Poučna priča: Žena koja je tražila muža koji uči cijeli Kur’an svaki dan, posti cijelu godinu i klanja noćni namaz

Bila je to vrlo lijepa žena i mnogi prosci su je željeli oženiti, ali su znali da ne mogu ispuniti uvjete koje je postavila. Jedan čovjek se ohrabrio i rekao da ih on može ispuniti. Imam ih je vjenčao.

Odmah nakon prve noći u braku, žena je primjetila da njen muž ne uči cijeli Kur’an svaki dan, niti posti, niti ostaje budan tokom noći kako bi klanjao noćni-namaz, ali ona odluči da ga pusti nekoliko sedmica da vidi hoće li biti kakvih promjena. Promjena nije bilo, pa je žena zatražila razvod.

Oboje su izašli pred suca, a sudac je upitao: „Koji su bili uvjeti za brak?

– Čovjek odgovori: “Ona je od mene tražila da učim cijeli Kur’an svaki dan, postim cijelu godinu i da klanjam noćni namaz svaku noć.”

Sudac je upitao: „Jesi li ispunjavao ove uslove?

– “Čovjek je mirno odgovorio: „Da.“

Sudac odgovori: „Ti lažeš, tvoja žena kaže da ih ne ispunjavaš i da je to razlog zbog kojeg ona traži razvod.“

Ali čovjek je uporno tvrdio da ispunjava uslove, tako da ga je sudac upitao: “Da li si čitao cijeli Kur’an svaki dan?“ Čovjek je odgovorio potvrdno. Sudac, vidno zbunjen, ga upita: “Kako čovječe? Kako si u stanju da to učiniš?“

Čovjek mirno odgovorio: „Učim suru Ihlas tri puta dnevno, a prema riječima našeg poslanika Muhammeda, a.s., učenje sure Ihlas tri puta je ekvivalent učenju cijelog Kur’ana.“

Sudac se zaintrigirao, pa je upitao: “Kako si mogao postiti cijelu godinu?“

Čovjek je odgovorio: „Ja sam postio cijeli mjesec ramazana, onda postio još šest dana u mjesecu ševalu, a prema poslaniku Muhammedu, a.s., onaj koji isposti ramazan, pa nakon toga još šest dana u mjesecu ševala, kao da je postio cijelu godinu.“

Sudac je šutio, nije mogao reći da čovjek nije u pravu, pa je konačno upitao: „A kako si ostajao budan cijelu noć u molitvi Allahu, kada je tvoja žena vidjela da spavaš?“

Sudac je mislio da čovjek ne može odgovoriti na ovo pitanje, ali čovjek, hladno je odgovorio: „Klanjao sam jaciju u džematu, a nakon toga sam sljedeći dan klanjao sabah u džematu, a prema riječima poslanika Muhammeda, a.s., „Onaj koji je klanjao sabah i jaciju u džematu, kao da je ostao cijelu noć budan, klanjajući noćni-namaz.“

Sudija je nakon toga dugo sjedio gledajući u čovjeka.

Onda je rekao čovjeku i njegovoj ženi “Vratite se svojoj kući, ne postoji ništa krivo sa ovim brakom.“

Priče o poslanicima - Ejub a.s.

Biti jak i nositi se sa svim situacijama na koje naiđemo je važna osobina koju trebaju posjedovati muslimani. Ejub, a.s., je bio iskušan gubitkom porodice i bogatstva, i teškom bolešću koja ga je napatila. Ejub, a.s., je tražio pomoć samo od Allaha i čvrsto vjerovao u Njega. Allah je uslišio njegove molitve i naučio ga kako da prevaziđe patnje. U Kur'anu je opisan njegov karakter i njegove dove:

I sjeti se roba naša Ejjuba kada je Gospodaru svome zavapio: "Šejtan me na zlo navraća i misli lažne mi uliva!" "Udari nogom o zemlju, - eto hladne vode za kupanje i piće!-i Mi smo mu iz milosti Naše čeljad njegovu darovali i još toliko uz njih, da bude pouka za one koji imaju pameti! (Sad, 41-44)

Čim nas sustignu neke poteškoće ili imamo probleme, mi odmah padamo u očaj. Neki se ljudi čak počnu buniti protiv Allaha. Međutim, ovakvo ponašanje Allah ne voli. Kao što pokazuje Ejubov primjer, Allah može poslati razne probleme svojim robovima, ali takve nedaće treba samo da očvrsnu vjernika i testiraju njegovu odanost Allahu.

U svim situacijama mi moramo moliti Allaha za pomoć i vjerovati u Njega. Moramo biti strpljivi poput Ejuba, a.s. i stalno se obraćati Allahu. Samo će nam tako Allah olakšati probleme na ovom i onom svijetu.

Hadis dana

Ibn-Šumase prenosi: "Došli smo kod 'Amra ibn el-'Asa, r.a., na njegovoj samrti. On je dugo plakao, okrenuvši lice prema zidu, pa mu je njegov sin počeo govoriti: 'O moj babo, zar te Allahov Poslanik, s.a.v.s.; nije obveselio s tim i tim?' Potom se on okrenuo licem i rekao: 'Zaista je najvrednije što sam pripremio svjedočanstvo (šehadet) da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik. Zaista sam ja prošao kroz tri perioda. Bio sam takav, da nije bilo nikog ko je mrzio više Allahova Poslanika od mene, i ništa mi ne bi bilo draže da sam ga se domogao pa ga ubio. Da sam u takvoj situaciji umro, bio bih od stanovnika vatre. Kada je Allah dao da islam uđe u moje srce, došao sam Vjerovjesniku, s.a.v.s., i rekao mu: ‘Pruži svoju desnu ruku, da ti se zavjetujem!'

On je pružio svoju desnu ruku, a ja sam svoju ruku povukao.

Rekao je: 'Šta ti je'Amre?' Rekao sam: 'Htio sam postaviti uvjet.' Rekao je: 'Šta ćeš uvjetovati?'Rekao sam: ‘Da mi bude oprošteno!' Rekao je: ‘Zar ne znaš da islam briše ono što je bilo prije njega, i da hidžra briše ono što je bilo prije nje, i da hadž briše ono što je bilo prije njega?' I niko mi tada nije bio draži od Allahova Poslanika, s.a.v.s., i uvaženiji u mojim očima od njega.

Nisam ga se mogao nagledati, koliko sam ga uvažavao i poštivao. Da si me pitao da ti ga opišem, ne bih mogao jer ga se nisam mogao nagledati. Da sam umro u tom stanju, nadao bih se da budem dženetlija. Zatim sam postao namjesnikom i odgovornim za mnoge stvari pa ne znam kakvo je moje stanje u tom pogledu. Pa kada umrem, neka me ne slijedi ona koja nariče niti vara. A kada me u kabur stavite, nagrćite na mene zemlju malo po malo, zatim sjedite oko moga kabura toliko vremena, za koliko se može zaklati deva i podijeliti njeno meso, da bih osjećao vašu prisutnost i razmišljao što ću odgovoriti poslanicima moga Gospodara (Munkiru i Nekiru)."'

