem znanju.

Imaju mise slične kršćanskim misama. Ne priznaju hadždž i tvrde da je odlazak u Mekku i obavljanje hadždža čin nevjerstva i idolopoklonstva. Ne priznaju Šerijatom propisani zekat. Za njih je zekat simbol Selmanove ličnosti. Oni svojim vođama plaćaju neku vrstu poreza koja iznosi petinu od onoga što se posjeduje. Džihad za njih predstavlja zasipanje kletvama protivnika i onih koji otkrivaju tajne. Njihov post se sastoji u neprimicanju ženama tokom Ramazana i u čuvanju tajni vezanih za trideset muškaraca i trideset žena. Nusajrije moraju ispoljavati iskrenost i naklonost prema nusajrijskoj porodici i mržnju prema njenim protivnicima. Žestoko mrze neke ashabe, a Ebu Bekra, Omera i Osmana, radijallahu anhum, proklinju pri spominjanju njihovih imena. Smatraju da akida (vjerovanje) ima svoj unutrašnji i vanjski smisao i da jedino oni poznaju unutrašnji smisao tajni. Oni vjeruju u transmigracionizam (seobu duše iz tijela u tijelo).

Alevije (nusajrije) Aliju, radijallahu anhu, smatraju bogom i tvrde da je njegovo pojavljivanje duhovno u fizičkom prolaznom tijelu kao što je bila pojava Džibrila u liku pojedinih osoba. Posebnu naklonost i ljubav izražavaju prema ubici imama Alija, Abdurrahmanu ibn Muldžemu, izgovarajući pri spominjanju njegova imena “radijallahu anhu” (Neka je Allah sa njim zadovoljan!) i tvrdeći da je on njegovim ubistvom božansku prirodu oslobodio okova ljudske prirode. Zato smatraju griješnicima one koji prilikom spominjanja imena Abdurrahmana ibn Muldžema izgovaraju “la'anahullah!” (Allah ga prokleo!). Neki od njih smatraju da Alija, nakon što se oslobodio okova tijela, prebiva u oblacima. Oni također vjeruju da je grom njegov glas, a sijevanje munje njegov bič.

Nusajrije nastanjuju brdovitu oblast u okolini Latakije. U posljednje vrijeme su se proširili i po okolnim sirijskim gradovima. Prilično veliki broj nusajrija živi i u zapadnoj Anadoliji. Tamošnja zajednica nusajrija je poznata pod imenima “tahtadžije” i “hatabije”. Nusajrije koje žive u istočnoj Anadoliji su poznate pod imenom “kizilbašije”. Nusajrije iz ostalih dijelova Turske i Albanije su poznate pod imenom “bektašije”. Neke nusajrije žive u Libanu i Palestini, a neke u Perziji i Turkistanu gdje su poznati pod imenom “ali ilahijje”.

Izvor: Put vjernika

Melek smrti

“Svako živo biće će smrt okusiti, i Nama ćete se poslije vratiti.”

(Kur’an, sura Pauk, ajet 57.)

Smrt je jedna neizbježna stvarnost koju ni jedna razumna osoba ne može negirati pa makar se radilo i o nevjerniku. Zato prava razlika između nevjernika i muslimana jeste vjerovanje u ono što dolazi poslije smrti. Nju ne može zaustaviti, niti odgoditi ni jednog trenutka nikakva pojava bez obzira da li se radilo o parama, dvorcima, zidinama ili željeznim utvrdama.

Kaže Allah subhanehu ve teala: “Ma gdje bili, stići će vas smrt, Pa makar bili i u visokim kulama. Ako ih stigne kakvo dobro, oni vele: “Ovo je od Allaha!” a snađe li ih kakvo zlo, govore: “Ovo je zbog tebe!” reci: “Sve je od Allaha.” Sura An nisaa 78.

“Reci “Pa vi smrt izbjegnite, ako istinu govorite!” Ali Imran 168.

“ Reci: “Smrt od koje bježite zaista će vas stići. Zatim će te onome koji poznaje nevidljivi i vidljivi svijet vraćeni biti i On će vas o onome što ste radili obavijestiti.” Al jumuah 8.

O ti koji si razumom obdaren zar ne vidiš u zadnjem spomenutom ajetu da ti jednostavno ideš prema smrti htio to ili ne. A dole spomenuta priča će ovu spoznaju jos više potvrditi.

Prenosi se da je jedne prilike jedan od mladića bio u društvu Sulejmana, alejhisselam, i dok su bili zajedno odjednom se pojavio nepoznati gost i neprestano gledao u ovoga mladića. Kada je on to primjetio začudio se zašto nepoznati čovjek gleda tako pozorno.

Kada je gost otišao mladić se odmah okrenuo ka Sulejmanu i pitao ga o njemu. On mu je odgovorio da je to bio Melek Smrti u čovječijem obliku. Saznavši to mladić se prepao i tražio od Sulejmana, alejhisselam, da naredi vjetrovima da ga pošalju u najudaljenije mjesto, što je on i uradio nakon neprestanog mladićevog insistiranja.

Bilježi se da ga je Sulejman, alejhisselam, poslao na kraj Indije. Međutim, mladić se nije zaustavio samo na tome nego se uvukao u malu pećinu koja se nalazila tamo.

