Nastanak života i stvaranje čovjeka po Islamu

Iz plemenitoga Kur'ana, koji se u cijelosti smatra nadnaravnošću, izdvojit ćemo samo četiri ajeta o nastanku čovjeka, na čijim osnovama prvenstveno želimo zaključiti ovu temu.

Međutim, smatramo poželjnim i korisnim da iznesemo i jedan opći osvrt na ajete iz Kur’ana koji se tiču stvaranja.

Kad se radi o ajetima koji se tiču stvaranja našega prepretka Adema, a.s., na njih je zgodno pozivati se prilikom razmatranja smjenjivanja etapa stvaranja, kao i prilikom razmatranja Allahove moći. Kao što smo naprijed isticali, Kur’an zahvata etape kroz koje embrion prolazi u maternici. Dakle, Kur’an zahvata etape kroz koje prolazi i embrion svakog čovjeka poslije Adema, a.s., nakon što se “kap muškog sjemena” oplodi sa ženskim jajašcem, pa sve do dolaska kompletnoga i skladnog čovjeka. Nastanak prvog čovjeka i njegovo stvaranje Kur’an nekad zahvata zajedno s objašnjavanjem etapa razvoja embriona, a nekad ih objašnjava ponaosob. Kad se radi o materijalu, zemlja je bila građa za početno stvaranje, u prvoj etapi, za prvog čovjeka, a i za ljude koji su došli nakon njega. Nakon toga, od zemlje je načinjena ljepljiva masa, zatim prečišćena bit te zemlje, pa blato ustajalo, odn. crna zemlja pripravljena za odvajanje kako bi se preobrazila u ljudsko tijelo, kojem su propisani put i određeni cilj, te, na kraju, prečišćena žitka zemlja, odn. ilovača.

To su materijali koji označavaju etape formiranja čovjeka. Etape koje prolazi embrion u maternici slične su ovim etapama. Nije ni bitno da li je tih etapa četiri ili šest, jer je moguće da se jedna od njih stopi s nekom drugom. Međutim, ovdje je važno da je ta zemljana masa početnih materijala imala formu osnove prvoga etapnog stvaranja čovjeka. Nema sumnje da voda, kao element, ima značajnu ulogu u pretvaranju zemlje u neku mineralnu masu, ili u proteinsku masu. Kur’an o toj masi govori riječima Uzvišenoga: Mi smo, zaista, čovjeka od biti zemlje stvorili (Al-Mu’mnun, 12). Dalje, ajet: ... i da mi od vode sve živo stvaramo. Zar oni neće vjerovati (Al-Anbiya’, 30) također ukazuje na značaj vode. Ovdje je očigledno da sjedinjenje vode sa zemljom predstavlja drugu etapu, koja se razlikuje od prve etape.

Zatim dolazi etapa oblikovanja i davanja čovjeku posebnog lika, na šta ukazuje ajet: Mi smo Adema stvorili od ilovače, od blata ustajalog (Al-Hidžr, 26). Nakon toga slijedi etapa “podešavanja”, odn. stavljanje u ravnotežu cijelog organizma: i kad mu dam lik i u nj udahnem dušu, vi mu se poklonite (Al-Hidžr, 29).

U posljednjoj etapi se “na svijet” pojavljuje novo biće, stvorenje koje, pored svoje materije, posjeduje identitet i dušu, koji se međusobno prožimaju i stapaju. Dakle, pored potpuno skladnog tijela, novo stvorenje posjeduje i duhovnu dubinu. Dolazak čovjeka na tu razinu podrazumijeva određene etape. Kako god bila shvaćena značenja, etape se mogu označiti nazivima: zemlja, bit zemlje, ljepljiva zemlja, blato ustajalo, ilovača. Zatim Uzvišeni Allah čini čast čovjeku time što mu udahnjuje život, imenuje ga Svojim zastupnikom na Zemlji i udostojava ga položajem najplemenitijeg stvorenja. Iste etape, s istim posebnim obilježjima, imale su svoj nastavak i isti slijed i kod onih koji su došli nakon prvog čovjeka. Uz malo posmatranja, jednostavno se može uočiti saglasnost između početka i ukupnog odvijanja etapa u njihovom neprestanom trajanju.

Ljudska smjelost Ademovih potomaka da dođu na Zemlju i nastanjuju je, koja je započela nadnaravnim stvaranjem našeg prepretka Adema, a.s., i naše majke Have, a.s., kasnije je izgledala kao nešto uobičajeno, samo što je oduvijek bilo zastora, paravana za Božanska djela i kompetencije, a tako je i trajno ostalo.