(Muslim)

Hadis dana

Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: "Uzvišeni Allah šalje meleke da obilaze puteve i traže skupove u kojima se Allah spominje, a kada ih nadu, počnu se dovikivati: ‘Dodite, našli ste ono što tražite!' Tada ih prekriju krilima sve do najbližeg neba, i Allah ih upita, a On najbolje zna:

`Šta govore Moji robovi?'

'Slave Te, veličaju Te, zahvaljuju Ti i poštuju Te!', odgovore meleki. `Jesu li Me vidjeli?', On upita.

'Ne, nisu Te vidjeli', odgovore oni.

'A šta bi da su Me vidjeli?', rekne On.

'Da su te vidjeli, još više bi Ti robovali, još više bi Te veličali i još više bi Te slavili', kažu oni.

`A za šta Me mole?' upita On.

'Mole Te za Džennet', oni odgovore.

`Jesu li ga vidjeli?', rekne On.

'Ne, Gospodaru naš, nisu ga vidjeli', kažu oni.

`Šta bi da su ga vidjeli?', rekne On.

'Da su ga vidjeli, još bi mu više težili, još više bi ga tražili i još više željeli', kažu oni. 'A od čega traže zaštitu?', upita On, a oni odgovore: 'Od Vatre.'

`Jesu li je vidjeli?', rekne On, a oni kažu:

'Ne, nisu je vidjeli!'

`A šta bi da su je vidjeli?', rekne On, a oni kažu:

'Da su je vidjeli, još više bi od nje bježali i još više je se plašili.'

Tada će Allah reći: `Uzimam vas za svjedoke da sam im oprostio.'

'Medu njima je jedan čovjek koji ne pripada njima, samo je usput naišao', rea će jedan

melek.

'Oni su skupina uz koju njihov sabesjednik neće bit nesretan.'"

(Muttefekun alejhi)

Priča o čovjeku koji je mislio da ga Allah neće kazniti za grijeh

Jedan čovjek je počinio grijeh. Očekivao je da ga Allah kazni i da mu oteža. Međutim, njegov dunjalučki život je iz dana u dan bivao sve boljim, njegov posao je cvjetao, njegovo zdravlje je bilo dobro, a i porodično mu je stanje bilo odlično. Jednog je dana razmišljao i rekao sebi: „Bio sam nepokoran Allahu i ništa mi se nije loše desilo“. Istog dana je u jednoj predaji pročitao da je Allah rekao o kazni za grijeh: „O Moj robe, već sam te kaznio, ali ti to ne shvataš. Kaznio sam te tako što sam te udaljio od Sebe i to što sam ti oduzeo slast u ibadetu Meni.“ Tada je griješnik shvatio da Allahova kazna ne mora biti samo vezana za materijalne stvari, već da je samo činjenje grijeha dovoljna kazna. I da nema ništa teže od udaljenosti od Allahove milosti.

Uvijek zapamtimo da nema sreće niti utjehe u nepokornosti Stvoritelju.

Priče o poslanicima - Jakub a.s.

Jakub, sin Ishakov tj. unuk Ibrahimov bio je musliman i on je otac od Jusufa a.s., a on je poslanik za kojeg se vežu mnogi dogadžaji, a ja ću se osvrnuti na neke od njih. Prije svega poznato je to da je on bio jako lijep. Kao maloga braća su ga bacila u bunar te ga je tu pronašla neka karavana i prodali ga u ropstvo. Upravnikova žena, u čijoj se vlasti mladi Jusuf nalazio je htijela da počini blud sa njim, ali on je odbio. Allah dž.š. mu je dao mudžizu tj. da zna tumačiti snove te zahvaljujući tome kasnije biva postavljen za upravnika rezervi u zemlji u kojoj je živio. Bio je pravedan, blag jer je oprostio svojoj braći iako ih je mogao kazniti na tom položaju.

Jakub, a.s., je bio nježan i pažljiv otac. Nevolje u kojima se našao njegov sin Jusuf teško su padale osjećajnom Jakubu, a.s. Njegovu već čuvenu tugu i žal za Jusufom, Allah u Kur'anu opisuje na sljedeći način: "I (Jakub, a.s.) se okrenu od njih i reče: "O Jusufe, tugo moja!" – a očisu mu bile pobijeljele od jada, bio je vrlo potišten. 'Allaha nam', – rekoše oni - 'ti tolikospominješ Jusufa da ćeš teško oboljeti ili umrijeti!' 'Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim, a od Allaha znam ono što vi ne znate' – reče on."' (Jusuf, 84-86.) Do smrtnog časa Jakub, a.s., je svoje sinove, sada već odrasle ljude, upućivao na pravi put ostavljajući im u amanet da vjeruju u Jednog i Jedinog Boga, Svemogućeg Allaha. Dirljiv je ternutak opraštanja Jakuba, a.s., sa sinovima na samrtnom času. O tome Allah kaže: "Vi niste bili prisutni kada je Jakubu smrtni čas došao i kada je sinove svoje upitao: "Kome ćete se, poslije mene, klanjati?" – "Klanjaćemo se" – odgovorili su – "Bogu tvome, Bogu tvojih predaka Ibrahima i Ismaila i Ishaka, Bogu jednome, i mi se Njemu pokoravamo!" (El-Bekare, 133.) I zaista, mi nismo bili prisutni kada je Jakubu, a.s., došao smrtni čas, ali nam je Allah sačuvao svjedočanstvo o tome savjetujući nas šta da činimo kada nam se prikuči smrt. Čini se, ipak, da savjeti Jakuba, a.s., i njegov primjer nije i naš primjer, jer mnogo roditelja danas nastoji svojoj djeci u amanet ostaviti kuće, zemlju, auta ili neka druga dunjalučka blaga, dok je malo onih koji savjetuju, upućuju i insistiraju na vjeri i vjerovanju u Uzvišenog Allaha. Poslanici su divan uzor, ali očigledno ne za sve ljude.

Hadis dana

Od Huzejfe b. el-Jeman prenosi se da je rekao: "Saopcio nam je Allahov Poslanik, s.a.v.s., dvije vijesti, jednu sam vec čuo, a drugu očekujem. Saopcio nam je da je emanet spušten sred ljudskog srca, zatim je objavljen Kur an, pa su oni saznali za njega iz Kur ana i iz sunneta. Zatim nam je govorio o dizanju emaneta, pa je rekao: "˜Čovjek će zaspati jednim snom, pa će se emanet povući iz njegova srca i ostaviti neznatan mali trag. On će ponovo zaspati i emanet će se povući iz njegova srca ostavljajući iza sebe trag poput žulja, kao kad žišku valjaš nogom pa skoci prišt, napuhan, a prazan, u njemu ništa.' Zatim je Allahov Poslanik uzeo jedan kamencic pa ga je valjao svojom nogom. 'A onda će dolaziti ljudi i jedan drugome će davati obavezu, a gotovo je niko neće ispunjavati, dok se ne počne pripovijedati da u tom i tom selu ima povjerljiva osoba, dok se ne rekne za tog čovjeka: - O, kako je jak i čvrst, kako je dražestan i pametan, kako je mudar i razuman, a u srcu mu neće imati ni koliko gorušicino zrno imana. Vec je prošlo vrijeme kada se ja nisam brinuo kome cu od vas dati obavezu. Ako je bio musliman, on je zasigurno ispunio obavezu radi vjere, a ako je kršcanin ili židov, on je zasigurno obavio svoj zadatak koji mu je dat u zaduženje. A što se tice sadašnjeg stanja, danas se ne mogu pouzdati na vas, osim u pojedinca, poput tog i tog."