Nakon određenog vremena Melek Smrti ponovo se vratio kod Sulejmana, alejhisselam. On ga je odmah pitao zašto je prošli put neprestano gledao u tog mladića. Pa reče Melek Smrti: “Cudio sam se njemu, Allah mi je naredio da mu ubrzo uzmem dušu na kraju Indije, u jednoj maloj pećini, a on je kada sam te posjetio bio kod tebe daleko od tog mjesta, pa sam se pitao kako može tako brzo da dođe do tamo u ovako kratkom vremenu.Međutim kada sam otišao tamo našao sam ga kako sjedi i uzeo mu dušu u toj maloj pećini“.

I ovo je potvrda Allahovog govora koji kaže: “Svako živo biće će smrt okusiti! i samo na Sudnjem danu dobićete u potpunosti nagrade vaše, i Ko bude od vatre udaljen i u Džennet uveden – taj je postigao šta je želio; a život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.”

Sada ostaje da pojasnimo na koji način se uzima duša i kako je moguće da Melek smrti u jednom trenu usmrti hiljade i milione ljudi od kojih su jedni na istoku, a drugi na zapadu. Na ovo ćemo odgovoriti na dva načina.

Prvi odgovor je da je i u materijalnom svijetu moguće da jedan subjekt u jednom trenutku učini više različitih radnji, a da to ne utiče na njihovu vremensku određenost. Naprimjer, Sunce koje ima jedno kretanje i jedno isijavanje zraka istovremeno osvjetljava i grije mnoštvo kuća, područja, gnijezda, životinjskih jazbina itd. Sve ove isijavajuće zrake, koje su obuhvatile cijeli svijet, međusobno se razlikuju, nisu jednake jačine i ograničene su, ovisno o mjestu do kojeg su doprle. Zraka svjetlosti koja je doprla do kuće nije ista kao ona koja je doprla do gnijezda ptice. Zraka koja je pala na kuću je udio zaseban za tu kuću i nije jednaka onoj zraci i udjelu svjetlosti kojom se koristi gnijezdo. I pored svega toga, Sunce je jedno.

Veliki melek Božiji koji ima zadaću uzimanja duša  je u položaju tvornice sa velikom snagom. On je poput jednog Sunca koje jeste na nebu, ali isijavanjem svojih zraka može doprijeti do svakog mjesta. Azrail je Božije ime “Onaj koji usmrćuje” i “Onaj koji duše uzima”. Israil je manifestacija Božijeg imena “Onaj koji život daruje i tjelesa oživljava”, Džebrail je Božije ime “Sveznajući, Znalac i Obaviješteni o svemu”, a Mikail je Božije ime “Onaj koji opskrbu daje”.

Potom se uz pomoć manjih meleka univerzalno ime grana na manje jedinke i tako na sve manje i manje meleke dok ne dođe do onog najnižeg meleka, a svaki od njih ima za sebe zadaću da učini pojedinačno djelo, kao što je ozdravljenje, umiranje, oživljavanje, opskrbljivanje itd.

Melek smrti je melekutsko i duhovno biće te kao takav uopće nema sličnost sa materijalnim svojstvima. Kako je već pojašnjeno na drugom mjestu, uzimanje duše se dešava unutar čovjeka. Ono što melek smrt uzima jeste duša, a duša je nematerijalna. Azrail, koji je i sam melekutsko nematerijalno biće, uzima dušu melekutskom snagom, a ne materijalnom.

U djelu Men la jahduruhu el-faqîh zabilježeno je da je Imam Sadik rekao: “Bio je upitan Melek smrti kako uzima duše dok su u istom trenu neke na zapadu, a neke na istoku. On je odgovorio: ‘Ja ih pozovem i one mi se odazovu. Zaista, cijeli ovaj Dunjaluk preda mnom je poput zdjelice u vašim rukama iz koje jedete kako želite. Zaista, cijeli Dunjaluk je preda mnom poput jednog dirhema u rukama nekog od vas koji ga vrti kako želi.’”

U knjizi Džâmi'u-l-ahbâr prenosi se dijalog hazreti Ibrahima i Meleka smrti. Hazreti Ibrahim upita Meleka smrti: “Da li se možeš meni pokazati u onom obliku u kojem se ukažeš griješniku bludniku?” Melek smrti reče: “Ti nemaš snage da to podneseš.” Hazreti Ibrahim reče: “Imam!” Melek smrti reče: “Okreni svoje lice od mene, pa me ponovo pogledaj!” Hazreti Ibrahim postupi tako i pogleda u njega. Pred sobom je vidio čovjeka crnog lica, nakostriješene kose, odvratnog smrada, crne odjeće, iz čijih usta i očiju bukti plamen. Hazreti Ibrahim pade u nesvijest. Kad je došao sebi, reče: “Ako griješnik prilikom smrti ne bude vidio ništa osim ovog prizora, to mu je dovoljna kazna.”

U skladu sa ovom predajom, melek smrti može sebe pokazati u obliku kakav vidi griješnik pri smrti, koji hazreti Ibrahim nije mogao podnijeti, a može se pokazati i u tako lijepom obliku da čovjek na samrti nema snage da ga podnese i od velikog užitka i privlačnosti duša se sama od sebe preda.

Kada se čistim ljudima uzimaju duše, oni uopće nemaju osjećaj da ispuštaju duše. Zapravo, samim viđenjem lijepog i privlačnog lica meleka smrti, čist čovjek napušta svoj tjelesni oblik i sebe odjednom vidi u Džennetu.