Temeljna svrha života na Zemlji koji je Uzvišeni Allah stvorio, a čovjek ga želi produžavati i u tom pogledu čini dovu, jeste spoznavanje Uzvišenog Allaha i robovanje Njemu. On je Taj koji je čovjeku darovao volju, osjećaje, razum i srce i znatno ga uzdigao iznad drugih stvorenja, a to se ogleda u Njegovoj odluci da Adema učini pročeljem. Zato je taj čovjek morao znati da, zauzvrat takvoj Božanskoj odluci, treba ispunjavati dužnost spoznavanja svoga Stvoritelja i upoznavanja drugih s time, voljeti Ga i prepručivati drugima da Ga vole, da bi ispunio makar dio dužne zahvalnosti Onome ko ga je stvorio u “skladu najljepšem”.

Sada možemo prijeći na ajete iz Kur’ana koji se tiču stvaranja:

1) I mi rekosmo: “O, Ademe, živite, ti i žena tvoja, u Džennetu i jedite u njemu koliko god želite i odakle god hoćete, ali se ovom drvetu ne približavajte pa da sami sebi nepravdu nanesete!” (Al-Baqara, 35).

Kur’an nam govori o ovom pitanju koje se pojavljuje na više mjesta tako što neke riječi različite položaje zauzimaju stavljanjem ispred ili iza nekih drugih riječi, poručujući približno isto, a to je: “Rekli smo Ademu: ‘Nastanite se, ti i tvoja druga, u Džennetu. Prihvatite ga kao svoje stanište! Uživajte u njegovim blagodatima!’”

Da je evolucija istinita i uvjerljiva, Kur’an ne bi prvo pojavljivanje čovjeka osvijetlio kazivanjem o Ademu, a.s., i Havi, a.s. Ako bismo i na trenutak pretpostavili da je tačno ono što tvrde evolucionisti, Kur’an zacijelo ne bi propustio na to ukazati s obzirom na veliki značaj toga sa stanovišta postojanja, pogotovo kad se radi o živim bićima. Da je evolucija, po onome kako pretpostavljaju neki naivni i neuki, način stvaranja života kod Uzvišenog Allaha, neki ajeti bi to dotaknuli makar u prolazu, spomenuli bi to i na to ukazali. Ali, Kur’an pitanje stvaranja čovjeka započinje neposredno s Ademom, a.s., i Havom, a.s., a evoluciju ne spominje ni eksplicitno ni implicitno.

Neki smatraju da prvi ajet sure Al-Insan: Zar je to davno bilo kad čovjek nije bio spomena vrijedan? (Al-Insan, 1), govori o evoluciji. Međutim, ovaj ajet nudi dokaz sasvim suprotan evoluciji, jer ističe jedno dugo vrijeme koje je proteklo a da tokom njega nije bilo nijednog čovjeka. Neki su pred prividom glasnog evolucionističkog pozivanja ovog ajeta osjetili drhtavicu, jer im se činilo da u njemu ima tragova čovjeka u davnim vremenima, iako još nije bilo kompletnog čovjeka. Čak kad bi se moglo prihvatiti i takvo značenje, to ukazuje da je čovjek bio prisutan u Božanskom znanju i u planu Njegovog određenja, a između takvoga prisustva i biološkog postojanja nema nikakve veze. Ako se na ovaj problem osvrnemo iz drugog ugla pa kažemo da je čovjek jezgro Univerzuma, to bi bilo nešto što dovoljno govori o specifičnim naravima čovjeka. Međutim, zauzimanje središta Univerzuma prije postojanja čovjeka, a kamoli stabla, iz temelja se kosi i sa samim pomišljanjem na evoluciju.

2) Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: “Budi” – i on bi (Alu `Imran, 59).

Kad su ljudi počeli zapadati u sumnju oko stvaranja Isaa, a.s., i njegovog rođenja bez oca, Kur’an je to pitanje objasnio. Istovremeno je otvorio prozor koji omogućuje pogled i na stvaranje prvog čovjeka. Dakle, iako nije bilo objašnjeno rođenje velikana Isaa, a.s., koji nije na svijet došao na uobičajen način, odn. po zakonitostima koje su važile za sve, već je na nadnaravan način došao bez oca, to nikoga ne treba iznenaditi budući da je Adem, a.s., također na svijet došao na nadnaravan način. Uz to treba znati da Adem, a.s., nije imao ni majku. Dakako, Allah radi šta hoće i kako želi, On sve može. Međutim, da bismo shvatili Njegovo djelovanje te da bismo mogli živjeti na ovome svijetu, On je sa Svoga djelovanja skinuo plašt kojim su bili zaklonjeni razlozi i zakoni. Tako su pojave postale vidljive kao da su povezane jednim trajnim usklađivanjem. Kad bi bilo drugačije, tu ne bi bilo života. Pozivajući se na mudrost i određeni razlog stvaranja, Kur’an ponekad naruši tu povezanost, a mi to nazivamo “nadnaravnošću”. Stvaranje Adema, a.s., i Isaa, a.s., spada u nadnaravnosti. To stvaranje nije, kako tvrde evolucionisti, vezano za neku određenu epohu, niti za neki zakon, niti za prilagođavanje, a ni za neke mutacije.