(Muttefekun alejhi)

Čuvaj svoju majku!

Priče o poslanicima - Musa a.s.

Poslije Adema, Nuha, Ibrahima, Musa (a.s.) je četvrti, od šest, velikih ululazmu - ili poslanika Odluke.

On je prvi božiji poslanik koji je primio prvu veliku Objavu-Knjigu Tevrat.

Poslije Jusufa njega Allah određuje za poslanika, izbavitelja Israilićana iz višestoljetnog faraonskog ropstva i onoga koji će faraona kao najvećeg silnika, diktatora, despota i nasilnika (tagaa), koji je sebe nametnuo i podmetnuo narodu za Boga, pozvati u vjeru Allahovu.

Musa (a.s.) je u Allahovu vjeru trebao pozvati i faraonove sahirune-čarobnjake koji su narod hiljadama godina držali u sihru, pričinu, opsjeni, varci i laži.

U islam je trebao pozvati i faraonove meleune-glavešine, stratege, savjetnike i svitu koji su pravili strategiju faraonovih zločina i nagovarali ga protiv Musaa, muslimana, islama, pravde i istine. U islam je trebao pozvati i faraonovu vojsku koja je mučila, tlačila i ubijala, kako egipatski tako i sve porobljene narode.

Konačno, u islam su Musa i Harun trebali pozvati i svoj narod, Israilićane.

O faraonovim zlodjelima, silništvu, nasilju i oholosti govore mnoga djela, pa i desetina Kur’ana.

Za faraona je bitno istaći da on za sebe tvrdi da je Bog i da zato što se smatra Bogom naređuje da mu se prave piramide kako bi on kroz tu gradnju dokazao da je Musaov Bog lažan, a on faraon kao Bog da je istinit. On je narod zaveo i naveo na zabludu i narod je njegove zablude i nesuvislosti slijedio. Kur’an za faraona kaže da je on taga-despot.

Glagol taga, u odnosu na Boga, znači ne vjerovati i pobuniti se protiv Boga. U odnosu na ljude znači vladati despotski, samovoljom i nasiljem, a u prirodi znači provaliti se nebo i podivljati rijeka kad se izlije iz svoga korita.

Faraon svakom, ko u njega ne vjeruje, prijeti zatvorom i smrću pa čak i Musau (a.s.). On tvrdi narodu da oni nemaju drugog boga osim njega i da je on najveći i jedini Bog (Ene rabbukumul - ea’la) i predstavlja mu se kao gospodar carstva Misira i rukava rijeke Nila. Tvrdi da je bolji od “bijednika” Musaa koji jedva govori - Faraon je sebi narod potpuno upokorio pa su ga slušali. Bio je to narod griješnika- fasika, narod nadmenih ljudi-alin, narod oholih ljudi- mustekbirin, narod nasilnika-zalimin i narod najgorih nevaljalaca-mudžrimin. Taj narod je isključivo zaljubljen u sebe, ogrezao u sve poroke i širk i slijedi isključivo svoje običaje i način života. Nad Israilićanima faraon provodi genocid tako što im ubija mušku a zlostavlja žensku djecu. On cijeli narod pomoću vojske i policije prisiljava da gradi piramide i da njega slavi kao boga. Takvom faraonu i narodu Allah šalje Musaa i Haruna kao poslanike.

Način Musaovog opstanka poslije rođenja i život, jer mu je bila namijenjena smrt, su mu’džiza i Allahovo nadahnuće njegovoj majci. On koji će prvi na svijetu ustati protiv faraonove vlasti i srušiti je, odrasta na faraonvom dvoru zahvaljujući Allahovoj odredbi i faraonovoj ženi koja je bila muslimanka. Musa (a.s.) je zet Šua’jba (a.s.), a brat Haruna (a.s.) koji zajedno s njim odlazi faraonu. Oko 600 ajeta ili skoro desetina Kur’ana govori o Musau, faraonu, Egipćanima i Izrailićanima. Musau u misiji, na njegovu dovu, Allah daje pomoć, u bratu Harunu. Faraonov narod kao ni jedan drugi na svijetu prije njega bio je ogrezao u mitologiju i širk (razna božanstva, amon, ra, oziris, izida i svete životinje.

Stari Egipćani imena mjeseci u kalendaru daju po imenima bogova. Taj narod je ogrezao u razne opačine i poroke. Takvom narodu ide Musa (a.s.) da ga pozove na pravi put. Allah daruje Musaa sa mu’džizama i jasnim dokazima.

1. Najveće Musaove mu’džize i najjasniji dokazi i znamenja su Tevrat, kao prva velika Objava i knjiga;

2. Štap koji se po Allahovoj odredbi pretvara u ogromnu zmijurinu;

3. Svijetla Musaova ruka;

4. Direktno je razgovarao sa Allahom;

Nakon rođenja, pošto je faraon naredio da se sva muška israilska djeca poubijaju, Musaa je majka na tabutu bacila u Nil. Uzela ga je faraonova žena i rekla: “Neka ovo dijete, faraone, bude radost i moja i tvoja. Nemoj ga ubijati. Možda će nam valjati, ili da ga posinimo.” Kada je majka rodila Musaa, ona ga je po Božijoj uputi stavila na tabut i spustila niz rijeku Nil, a poslala je svoju kćerku da to prati. Kasnije je sestra našla bratu majku da ga doji jer dijete nije htjelo dojiti ni jednu drugu ženu osim vlastitu majku. Njegova se majka umalo nije otkrila kao majka. Musaovoj majci Allah naređuje da baci dijete u rijeku i da ne strahuje i ne tuguje jer će Musa ostati živ i biti mine-l-murselin, jedan od poslanika. Musaa su u rijeci pronašli faraonovi ljudi da im postane jad i dušmanin (28:7-13 i 20:37-40).

Nakon što je napustio Egipat, Musa je došao u Medžen. Kod nekog pojilišta zatekao je dvije djevojke koje od muškaraca nisu mogle napojiti svoju stoku. Musa to čini, umjesto njih. Poslije toga otac šalje jednu kćerku, pošto su ga o svemu izvijestile, po Musaa. Došavši Šua’jbu, Musa mu ispriča događaj iz Egipta. Šua’jb mu potvrdi da je dobro što je napustio Egipat. Na molbu jedne od kćeri, Šua’jb prima Musaa na službu osam godina, ali ako ostane 10, onda višak od dvije godine je dobročinstvo s njegove strane. Šua’jb ponudi kćerku za ženu Musau što on i prihvati (28:22-28). Musaa je Allah iskušavao raznim iskušenjima pa i odlaskom iz Egipta (20:40).

