Allah sve zna - kratka poučna islamska priča

Hasan je imao tri sina: Faruka, Abdulaha i Kasima. Mnogo ih je volio. Zelio je da postanu dobri muslimani. Hasan je i sam bio dobar musliman. Koliko god je mogao, pokoravao se svim Božijim naredbama.

Jednoga dana htio je provjeriti svoje sinove. Svakom od njih dao je nekoliko slatkiša i rekao: "Pojedite ih na takvom mjestu gdje ste sigurni da vas niko ne moze vidjeti. Kad to učinite dodjite kod mene."

Faruk uze slatkiše i ode u svoju sobu. Za sobom zatvori vrata i pojede slatkiše misleći da ga tamo niko nije mogao vidjeti.

Abdulah ode u podrum. Bio je siguran da tamo nema nikoga. Pojeo je slatkiše u mračnom podrumu.

Kasim je razmišljao gdje bi mogao pojesti slatkiše, a da ga niko ne vidi. Nije mu padalo na pamet ni jedno takvo mjesto. Svaki put kad bi pomislio na neko mjesto sjetio bi se da ga Allah vidi, i zato nije pojeo slatkiše.

Faruk i Abdulah vratili su se ocu i ispričali mu kako su postupili. Potom je dosao Kasim i vratio slatkiše svome ocu govoreći:

"Ne postoji mjesto koje je skriveno od Allaha, tako da ja nisam pojeo slatkiše."

Hasan je bio odusevljen Kasimom. Rekao je Faruku i Abdulahu da nauče lekciju od svoga brata Kasima i dodao:

"Moji dragi sinovi, nikad ne zaboravite da Allah zna sve, i da vidi sve. On je uvijek s nama. Stoga mi ne bismo trebali činiti nista ružno, cak ni u tajnosti."

Izvor: Miris ljiljana

Poučna priča Ibrahima a.s.

Kad je Ibrahim, a.s., bio dječak, mnogo vremena je provodio razmišljajući. Želio je saznati ko je stvorio svijet i često je razmišljao ovako: „Gospodar je stvorio dunjaluk. Volio bih pronaći Stvoritelja i pokoravati mu se“. Dragi Bog je volio Ibrahima, a.s. Bio mu je prijatelj. Želio je da Ibrahim, a.s.,  zna sve kako treba. Bila je mrkla noć. Nebo je bilo tamno, a Allah, dž.š.,  pokazao je poslaniku Ibrahimu, a.s.,  zvijezdu na nebu koja je jako sijala. Kad je ugledao tu zvijezdu, radnosno je uzviknuo: „Zvijezda je prekrasna! Ovo je moj Gospodar!“ Nakon nekog vremena, zvijezda nestade, a Ibrahim, a.s., pomisli: „Ova zvijezda ne može biti moj Gospodar. Dragi Bog ne bi mogao ovako nestati!“ Potom se na nebu pojavio Mjesec, a poslanik Ibrahim, a.s.,  reče: „Ovo je prelijepo. Mora da je Mjesec moj Gospodar!“ Kad je jutarnja svjetlost zasjenila Mjesec, Ibrahim, a.s., ponovo zaključi: „Ni Mjesec nije moj Gospodar. Da jest ne bi mogao ovako nestati. Ibrahim, a.s., povikao je isto i kad je ugledao divne zrake Sunca: „Ovo je ljepše od svega što sam vidio, a i veće je! Sigurno je ovo  moj Gospodar!“ Nakon što je predvečer Sunce zašlo, Ibrahim, a.s.,  shvati: „Sunce nije moj Gospodar. Moj Gospodar ne bi ovako nestao!“ Osvrnuo se oko sebe. Pogledao je drveće i cvijeće. Ugledao oblake. U glavi Ibrahima, a.s.,  iznenada se pojavila nova misao i shvatio je da je Allah, dž.š.,  Gospodar svega. On je stvorio svijet! On je stvorio nebo! On je stvorio Sunce, Mjesec i zvijezde! Zato je Ibrahim, a.s.,  rekao: „Moj Gospodar je Allah, dž.š.!“ Tako je Dragi Bog uputio Ibrahima, a.s.,  i pokazao mu ko je istinski Stvoritelj svjetova. Allah, dž.š.,  Gospodar je svega. On je naš Bog i brine se o nama. Nikad ne nestaje i ne ostavlja nas same.

Poučna islamska priča - Otac i sin

Jedan stari čovjek sjedaše u dvorištu svoje kuće zajedno sa sinom koji upravo završi visoke studije. Iznenada, vrana sletje na zid.

Otac upita sina:
- “Šta je ono?”

Sin odgovori:
- “To je vrana.”

Nakon izvjesnoga vremena, otac upita ponovo:
- “Šta je ono?”

Sin odgovori:
- “To je vrana.”

Prođe nekoliko minuta a otac ponovo upita, treći put:
- “Šta je ono?”

Sin odgovori:
- “Oče, upravo sam ti rekao da je to vrana.”

Ne prođe dugo a otac opet upita:
- “Šta je ono?”

Ovoga puta na sinovljevu licu mogla se vidjeti mala usplahirenost:
- “Oče, to je vrana, vrana!”

Ponovo otac upita:
- “Šta je ono?”

Ovaj put sin odgovori grubim tonom:
- “Oče, non-stop pitaš jedno te isto iako ti stalno odgovaram da je to vrana. Zar nisi u stanju razumjeti?”

Otac ustade i ode do sobe. Ubrzo se vrati noseći svoju staru svesku-dnevnik. Otvarajući stranicu, reče sinu da pročita ono što je na toj stranici zapisano. Sin pročita:
- “Danas je moj malehni sin sjedio sa mnom u našemu dvorištu kad doletje vrana. Sinčić me je dvadeset i pet puta upitao: ‘Šta je ono?’, i dvadeset i pet puta mu odgovorih, nimalo iznerviran, da je to vrana. Ono što osjećah bila je ljubav prema mome nevinome sinčiću.”

Tada je otac objasnio sinu razliku između očeva i sinovljeva stava:
- “Kada si bio malešan, postavio si mi ovo pitanje dvadeset i pet puta i niti jednom nisam bio iznerviran tvojim pitanjima već ti uporno odgovarah. A kada sam ja tebi danas postavio isto pitanje ali ponavljajući ga samo pet puta, ti si se iznervirao, ljutnuo i bio nestrpljiv sa mnom.”

“Gospodar tvoj da samo Njemu robujete naređuje
i da roditeljima dobročinstvo činite!
Akoli ijedno od njih kod tebe starost doživi,
ili pak oboje njih, ti im ni ‘uh’ ne reci i na njih ne podvikni,
i plemenitom riječju im zbori!

I krilo poniznosti iz samilosti im rasprostri i reci:
‘Gospodaru moj, Ti im se smiluj
baš kao što su i oni mene njegovali
kad sam bio mali!’ ”
(Kur’an, sura Noćno putovanje, ajet 23., 24.)

Photo credit: Pixabay.com