Kur’an često iznosi uvjerljive primjere i poređenja za činjenice koje je nekada teško razumjeti. Prilikom poređenja, treba postojati sličnost između onoga što se upoređuje i onoga sa čim se upoređuje, kako bi se moglo jedno uzeti kao primjer sličan drugome. Oni koji ne žele vjerovati u rođenje Isaa, a.s., bez oca, trebaju obratiti pažnju na stvaranje Adema, a.s., koji ne samo što nije imao oca, već nije imao ni majku. Ko u to vjeruje, ne može a da ne vjeruje u primjer Isaa, a.s.

Dakle, ljudi su, do pojavljivanja teorije evolucije, vjerovali u nadnaravno stvaranje Adema, a.s., od strane Uzvišenog Allaha. Pozivajući se na to, Kur’an primjer stvaranja Adema, a.s., donosi, jer ne bi bilo moguće nepoznato objasniti nečim drugim što je nepoznato, već to treba ispuniti nečim što je poznato. Tokom ljudske historije, ljudi su bili povjerovali u Adema, a.s., i smatrali su ga ocem cjelokupnog ljudskog roda. Historija vjera je, također, na istim osnovama Adema, a.s., posmatrala sve do pojavljivanja Darvina. Od toga niko nije odstupao. Nakon Darvina, neki su počeli isticati neke životinje, kao što je majmun, u svojstvu pretka i pradjeda čovjeku. Međutim, ovaj ajet, na jedan jasan način u kojem nema ništa upitno, kaže da je Adem, a.s., otac ljudskog roda te da je na nadnaravan način stvoren od strane Uzvišenog Allaha.

3) I kad Gospodar tvoj reče melecima: “Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog, i kad mu dam lik i u nj udahnem dušu, vi mu se poklonite! (Al-Hidžr, 28-29).

Ovaj ajet obavještava da je Uzvišeni Allah stvorio Adema, a.s., od zemlje, od zemlje koja se počela raspadati. Zatim mu je dao određeni oblik u ustajalom blatu. Zatim se to ustajalo blato stvrdnulo i postalo ilovača. Čovjek je stvoren od te ilovače, kojoj je dat ljudski oblik i u njega udahnut život. Postoji časni hadis koji navodi da je Adem, a.s., stvoren iz svih vrsta zemlje na Planeti, odn. da je iscijeđen iz svih elemenata zemlje. Moguće je da se izrazom ustajalo blato, unesenim u ovaj ajet, želi označiti masa od proteina ili pasta od proteina? Možda to cijeđenje i pročišćavanje stoje i iza imena Adem koje znači “čist (safiyyun)”, ili “(Safiyyu l-Lah)”?

Kad posmatramo ovaj ajet, kao i prethodne ajete koje smo naveli, vidimo da stvaranje Adema, a.s., ne počiva ni na kakvome drugom nastajanju mimo zemlje i vode, odn. mimo elemenata zemlje, te da on nije prošao evolutivne etape počevši od crva preko žabe, ptice, konja i majmuna. Vidjet ćemo i da je svaki čovjek stvoren od hude tekućine, odn. od kapi sjemena koje se oplođuje s jajašcem u maternici, a nakon toga, kao embrion, prolazi kroz brojne etape. Zatim se, tokom jedne od tih etapa, u njega udahnjuje život. Onako kako se materijalno postojanje čovjeka sastoji od zraka, vode i zemlje, Uzvišeni Allah je stvorio Adema, a.s., na isti način, od elemenata iscijeđenih iz zraka, vode, blata i zemlje, kako bi oblikovao njegov materijalni sklop, odredio mu specifičnu narav, tokom jedne od etapa udahnuo u njega život, ali bez oca i majke.