Preko 200 ajeta govori o drugom boravku Musaovom među Egipćanima i o njegovim kontaktima s faraonom “Musa idi faraonu. On se uistinu osilio. Idite ti i Harun faraonu. On se doista osilio”. Prije odlaska faraonu Musa čini dovu Allahu (dž.š.) da mu učini prsa širokim i prostranim, da mu olakša njegovu misiju, da mu razveže jezik i govor učini jasnim i razgovjetnim. On faraonu dolazi sa legitimacijom. “Zaista ja sam poslanik gospodara svjetova”. Čim se pojavio pred faraonom, on mu prigovara ubistvo Egipćanina a Musa mu odgovara da je to učinio nehotice dok nije bio poslanik, a iz Egipta je pobjegao iz straha. Faraon prigovara jedno nehotično ubistvo Musau, a on, faraon, svaki je dan svjesno i namjerno ubijao na stotine i hiljade ljudi. Iza toga faraon pita Musaa i Haruna. “Ko je vaš stvoritelj”? Oni mu odgovaraju da je to Stvoritelj nebesa i Zemlje, Istoka i Zapada, Stvoritelj sadašnjih i prijašnjih naroda. Faraon na ove argumente odgovara prijetnjom - zatvorom, a kasnije i ubistvom ako u njega ne budu vjerovali.

Dok je boravio u Egiptu, Musa (a.s.) je putovao do mjesta gdje se dvije vode sastaju, do Medžmeu-l-Bahrejna, gdje se susreće sa Hidrom, kojeg je Allah obdario velikim znanjem. Musa s njim putuje da nešto nauči. Međutim, Hidr sumnja da će Musa moći biti srpljiv. Hidr reče Musau da ga ništa na putovanju ne pita. U toku putovanja Hidr probuši lađu, od koje su siromašni lađari hljeb zarađivali, zatim ubija jednog dječaka i najzad popravlja jedan polusrušeni zid. Musa se stalno pita za razloge postupaka, na što ga je Hidr opominjao na prethodna obećanja. Na kraju mu objašnjava da je lađu oštetio da je oštećenu vladarevi ljudi ne bi zaplijenili, a siromašni korisnici će je moći popraviti. Ubijeni dječak je bio zao i nenaklonjen roditeljima. Hidr ga je kao takvog ubio u nadi da će im Allah podariti bolje dijete. Ti roditelji su bili pravi vjernici. Zid je popravljen dvojici siromašnih mladića-sirota, čiji je otac bio dobar čovjek. Neko drugi mogao je otkopati taj zid i ispod njega uzeti blago koje je otac zakopao za sinove (18:60-82). Ovaj slučaj pokazuje koliko su ljudske procjene i znanje, pogotovo o budućnosti, relativne i varljive.

Allah se obraća Musau na brdu Tura Sinau u 30 noći koje Allah dopunjuje sa još 10 noći i tako se ispunilo 40 noći (2:51 i 7:142-144 i 4:153). U odsustvu iz naroda, dok je primao Objavu, Musa ostavi brata Haruna da ga zastupa u narodu i pravi red, a ne nered. Musa traži od Allaha da ga izravno vidi.

Allah mu odgovara: “Ne možeš me vidjeti nikako već pogledaj brdo pa ako ostane nepomično vidjet ćeš Me.” Kad se Gospodar ovom brdu otkri, On ga sa zemljom sravni a Musa se onesviješćen strovali. Čim je došao k sebi, uzviknuo je:

“Slavljen si Bože, kajem Ti se i ja sam prvi vjernik”(7:143-144).

Allah je Musau podario 9 sjajnih i otvorenih znamenja i dokaza kao i Tevrat i govor sa Allahom. Kao poslanik upućen je hrđavom i obijesnom narodu. Bio je odabranik-muhlesun i resulun-nebijjun (27:12, 14:5, 17:101 i 27:12). Allah ga zove sa desne strane Tura (19:52). Nakon što je ugledao vatru i došao do nje, čuo je glas “Ja Sam tvoj Stvoritelj. Izuj se!. Nalaziš se u svetoj dolini Tuva. Odabrao sam te, pa počuj što ti se objavljuje.” (20:12-16, 27:7 i 9 i 28: 29-30). Allah Musaa Sebi za poslanika odabire (20:41). On mu daruje mudrost, znanje, Objavu, Kitab, razgovor sa Sobom i uzima obavezu od njega misak (20:41, 28:14 i 33:7). Musa je kod Allaha ugledan i važan, jer mu je Allah dao uputu. On i Harun su upućeni na pravi put i obojica su bili pravovjerni Allahovi robovi. Na njih je Allah najljepšu uspomenu sačuvao.  Njegov narod, Israilci kao i Egipćani, poriče Allahove znakove, maltretira ga, iako zna da je vjerovjesnik. Israilci nisu vjerovali ni Musau ni poslanicima iza njega jer su bili oholi, te su poslanike smatrali lažljivcima i ubijali ih (2:87). Oni Musau postavljaju mnoga pitanja (2:108).

Hadis dana

Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je jedan čovjek rekao: "Allahov Poslaniče, ja imam rodbinu s kojom održavam rodbinsku vezu, a oni tu vezu kidaju. Ja s njima lijepo postupam, a oni se prema meni ružno odnose. Ja s njima blago postupam, a oni prema meni grubo." Allahov Poslanik reče: "Ako je tako kao što kažeš, pa kao da ih hraniš vrućim pepelom (ugljenom), i dok god budeš tako postupao, imat ćeš u Uzvišenom Allahu pomagača (protiv njih)."

("...kao da ih hraniš vrućim pepelom (ugljenom))" - Znači da će oni biti kažnjeni i osjetit će bol kao što onaj, koji jede vruć pepeo, osjeća bol.)

(Muslim)

Džamije svijeta - Eminova džamija u Kini

Nastavljamao sa džamijama širom svijeta. Kina nam je daleko, i vjerovatno ni ne mislimo da tamo ima džamija. Ali, ima naravno. Islam je poprilično raširen u Kini. Naime, vjera koja se najbrže širi u Kini u posljednjih 20 godina je upravo Islam. Prema zvaničnim podacima u Kini postoji 45 hiljada džamija. Nevjerovatno, zar ne?

Dnevno oko 60 Kineza primi Islam. Ovi podaci su tvarno nevjerovatni. Do prije 20 godina u Kini je živjelo oko 50 miliona muslimana, a danas ta cifra prelazi 100 miliona. InshaAllah da taj broj bude sve veći iz dana u dan. Ovo je još jedan dokaz o stvarnom značaju Islama i da je to jedina prava vjera. 

Eminova džamija je izgrađena 1779. godine tokom Qing dinastije u sjećanje na ujgurskog kralja Emin-hodžu, a izgradio ju je njegov sin, kralj Sulejman. Poznata je kao i džamija Su minareta, gdje Su označava skraćeno ime od kralja Sulejmana. Ova džamija ima največu munaru u Kini. Ova džamija je stvarno ogromna i bilo bi lijepo je posjetiti jednog dana. 

Hadis dana

Aiša, r.a., kazuje da je Allahov Poslanik, a.s., poslao jednog čovjeka kao zapovjednika izvidnice. Čovjek je na završetku svakog namaza učio suru (Kul huvallahu ehad), a kada se vratiše, to spomenuše Allahovom Poslaniku, a.s. "'Upitajte ga zašto je to činio?" - reče im Allahov Poslanik, a.s. Kada su ga pitali, on im odgovori: "Zato što su u toj suri svojstva Milostivog, i ja volim da je učim." "Recite mu da ga Uzvišeni Allah voli, reče Allahov Poslanik, a.s."