Jasno je da je stvaranje Isaa, a.s., i Adema, a.s., onako kako to i Kur’an ističe, nadnaravno stvaranje; jedan je bez oca, a drugi i bez oca i bez majke. Kur’an ovdje ukazuje i na prisutnu vezu između ova dva stvorenja sa stanovišta nadnaravnosti. Mi se možemo uvjeriti i u nepostojanje velike razlike između stvaranja Adema, a.s., i ljudi koji su nakon njega došli, ako izuzmemo njegovo stvaranje bez oca i majke. Stvaranje u oba slučaja počiva na elementima zraka, zemlje i vode. Ti elementi su se u jednom slučaju pretvorili u kap sjemena prisutnog u očevome spolnom organu i jajašce u maternici, a u drugom slučaju su se pretvorili u život na nekome mjestu koje je zamijenilo položaj i ulogu maternice.

4) O, ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte – s imenom čijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vama bdi! (An-Nisa’, 1).

Kur’an ističe da svi ljudi potječu od jednog čovjeka, a odbija njihovo porijeklo od niza očeva. Poželjno je ovdje podvući izraz jedan čovjek, koji ukazuje na činjenicu da je iz tog čovjeka stvorena njegova drūga, onako kako stoji u komentaru koji smo izložili u prethodnoj podnožnoj napomeni, kao i u skladu s istinom iznesenom u jednom broju ajeta o stvaranju svega u parovima. Taj jedan čovjek, kao ni njegova drūga stvorena s istom ljudskom naravi, nisu neka karika iz nekog evolutivnog lanca. On je otac jedne vrste, a njegova drūga je majka te iste vrste.

Neki ajeti o stvaranju

Mi smo, zaista, čovjeka od biti zemlje stvorili (AlMu’minūn, 12).

I da mi od vode sve živo stvaramo. Zar oni neće vjerovati (Al-Anbiyā’, 30).

I kad je melekima Gospodar tvoj rekao: “Stvoriću čovjeka od ilovače, pa kad mu savršen oblik dam i život u nj udahnem, vi mu se poklonite!” meleki su se, svi do posljednjeg, zajedno poklonili osim Iblisa; on se uzoholio i postao nevjernik (Sād, 71-74).

On od vode stvara ljude i čini da su rod po krvi i po tazbini. Gospodar tvoj je kadar sve (Al-Furqān, 54).

Allah vas stvara od zemlje, zatim od kapi sjemena, i najzad vas čini muškarcima i ženama (Fātir, 11).

On vas od zemlje stvara i čas smrti određuje, i samo On znakada će Smak svijeta biti, a vi opet sumnjate (Al-An’ām, 2).

On vas stvara od jednog čovjeka da na zemlji živite i da u njoj sahranjeni budete, -Mi potanko pružamo dokaze ljudima koji razumiju (Al-An’ām, 98).

Koji sve savršeno stvara, koji je prvog čovjeka stvorio od ilovače – a potomstvo njegovo stvara od kapi hude tekućine, zatim mu savršeno udove uobliči i život mu udahne, - i On vam sluh i vid i pameti daje, - a kako vi malo zahvaljujete! (As-Sadžda, 7-9).

On je čovjeka od sasušene ilovače, kao što je grnčarija, stvorio (Ar-Rahmān, 14).

Photo credit:Pixabay.com

Zanimljivosti o Kur'anu časnom

 - Mjesec Kur'ana je ramazan.
 - Noć u kojoj je počelo objavljivanje Kur'ana je «Lejletul kadr».
 - Noć Kadr je skrivena u neparnim noćima zadnje trećine ramazana.
 - Ta noć je vrijednija od hiljadu mjeseci!
 - Kur'an ima 114 sura ili poglavlja.
 - Kur'an ima 6236 ajeta. Prvi broj šest označava šest ajeta el-Fatihe, zadnji broj šest, šest ajeta sure en-Nas, a srednji broj 23 označava vremenski period u kojem je objavljen Kur'an koji započinje el-Fatihom, a završava surom en-Nas.
Kur'an ima 77845 riječi.
 - Kur'an ima 330733 harfa.Kur'an ima 30 džuzeva ili dijelova. Svaki džuz ima po 20 stranica.
 - Kuran ima 60 hizbova. 
 - Kur'an ima 240 Rub'ova.
 - Mekkanskih sura u Kur'anu ima 85.
 - Broj medinskih sura je 29.