(Muttefekun alejhi)

Priče o poslanicima - Ibrahim a.s.

Prema povijesnim zapisima, Ibrahim a.s. rođen je na području današnjeg Iraka, u gradu Babilonu, prijestolnici negdašnje Babilonije, države koju su osnovali Sumerićani u 4. stoljeću prije Isaa a.s. Babilonija se nalazila u sjecištu puteva koji su vodili iz Egipta, Sirije, Male Azije te Perzije i Indije. U to vrijeme vjerovalo se da svaki grad ima svoje božanstvo-zaštitnika. Božanstvo Babilona nazivali su Marduk – Proljetno sunce. Ibrahimov narod obožavao je kipove, ali i nebeska tijela, osobito sedam planeta u koje su ubrojili Sunce i Mjesec. Svoga kralja Nimruda također su smatrali božanstvom.

Kazivanje o Ibrahimu a.s. Kur’an započinje opisom njegova mladalačkog traganja za istinskom vjerom, isprepletenim i pomiješanim propitivanjem, sumnjama, negiranjem i zbunjenošću te, napokon, otkrivanjem prave istine o postojanju samo Jednoga Boga. Ibrahim a.s. najprije je došao do zaključka da Bog ne može biti nešto što je sam čovjek isklesao, niti to može biti posrednik do Boga. Utoliko, on svome ocu Azeru postavlja pitanje kako on i njegov narod mogu za bogove smatrati nešto što su vlastitim rukama napravili: „A kada Ibrahim reče ocu svome Azeru: ‘Zar kumire smatraš bogovima?! Vidim da ste i ti i narod tvoj u pravoj zabludi.’“  Nakon što je odbio priznati kipove za božanstva, Ibrahim a.s. okreće se ka prirodnim pojavama i nebeskim tijelima ponadavši se da odgovore o Stvoritelju može pronaći u nebeskim prostranstvima. „I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao. I kad nastupi noć, On ugleda zvijezdu i reče: ‘Ovo je Gospodar moj!’ A pošto zađe, reče: ‘Ne volim one koji zalaze!’ A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče: ‘Ovo je Gospodar moj!’ A pošto zađe, on reče: ‘Ako me Gospodar moj na Pravi put ne uputi, bit ću, sigurno, jedan od onih koji su zalutali.’ A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: ‘Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!’ A pošto zađe, on reče: ‘Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge pridružujete! Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge pridružuju!’“

Ibrahim a.s. je razmišljanjem i logičkim zaključivanjem „pronašao“ svoga Gospodara, ali to nije bio kip, ljudskom rukom isklesan, ni  nebesko tijelo koje najmanji oblak može prekriti, niti išta što vanjsko oko može vidjeti. On je svoga Gospodara pronašao u samome sebi, u svome srcu, umu i svijesti, u svemu što postoji oko njega a što ukazuje na Mudrog Stvoritelja.

O Ibrahimu a.s. i njegovom poslanstvu Kur'an puno i često govori. Četrnaesta sura Kur'ana je nazvana po njegovom imenu - Ibrahim. Nakon iskušenja kroz koja ga je Allah dž.š. iskušao i povjerio, On mu je obećao da će ga učiniti imamom ljudima, kao i njegove potomke, osim griješnika, nasilnika i nevaljalaca. 

Živio je 175 godina. 

Hadis dana

Od lbn -'Umera r.a., prenosi se da je rekao: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., uzeo me za moje rame i rekao: "˜Budi na dunjaluku kao da si stranac ili prolaznik.' A Ibn -'Umer, r.a., govorio je: "˜Kada zanoćiš, nemoj očekivati jutra, a kada osvaneš, nemoj očekivati noći, iskoristi zdravlje prije bolesti i iskoristi život prije smrti."'
(Buhari)













Photo credit- Pixabay.com.

Hadis dana

Ebu Hurejre r.a prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s rekao:" Ko poziva na pravi put (ko propagira uputu), ima nagradu za to koliko je nagrada onoga ko ga slijedi, bez smanjenja njihove nagrade, a isto tako ko poziva zabludi, krivom putu, griješan je isto onoliko koliko iznose grijesi onih koji ga slijede, a da to neće nimalo umanjiti njihove grijehe." ( Muslim) 

Kako postati najbogatija osoba na svijetu?

Hadis dana

U hadisu-kudsi Uzvišeni Allah, sallahu 'alejhi we selleme, kaže : « Sluge moje, sebi sam zabranio nepravdu. Zabranio sam je i vama. Nemojte jedan drugom nepravdu činiti…“

Allahov Poslanik, neka je Božji spas i mir na njega, kaže: "Čuvajte se nepravde (nasilja), jer je nasilje tmina na Sudnjem danu. Čuvajte se škrtosti, jer je škrtost upropastila one koji su živjeli prije vas i navela ih je na krvoproliće i na to da sebi dozvoljenim smatraju ono što im je bilo zabranjeno."
("Musned" Ahmeda b. Hanbela, Buharijino djelo: "El-edebul-mufred", Muslimov "Sahih")

Priče o poslanicima - Junus a.s.

Nejneva u Mosuluje je bila glavni grad Ašurija. To je bila najbogatija i najveća zemlja toga vremena, čija je vlast bila najraširenija u području Azije. Njena raskoš i bogatstvo je učinilo da bude u zabludi i u griješenju. Stanovnici Nejneve su obožavali kipove i kazna ih je slijedila, ali im Allah, dželle šanuhu, iz Svoje milosti šalje poslanika Junusa koji ih poziva ka tevbi i vjeri u Allaha, subhanehu ve te’ala. Oni su bili ustrajni u svome nevjerstvu i neprihvatanju istine i Junus im zaprijeti kaznom koja će ih zadesiti nakon izvjesnog vremena. 

Junus je smatrao da je on obavio svoju dužnost dostave objave koju mu je Allah, dželle šanuhu, naredio i on srdit zbog njihove neposlušnosti i upornosti u nevjersrvu napusti to mjesto. Njegovo napuštanje grada je bilo bez Allahova izuna, a on je smatrao damu Allah, dželle šanuhu, to neće uzeti za zlo. Junus je išao dok nije stigao do obale mora. Tu vidje lađu spremnu za plovidbu i on zatraži od vlasnika lađe da se i on ukrca sa ostalim putnicima. 

Lađa je zaplovila i kada dolazi na otvoreno more, Allah, dželle šanuhu, šalje olujni vjetar koji je učinio da valovi sa svom jačinom udaraju o lađu kojoj je prijetio potop. Putnici i mornari se uplašiše i rekoše da među njima ima neko ko je mnogo zgriješio. Oni se između sebe dogovaraše da bace kocku, pa na koga bude pala, izbaciće ga u more. Oni baciše kocku i ona je pala na Junusa, Allahova poslanika, koji ih je obavijestio o sebi. Ljudi odbiše da ga bace u more smatrajući ga dobrim čovjekom za kojeg se ne može reći da griješi i pomisliše da je kocka slučajno na njega pala. Oni ponovo baciše kocku i ponovo iziđe na Junusa i on poče skidati svoju odjeću da se baci u more, ali oni odbiše. Ali, kada oni baciše kocku i po treći put, ona ponovo iziđe na njega, jer je Allah, dželle šanuhu, htio da bude tako sa njim. On bi bačen u more i Allah, subhanehu ve te’ala, mu posla veliku ribu koja ga proguta. Na to nam Kur’an ukazuje:

“I Junus je bio poslanik 

i on pobježe na jednu lađu prepunu

i baci kocku i kocka na njega pade

i riba ga proguta, a bio je zaslužio prijekor.“ (Es-Saffat:139-142)

 Kada Junus napušta svoj narod, oni se uvjeriše u kaznu čiji su predznaci već došli. Allah, dželle šanuhu, uli tevbu u njihova srca i oni se pokajaše za ono što su radili, obratiše se Allahu i plakaše i ljudi i žene i djeca. Oni vratiše pravo onome od koga su ga uzeli. To je bio strašan dan i Allah, dželle šanuhu, Svojom milošću otkloni kaznu od njih.

Kur’an to spominje:

“Zašto nije bilo ni jednog grada koji je povjerovao i kome je njegovo vjerovanje koristilo, osim naroda Junusova, kome smo, kada je povjerovao, sramnu patnju u životu na ovom svijetu otklonili i život mu još izvjesno vrijeme produžili?“ (Junus:98)

Značenje ajeta je: kada bi svaki grad vjerovao, njegov iman bi mu koristio, ali niko nije vjerovao do Junusov narod; kada su oni povjerovali, Allah, 'azze ve dželle, otklanja kaznu i poniženje od njih na dunjaluku i daje im berićet do kraja života.

Kada riba proguta Junusa, Allah, subhanehu ve te’ala, je nadahnjuje da mu ne nanese zlo i on ostaje u ribi, tako da je pomislio da je to kraj njegova života. On pokrenu svoje tijelo i spozna da mu se ništa nije desilo i pade Allahu na sedždu i obratiMu se: “Gospodaru moj, ja se molim Tebi u mesdžidu kakvom se niko nije molio.“ On tu boravi nekoliko dana provodeći ih u ibadetu i veličanju svoga Gospodara. On priznaje da je učinio nasilje zbog onoga što je uradio i Allah, dželle šanuhu, prima njegovu dovu i nadahnjuje ribu da ga izbaci na pustu zemlju.

On izlazi iz utrobe ribe, bolestan i umoran. Allah, subhanehu ve te’ala, daje da poraste drvo koje pravi veliki hlad i ono zaštiti Junusa od sunca. On osta tu dok mu se ne povrati snaga. Nakon straha, njegova duša se smiri i Allah, dželle šanuhu, mu naredi da se vrati svome narodu. Njih je bilo više od sto hiljada i pozva ih u vjeru u Allaha, 'azze ve dželle. On izvrši Allahovu naredbu i posta od onih koji ukazuju na pravi put, a Allah opskrbi vjernike srećom i blagostanjem do kraja njihova života. Allah, dželle šanuhu, kaže:

“I da nije bio jedan od onih koji Allaha hvale, 

sigurno bi ostao u utrobi njenoj do Dana kada će svi biti oživljeni,

i Mi ga izbacismo na jedno pusto mjesto, a on je bio bolan,

i učinismo da iznad njega izraste vriježa jedne tikve.

I poslasmo ga stotini hiljada ljudi, i više, 

i oni povjerovaše, i njima dadosmo da do roka određenog požive.“ (Es-Saffat:143-148)

“I Zunnunu se, kada srdit ode i pomisli da ga nećemo kazniti, - pa poslije u tminama zavapi. “Nema boga, osim Tebe, hvaljen neka si! - a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!“ -

odazvasmo i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi spasavamo vjernike.“ (El-Enbija’:87-88) 

 U kazivanju o Junusu je pouka vjerniku da se pridržava Allahovih uputa u pozivanju ka Njemu i da to bude sa saburom, kako mu ne bi dao poteškoće. Junus je pobjegao sa mjesta koje mu je Allah, dželle šanuhu, odredio za zadatak, kao poslanik to on nije smio uraditi zbog onoga što je doživio od svoga naroda i njihova odbijanja istine. Neophodno je bilo da on dobije lekciju od svoga Gospodara, a to je da iz tjeskobe iziđe u veću poteškoću, boravak u utrobi ribe. Nakon toga mu se Allah, dželle šanuhu, smilova i on bi izbačen na obalu, vrati se u svoj grad i ponovo poče pozivati svoj narod, ali ovaj put sa većom uvjerenošću i duševnim smirajem u kojem mu Allah, subhanehu ve te’ala, pomaže u izvršavanju dužnosti.

Hadis dana

Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Požurite sa dobrim djelima, jer će se pojavljivati smutnje koje će nastupati kao dijelovi mrkle noći; čovjek će osvanuti kao vjernik, a omrknuti kao nevjernik, ili će omrknuti kao vjernik, a osvanuti kao nevjernik - prodavat će svoju vjeru za dunjalučke stvari." (Muslim)

Džamije svijeta - Kolšarif džamija

Džamija Kolšarif je jedna od većih džamija u Evropi, nalazi se gradu Kazanj u ruskoj autonomnoj republici Tatarstan.

Džamija se nalazi u kazanjskom kremljinu na mestu istoimene džamije koja je postojala za vreme Kazanjskog kanata. Džamija je bila srušena za vreme osvajanja Ivana Groznog 1552. Sa izgradnjom današnjeg zdanjapočeto je 1996. i završeno je na milenijum postojanja grada Kazanj 24. jula 2005. Ime je dobila po kazanjskom imamu i braniocu Kazanja Kolšarifu.

U džamiji se nalaze muzej i prodavnica sa verskim stvarima i suvenirima.

Hadis dana

Od Ebu Derda'a, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Ko se zaputi na put radi stjecanja znanja, Allah će mu olakšati put (koji vodi) ka Džennetu. Uistinu meleki podmeću svoja krila onome ko traži znanje iz zadovoljstva zbog onoga što čini, a oprost za učenjaka traži sve ono što je na nebesima i Zemlji, pa čak i ribe u vodi. Prednost učenjaka nad pobožnjakom je kao prednost (svjetlosti) mjeseca nad ostalim zvijezdama. Učenjaci su nasljednici poslanika. Poslanici u nasljedstvo nisu ostavljali ni zlatnike ni srebrenjake, već su ostavljali znanje, pa ko ga uzme, uzeo je nešto vrlo vrijedno.'' (Ebu Davud,  br. 3641, Tirmizi, br. 3682, Ibn Madže, br. 223, Ahmed, 5/196, i drugi).

Priče o poslanicima - Nuh a.s.

Prije mnogo, mnogo vremena u Mezopotamiji je postojao grad čiji su stanovnici živjeli divljim i lošim životom. Iako su njihovi preci bili dobri muslimani, stanovnici tog grada odavno su prestali vjerovati u islam. Molili su se kipovima koje su sami pravili. ukrašavali su drvene i kamene kipove i od njih tražili sve što im je trebalo. Poglavari i vođe grada su bili veoma bogati ljudi. Bili su nekulturni i nadmeni i mislili su samo na novac. Kontrolisali su grad, a siromašni ljudi su živjeli u strahu od njih i njihovog zla. Allah je bio veoma ljut na bogate ljude iz tog grada. Dao im je bogatstvo, zemlju i lijepe kuće, ali oni Mu se nisu zahvaljivali i nisu dijelili od svog bogatstva siromašnim ljudima. To je bilo pogrešno i loše. Zato je Allah odlučio da im pošalje poslanika koji će ih podučiti islamu kao što su i njihovi preci bili podučavani. 