 - Kur'an je objavljivan u periodu od 23 godine.
 - Kur'an ima slijedeća imena: al-Furqan, at-Tanzil, az-Zikr, al-Kitab, al-Wahj, Ahsanul-hadith, As-siratul mustaqim, ar-Ruh, al-U'rwatul wuthqa...
 - U Kur'anu ima 14 / 15 ajeta poslije čijeg čitanja treba učiniti sedždu.
 - Najduža sura u Kur'anu je sura el-Beqareh, ima 286 ajeta.
 - Najduži ajet u Kur'anu je 282. ajet sure el-Beqareh. Govori o dugu.
 - Najduža riječ u Kur'anu je Fe'esqajnakumuhu,  ima 11 harfova.
 - Najkraća sura u Kur'anu je sura el-Kewther, ima 3 ajeta.
 - Najkraći ajet u Kur'anu je: Mudhammetani , sura ar-Rahman.
 - U Kur'anu se spominju imena 25 poslanika. 
 - Pet sura imaju nazive po imenima poslanika: Junus, Hud, Jusuf, Ibrahim, Muhammed.
 - Poslanik koji se najviše spominje u Kur'anu je Musa, a.s. Spomenut je 136 puta.
 - Šest sura u Kur'anu imaju nazive po životinjama: Al-Baqara (krava), An-Naml (mravi), Al-Fil (slonovi), An-nahl (pčela), Al-ankabut (pauk).





 - Deset sura imaju nazive prema vremenskim periodima: suretul fedžri (zora), suretul-lejli (noć), suretud-duha (sredina prijepodneva), suretul asri ( ikindija ili vrijeme uopšte).
 - Kaznene mjere spomenute u Kur'anu su: kazna za zinaluk, kazna za potvoru, kazna za krađu, kazna za razbojništvo i kazna za nepravdu.
 - U Kur'anu su spomenute slijedeće životinje: krava, komarica, muha, mravi, pčele, zmija, deve (kamile), pas, vrana, slonovi, pauk, lav, skakavci, vuk, pupavac (ptica), konji, mazge, magarac.
 - U Kur'anu je po imenu spomenuto pet meleka: Džibril, Mika'il, Malik, Harut i Marut.
 - Biljke spomenute u Kur'anu su: crni luk, smokva, gorušica, šipak, bosiljak, zeqqum (drvo u džehennemu), smreka, lotos, leća, krastavica, pšenica, palme, bijeli luk, metljika, trnje, tikve, grožđe, masline, banane.
 - U Kur'anu su spomenuta slijedeća zanimanja: kovač, stolar, tkač, pletač, ratarstvo, ronilaštvo, obrada plemenitih metala, moreplovstvo, kuhar, mesar, bojarstvo.
 - Dijelovi ljudskog tijela spomenuti Kur'anu: srce, ruka, stomak, jezik, oko, noga, čelo, leđa, koža, uho, glava, usta, vrat, lice, crijeva, peta, vršci prstiju, obraz, grlo, grudi, usne, stopalo, zub, bok, kosti, lakat.
 - Kur'an ima redoslijed sura po objavljivanju i po mushafu.
 - Tri su sure čiji je redoslijed isti i po objavi i po mushafu, a to su: Sad, Nuh i el-Infitar.
 - U Kur'anu samo dva ajeta sadrže sve harfove arapskog jezika. 154. ajet Alu Imran i 29. ajet sure el-Feth.
 - Sura el-Ikhlas je, zbog svog sadržaja, ravna trećini Kur'ana.
 - Sura el-Mudžadele je jedina sura u čijem se svakom ajetu spominje Allah.
 - Sura et-Tewbe je jedina sura na čijem početku nema bismille. 
  - Sura en-Neml je sura sa dvije bismille. Jednom na početku, i drugom u 30. ajetu.
 - Prvi koji je sakupio Kur'an je Ebu Bekr es-Siddik. 
 - Prvi koji je ljude sakupio na jedan kiraet Kur'ana je Othman b. Affan.
 - Jedina žena čije se ime spominje u Kur'anu je Merjem, majka Isa, a.s.
 - Jedini ashab čije se ime spominje u Kur'anu je Zejd b. Harithe.
 - Sure el-Beqareh i Alu Imran su u hadisu označene sa «Ez-Zahrawani».
 - Sura Jasin je srce Kur'ana.
 - Ukras Kur'ana je sura er-Rahman. Jedine sure koje počinju sa «O vjernici» su: el-Maideh, el-Mumtehineh i el-Hudžurat.



















Photo credit: Pixabay.com

Poučna islamska priča - Otac i sin

Jedan stari čovjek sjedaše u dvorištu svoje kuće zajedno sa sinom koji upravo završi visoke studije. Iznenada, vrana sletje na zid.

Otac upita sina:
- “Šta je ono?”

Sin odgovori:
- “To je vrana.”

Nakon izvjesnoga vremena, otac upita ponovo:
- “Šta je ono?”

Sin odgovori:
- “To je vrana.”

Prođe nekoliko minuta a otac ponovo upita, treći put:
- “Šta je ono?”

Sin odgovori:
- “Oče, upravo sam ti rekao da je to vrana.”

Ne prođe dugo a otac opet upita:
- “Šta je ono?”

Ovoga puta na sinovljevu licu mogla se vidjeti mala usplahirenost:
- “Oče, to je vrana, vrana!”

Ponovo otac upita:
- “Šta je ono?”

Ovaj put sin odgovori grubim tonom:
- “Oče, non-stop pitaš jedno te isto iako ti stalno odgovaram da je to vrana. Zar nisi u stanju razumjeti?”

Otac ustade i ode do sobe. Ubrzo se vrati noseći svoju staru svesku-dnevnik. Otvarajući stranicu, reče sinu da pročita ono što je na toj stranici zapisano. Sin pročita:
- “Danas je moj malehni sin sjedio sa mnom u našemu dvorištu kad doletje vrana. Sinčić me je dvadeset i pet puta upitao: ‘Šta je ono?’, i dvadeset i pet puta mu odgovorih, nimalo iznerviran, da je to vrana. Ono što osjećah bila je ljubav prema mome nevinome sinčiću.”

Tada je otac objasnio sinu razliku između očeva i sinovljeva stava:
- “Kada si bio malešan, postavio si mi ovo pitanje dvadeset i pet puta i niti jednom nisam bio iznerviran tvojim pitanjima već ti uporno odgovarah. A kada sam ja tebi danas postavio isto pitanje ali ponavljajući ga samo pet puta, ti si se iznervirao, ljutnuo i bio nestrpljiv sa mnom.”

“Gospodar tvoj da samo Njemu robujete naređuje
i da roditeljima dobročinstvo činite!
Akoli ijedno od njih kod tebe starost doživi,
ili pak oboje njih, ti im ni ‘uh’ ne reci i na njih ne podvikni,
i plemenitom riječju im zbori!

I krilo poniznosti iz samilosti im rasprostri i reci:
‘Gospodaru moj, Ti im se smiluj
baš kao što su i oni mene njegovali
kad sam bio mali!’ ”
(Kur’an, sura Noćno putovanje, ajet 23., 24.)

Photo credit: Pixabay.com

Hidžra i njen značaj u Islamu

Hidžra je svojstvena bila gotovo svim poslanicima. Svi oni su nailazili na nerazumijevanja ljudi, njihov otpor koji se nerijteko pretvarao u fizičke nasrtaje, kako na sljedbenike tako i na same Poslanike. Ono oko čega se slaži svi povjesničari jeste da se hidžra dogodila 622.godine. Te godine progoni muslimana u Mekki dostizali su svoj vrhunac. Muslimani su sve češće bili izloženi raznim torturama, mučenjima, a o tome i Uzvišeni kaže: „Gaspodar tvoj će onima koji su se iselili, nakon što su zlostavljani bili.“, te su bili prisiljeni spas potražiti iseljenjem iz Mekke. Za taj korak Poslanik, s.a.v.s., je samo čekao odobrenje Uzvišenog Allaha. Hidžra dolazi nakon prekida bojkota od strane mušrika, Godine tuge i nakon što su mušrici već životno ugrožavali Poslanikove sljedbenike. Nakon što mušrički napadi nisu davali nikakvog rezultata oni su odlučili i da ubiju Muhammeda, a.s. Nije se više imalo šta čekati jer muslimani su znali da su mušrici spremni da svoje namjere ostvare.

Božiji Poslanik je nakon druge prisege na Akabi znao da je tadašnji Jesrib dobro mjesto u koje se muslimani trebaju iseliti. Napravio je plan kako će muslimani izlaziti iz Mekke, a sebe je ostavio da posljednji izađe. Tu se vidi njegova veličina, on Božiji Poslanik ostaje u Mekki sve dok njegovi sljedbenici ne učine hidžru.

Prva iseljavanja u Medinu su se desila u mjesecu aprilu 622.godine, a prva obitelj koja je napustila Medinu bila je porodica Hamid bin Rebia, dok se u nekim djelima navodi da je prvu hidžru učinila grupa muslimana. U literaturi se navodi da je dvije godine prije ove hidžre u Medinu odselio Ebu Seleme ibn Abdulesed.