Allah je odlučio da je najbolji način da se narod koji ne vjeruje okrene prema islamu tako što će im biti poslan poslanik od njih, iz njihovog naroda. Allah je znao da će narod bolje slušati nekoga koga poznaje, nego stranca. Allah je za poslanika odabrao čovjeka koji se zvao Nuh. Nuh je bio veoma skroman i dobar čovjek. Bio je pobožan i fin i uvijek je govorio istinu. Bio je tako dostojan povjerenja da su ljudi dolazili njemu i tražili savjet. Njegov ugled povjerljivog i ljubaznog čovjeka pomogao mu je kad je bio izabran za poslanika i pridobio je nekoliko sljedbenika. Svi njegovi sljedbenici bili su siromašni ljudi jer su bogati ljudi bili suviše ponosni da bi slušali ono što poslanik Nuh ima da kaže. Poslanik Nuh je govorio svom narodu: 

"Obožavajte samo Allaha. Nema drugog boga osim Njega. Ako tako ne uradite, bojim se da će vas snaći teška kazna." 
Poglavari naroda su se smijali poslaniku Nuhu. Jedan od njihovih vođa istupi i reče:

"Ti si čovjek kao i mi. Mi ne vidimo da si i po čemu poseban. Imaš samo nekoliko sljedbenika i oni su siromašniji i neugledniji od bilo koga od nas. Mi ne mislimo da si ti bolji od nas. U stvari, mi mislimo da si ti lažac!" 

Vođa naroda je mislio da je bolji od poslanika Nuha i njegovih sljedbenika samo zato što ima više novca od njih. Oni su to iskoristili kao opravdanje da ne prihvate islam.

Poslanik Nuh reče: "Poslan sam s porukom milosti, ako vi odbijate da vidite istinu u tome, ja vas ne mogu prisiliti da je prihvatite. O moj narode! Ja od vas ne tražim vaše bogatstvo, jer ja ću dobiti nagradu od Allaha." 
Poslanik Nuh je objasnio da on ne želi novac od naroda i da niti njega niti Allah ne zanima
koliko neko ima novca. Rekao im je:
"Ja nikad neću otjerati vjernika koji ima malo novca. Ja svojim siromašnim sljedbenicima nikad neću reći da ih Allah neće nagraditi. Allah sigurno najbolje zna šta je u njihovim srcima. Vidim da ste vi vrlo neuk narod." 
Vođe grada se uznemiriše i naljutiše jer je poslanik Nuh bio u pravu i jedan od njih konačno reče:
"O Nuh! Ti si s nama raspravljao mnogo puta i mi i dalje ne marimo za ono što ti govoriš. Mi ti ne vjerujemo. Ako je ono što govoriš istina, onda nam pokaži kaznu kojom nas plašiš!"

Poslanik Nuh odgovori smireno:
"Samo Allah vam može pokazati kaznu, a kad On to učini, onda neće biti spasa. Nijedan od mojih savjeta vam neće pomoći ako Allah želi da ostanete neupućeni. Allah je vaš gospodar i Njemu ćete se vratiti."

Nakon nekog vremena Allah je poslaniku Nuhu objavio da mu se više neće priključiti niko od ljudi. Allah mu je rekao da se ne brine za one koji ne vjeruju. Umjesto toga naređeno mu je da počne graditi lađu.
Poslanik Nuh i njegovi sljedbenici su znali da je Allah mudar i moćan. Znali su da im Allah naređuje samo ono što je dobro za njih iako oni to nisu razumjeli. I poslanik Nuh i njegovi sljedbenici brzo počeše s gradnjom lađe jer je to bio veliki posao. Lađa nije obični čamac. Bio je to ogroman čamac. Trebalo je da bude dovoljno jak da nosi sve što je Allah želio da se na nju ukrca. Poslanik Nuh i njegovi sljedbenici su radili naporno, koristili su dugačke drvene daske i spajali ih. Radili su mnogo, mnogo dana po velikoj i neizdrživoj vrućini.

Ponekad su stanovnici grada prolazili pored njih i smijali se poslaniku Nuhu i njegovim sljedbenicima. Govorili su:
"Mora da ste ludi kad gradite lađu usred pustinje. Ovdje nema mora! Je li to hoćete da plovite po pijesku? Možda ćete vući lađu okolo po pustinji!"
Ljudi su pokazivali na poslanika Nuha i njegove sljedbenike i smijali im se. Ponekad su prijetili da će ih povrijediti. Čak je i žena poslanika Nuha bila protiv njega.
Poslanik Nuh je bio strpljiv. Odgovaro bi:
"Iako se vi nama smijete i mi se smijemo vama na isti način. Uskoro ćete saznati koga će stići Allahova kazna."
Potom se vraćao gradnji lađe i nije dao da ga uvrede ljudi ometu u poslu. Dok su oni radili, Allah ih je gledao. Pošto su radili vrijedno i zajedno, poslanik Nuh i njegovi sljedbenici su ubrzo završili lađu i čekali sljedeću Allahovu naredbu. Šta je Allah odlučio učiniti? 

Allah je naredio poslaniku Nuhu da skupi muško i žensko od svake vrste životinja i da ih ukrca na lađu.
On i njegovi sljedbenici su skupili par žaba, nilskih konja, medvjeda, ovaca, nojeva, ¸irafa, slonova i svih drugih životinja koje su mogli naći.

Vjernici su potom ukrcali životinje na lađu, par po par. Poslanik Nuh i njegovi sljedbenici i njihova djeca su skupili svoje stvari i ukrcali se na lađu.

Poslanik Nuh i njegova djeca, osim jednog njegovog sina, ukrcali su se na lađu. Nebo je postalo crno i oblaci su se počeli skupljati sa svih strana. Izgledalo je kao da oblaci gutaju svjetlo i oluja se čula kao pucanje iz topova. Munje su sijevale po nebu kao zmije, ali čim bi nestajale grad je opet bio obavijen tamom. 

Ljudi su izlazili iz svojih domova i čudili se kiši koja dolazi poslije duge suše. Ali uskoro će saznati zašto je kiša došla. Jer Allah ubrzo naredi oblacima da izliju kišu. Kiša je jako padala. Bilo je toliko kiše da je zemlja nije mogla upiti. I kiša je nastavljala da pada, sve više i više. Onda voda poče da izbija i iz zemlje! Ljudi su bili u strahu. Voda je dolazila sa svih strana!
Gdje su mogli otići? Kako je nivo vode rastao, vjetar se pojačavao i snažni valovi su udarali svuda okolo čupajući kuće i drveće kao slamke. I svi su bili potopljeni, osim onih koje je Allah spasio: poslanika Nuha i njegovih sljedbenika. Potom je Allah izdao svoju naredbu.