Iseljavanje je vršeno u tajnosti i tako je bilo sve dok hidžru nije trebao učiniti hazreti Omer, r.a. Po svojoj naravi on nije mogao sebi dopustiti da tajno ode iz Mekke. Prije polaska otišao je do Kabe i prisutne upoznao sa svoijim odlaskom: „ Građani Mekke! Vi ste bez pameti i bez ljudskog razumijevanja. Eto, još se uvijek skupljate ovdje i obožavatae nekakve kipove od kamena i drveta, mjesto da priznate pravog Boga, Stvoritelja čitavog svijeta! Jednog dana pokajat ćete se za to i žaliti ćete...! Vi nevjernici i bezbožnici! Ja danas odlazim tamo, kuda sam određen. Ako tko od vas hoće da ostavi iza sebe udovicu, ili djecu bez roditelja, ako tko hoće da izgubi glavu neka pokuša, da me napadne ili spriječi. Ja idem, a tko ima smjelosti neka mi zapriječi put“.

Nakon toga mušrici su shvatili da je veliki broj muslimana odselio iz Mekke, te su skovali svoj bijedni plan da ubiju Muhammeda, a.s. Ebu Džehl je skovao plan po kojem će svako pleme koje je protiv Muhammeda, a.s., odrediti mladića te će ga svi zajedno ubiti i neće se moći krvna osveta izvršiti. Nakon što je Poslanik saznao za njihov tajni plan, bira društvo i odlučuje da i on učini Hidžru.

Šejh Safijjurrahman el-Mubarekfuri kaže da je Poslanik svoju kuću napustio u noći između 12. i 13. septembra 622.godine.Za saputnika je odabrao Ebu Bekra, a hazreti Aliju ostavio je u svojoj postelji prekrivenim pokrivačem kako bi mušrici mislili da Poslanik spava u svojoj kući. Poslanik je kod Alije ostavio i stvari koje su kod njega bile na čuvanju da ih vrati njihovim vlasnicima, inače mušricima. Put Hidžre nije bio lagan put. Medina je udaljena od Mekke oko 500 km, a nisu smjeli ni da idu poznatom maršutom, jer su time bili izloženi potjerama od strane mušrika. Znali su da će Mekkelije poslati ljude koji će ih tražiti s ciljem da ih ubiju. Iako su mušrici te noći opkolili kuću Poslanika, on i Ebu Bekr Allahovom voljom uspjeli su neopaženo pored njih proći i još im na glavu posuti prašine. O tom događaju govori i Uzvišeni Allah, dš.š., : „I načinili smo ispred njih barijeru i iza njih barijeru, pa ih prekrili - zato oni ne vide“.

Poslanik i Ebu Bekr krenuli su u suprotnom pravcu od Medine kako bi progoniteljima zavarali trag. Smjestili su se u prećini Sevr, koja je bila na vrlo nepristupačnom mjestu i tu su proveli tri dana. Potjere koje su krenule za njima otišle su krivim putem, svi prema Medini, a iako je za njima Amir ibn Fuhejra tjerao ovce kako bi zameo njihov trag ipak je Kerez bin Alkame našao njihov pravi trag i došavši do pećine ugledao veliku paučinu koja je bila ispletena na ulazu te odustao od ulaska u nju.Te tri noći njih su u pećini zijaretili Abdulah i Esma, sin i kći Ebu Bekra, donoseći im hranu i informacije iz Mekke.

Jedna od potjera je treći dan došla do njih samih, do ulaza u pećinu. Ali i oni su odustali od ulaska kada su vidjeli da je paučina prekrila ulaz u pećinu i da je golubica tu svila svoje gnijezdo. Na osnovu toga pretpostavili su da tuda niko dugo već prošao.

Kad su ih čuli Poslanik je rekao Ebu Bekru: „Ne tuguj, Allah je sa nama“. O tome Uzvišeni Allah, dž.š. kaže: „Ako ga vi ne pomognete – pa pomogao ga je Allah onda kad su ga oni koji ne vjeruju prisilili da ode, kad je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bila u pećini i kada je on rekao drugu svome: "Ne brini se, Allah je s nama!", pa je Allah spustio smirenost na druga njegova, a njega pomogao vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je – gornja. Allah je silan i mudar“.

Govoreći o ovom ajetu mufessiri kažu da on ima devet pouka koje možemo i mi kao vjernici koji nismo bili muahdžiri sa Poslanikom da uzmemo i da o njima razmislimo. To mogu biti i glavne pouke hidžre.Kažu da ovaj ajet govori o tome kako Allah Uzvišeni obećava da će trajno štititi principe vjere koju je objavio, da živjeti hrabro i slobodno svoju vjeru neminovno znači prolaženje kroz teškoće, da se vjernici drže zajedno u radosti i žalosti, da vjernici zajedno grade sigurnost u kojoj će osjećati da ih dušmansko zlo ne može dotaknuti, da nam je najbitnije da u toj sigurnosti i drugi prihvate da je Allah sa nama i da nam to pojačava potrebu za međusobnom pravednošću, da ako društvo iskrenih ljudi postavimo kao cilj sebi i drugima Bog dragi će spustiti smiraj u kuće i mahale, da takva zajednica biva postavljena na zdravim temeljima i da bi se u takvom društvu odmah poštovala i Božija riječ.