"O zemljo, progutaj vodu! O nebo, rastjeraj oblake!"
Allah je zaustavio kišu i dao da usija sunce. Zemlja je progutala vodu i izgledalo je kao da nikad nije bilo poplave, a lađa stiže do brda Džudi. Poslanik Nuh i njegovi dobri sljedbenici sad su bili sigurni od opasnosti kojima su im prijetili nevjernici. Poslanik Nuh uzviknu:
"O Allah! Moj sin je moja porodica i sad je mrtav. Zašto ga nisi spasio? Ti si najpravedniji od svih sudija."
Allah odgovori:
"O Nuh! On nije dio tvoje porodice. On je bio osoba lošeg ponašanja. Odbio je da vidi istinu. Ne osporavaj Moju odluku o stvarima o kojima ne znaš."
Nije mu pomoglo što je bio sin poslanika Nuha. Poslanik Nuh je shvatio Allahove riječi i izvinuo se:
"Moj gospodaru, ja kod tebe tražim utočište. žao mi je što sam te pitao o Tvojoj odluci. Ti znaš bolje nego bilo ko drugi. Ako mi Ti ne oprostiš, onda sam izgubljen."

Allah je oprostio poslaniku Nuhu i naredio mu da izvede svoje sljedbenike i životinje iz lađe. I izašli su iz lađe, i poslanik Nuh i njegovi sljedbenici. Onda su izašle i životinje u parovima. Životinje su se raširile po zemlji. Neke su otišle u džunglu, neke u šumu, neke u pustinju, a neke u planine. Ribe su otišle u okeane, more i jezera, a ptice su odletjele u planine. Molili su se zajedno, bez straha da će ih neko uznemiravati ili ismijavati. Zahvalili su Allahu što ih je spasio i brisali suze radosnice. Znali su da sad mogu započeti novi život u kojem ih neće ometati drugi ljudi. Bili su slobodni da se mole Allahu i da žive onako kako je Allah želio da žive.

S vremenom se broj sljedbenika poslanika Nuha povećavao. Raširili su se po cijeloj zemlji i preko mora. Izgradili su nove kuće i gradove gdje god su stizali. U tim gradovima su gradili i džamije i škole kako bi mogli podučavati djecu. Mnogo godina su živjeli sretno i Allah im je slao poslanike između njih kako bi održavali i obnavljali Allahovu poruku.

Priče o poslanicima - Adem a.s.

Prvi stvoreni čovjek i prvi vjerovjesnik koji je primio Objavu ili Suhufe bio je Adem a.s..

Allah je naredio Melekima da skupe pregršt crne, bijele i crvene zemlje, te svih boja između, zajedno sa mehkom i tvrdom. Zatim je ovoj smjesi Allah dodao vode iz Dženneta, i od te smjese nastao je Adem. Od h. Adema kao prvog čovjeka, prvog vjerovjesnika, prvog primaoca Suhufa i prvog primjenitelja šerijata i njegove žene Havve, razvio se kasnije cijeli ljudski rod. 

Prvi čovjek nema roditelje, niti se razvio iz majmunske vrste kako tvrdi teorija evolucije, već ga je direktno Allah stvario po principu budi i on biva: 

“To je Allah koji sve savršeno stvara, koji je prvog čovjeka stvorio od ilovače - a potomstvo njegovo stvara od kapi hude tekućine, zatim mu savršeno udove uobliči i život mu udahne, i On vam sluh i vid i pameti daje, a kako vi malo zahvaljujete.”

Kada je Allah stvorio Adema, dao mu je najljepši oblik i udahnuo u njega ruh – duh. Nakon toga, melekima je naređeno da mu učine sedždu.

Kada je Allah stvorio čovjeka, on ga je izabrao i odredio za halifu - povjeritelja na zemlji, podučivši ga imenima i pojmovima svih stvari, koje inače meleki nisu znali. Pored toga naredio je melekima da mu učine sedždu. 

Meleki pitaju Allaha: “Kako će učiniti sedždu čovjeku koji će na zemlji nered činiti i krv prolijevati a oni neprestano veličaju i slave Allaha,” na što su dobili odgovor: “Ja znam ono što vi ne znate.” Svi su meleki učinili sedždu osim Iblisa.

Iblis kao šejtan, uzoholio se i odbio izvršiti Allahovu naredbu da učini sedždu Ademu. Iblis je sebe smatrao boljim od Adema a.s. zato što je Iblis stvoren od vatre, dok je Adem stvoren od zemlje: “Zašto se nisi poklonio kad sam ti naredio? - upita On. Ja sam bolji od čovjeka - reče Iblis Stvoritelju. Mene si od vatre stvorio a čovjeka od ilovače.”

Oholog šejtana je Allah prokleo i prognao iz Dženneta zbog neposlušnosti. Tada se šejtan zakleo Allahu da će napadati ljude sprijeda i straga, zdesna i slijeva i tako ih odvraćati od Allahovog puta. 

Šejtan ljude zavodi i u zabludu odvodi svojim glasom, te kroz uplitanje u imetke i djecu njihovu. Za Iblisa se u Kur’anu kaže da je džin koji se ogriješio od svoga Stvoritelja. Allah je upozorio čovjeka da je Iblis njegov otvoreni neprijatelj.

Prvo boravište hazreti Adema i hazreti Havve bio je Džennet. U Džennetu su imali sve što im je bilo potrebno, samo im je zabranjeno bilo približavati se jednom stablu, kako ne bi postali griješnici i kako ne bi bili od onih koje je šejtan odveo u zabludu. Unatoč tome šejtan ih ne ostavlja na miru i nastoji da ih nagovori da se približe zabranjenom drvetu. 

Govorio im je da je drvo zabranjeno samo zato kako oni ne bi postali meleki, vječni i kako ne bi dobili vječnu vlast. Šejtan im je obećavao besmrtnost, postajanje melekima i vlast koja nikada neće propasti, samo ako se približe tom drvetu.

Kada su se približili zabranjenom drvetu, hazreti Adem i Havva nisu postali ni meleki ni besmrtni, niti su zadobili neprolaznu vlast, nego su se ogriješili i najedanput ostali goli, jer su prekršili Allahovu Odredbu i prekoračili dozvoljene granice.

Po Kur’anu šejtan ih je oboje zaveo i na grijeh naveo, a po Bibliji Eva je navela Adama na zabranjeno drvo. Poslije počinjenog grijeha Adem i hazreti Havva su protjerani iz Dženneta na zemlju, ali su se odmah pokajali. Od tada su Adem a.s. i hazreti Havva živjeli na zemlji.

Međutim, kroz ovaj slučaj šejtanove obmane Adema i Havve, Allah nam poručuje da će šejtan uvijek pokušavati da nas odvrati na stranputicu, i da smo mi dužni da se držimo pravog puta i da se odupremom šejtanovim pokušajima.

Muslimani, pored čvrste vjere u Allaha, dobrih djela, življenja u okviru šerijata i moralno-etičkog ponašanja, da bi bili sačuvani i spašeni od prokletog šejtana, trebaju stalno učiti Euzu billu. 

Nakon dolaska na Zemlju, Allah je rastavio Adema i Havvu. Dugo su se tražili i upućivali Allahu dove da se nađu. Znak da im je Allah oprostio bio je njihov ponovni susret.