Nakon provedena tri dana njihov vodič poveo ih je ponovo zaobilaznim putevim prema Medini. Prvo su krenuli prema zapadu, pa prema jugu dok nisu došli do obala Crvenog mora, pa su uz obalu krenuli put sjeverozapada.

Na tom teškom, iscrpnom i tužnom putovanju jer ostavljaju svoj rodni kraj, prema nekim autorima, Poslanik objavom biva obveseljen. Naime, Uzvišeni Allah, dš.š., mu šalje objavu: „Doista, Onaj koji ti je objavio Kur'an, vratit će te kući“

U tom periodu desio se i događaj sa Surakom koji ih je sustigao, ali nakon što su noge njegovog konja potonule u pijesak on je zamolio Poslanika da ga spasi te da ih on neće odati, te je tako i bilo. Poslanik je učio dovu, Suraka bio oslobođen i vratio se nazad.

Nakon mnogo uloženog truda Poslanik i Ebu Bekr dolaze do mjesta Kuba. To je selo odmah pored Medine i tu je sagradio prvu džamiju.Tu ih je dočekao Amr ibn Avf koji je naredio da se u Murmovoj bašči pripremi počivalište za goste. Svi su željeli Poslanika da ugoste ali im je on rekao:„Ja nisam ovdje stranac. Ovdje se nalazi i kuća mog nećaka po djedu mi Abdulmutallibu. To je Beni Nedžar pleme, pa mi se ne smije zamjeriti ako kod njih ostanem“.

To je po nekima bilo krajem septembra, po nekima 20. septembra 622. godine, po nekima šest dana ranije ili četiri dana kasnije od ovog datuma, po nekima u ponedjeljak, 8. rebiu-l-evvela 14. godine poslanstva, ili 23. septembra 622. godine i tu je proveo četiri dana.

Nakon toga Poslanik se uputio prema Medini. Medina se to data zvala Jesrib, a nakon njegovog dolaska prozvana je Medina. Medinelije su im izašle u suret i srdačno ih dočekali. Svi su željeli da Poslanik bude kod njih. Poslanik je tada odlučio da će odsjesti kod onoga kod čije kuće stane njegova deva. Deva se spustila na zemljištu Sehla i Suhejla. Sinova Amrovih. Kasnije će tu zemlju Poslanik otkupiti za izgradnju džamije.Za vrijeme gradnje džamije stanovao je u kući Ebu Ejjuba Halida ibn Zejda.

Hidžra se smatra jednim od najznačajnijih događaja i smatra se prekretnicom u povijesti islama. Osim Poslanika Hidžru je učinilo još oko 70 njegovih sljedbenika.  

Dolaskom u Medinu samo je dio hidžre završen. To je izlazak sa namjerom povratka. Stoga je i hidžra puno dugotrajniji proces, jer će pobjedonosni povratak u Meku uslijediti nekoliko godina kasnije. Za njega će trebati puno vremena i priprema, kao i dozrijevanja muslimanske zajednice. Prijelaz u Medinu je višestruko značajan. Islam u ovome gradu dobiva svoju šansu. U Medini je on oživotvoren, provodi se u praksi i izgrađuje se sistem življenja utemeljen na njegovim principima. Muslimani dobivaju svoju slobodu i mogućnost slobodnoga razvoja.

Halifa Omer je sedamnaest godina kasnije formalizirao Poslanikovu naviku da datira događaje od hidžre, tj. od dana uspostave islamske države. I ovaj podatak govori o značaju hidžre.

Hidžra nije samo povijesni događaj koji se desio, ograničena na vrijeme u kojem se odigrala. Hidžra sa sobom nosi pouke i poruke koje i mi danas treba da pronalazimo i usvajamo u svoj vjernički život. Svi mi moramo znati da hidžra u općem značenju traje i trajat će sve do Sudnjeg dana. Blagodati hidžre možemo i mi steći ako učinimo hidžru od grijeha prema Allahovoj milosti.

Photo credit: Pixabay.com

Mu'džize posljednjeg Allahovog Poslanika

Allah Uzvišeni je tokom Muhammedovog života dozvolio Poslaniku da svijetu pokaže mnoga djela koja su očigledan dokaz njegovog poslanstva iako ništa od toga nije bilo potrebno jer je Muhamedova mudžiza bio Kur'an. Nevjerovatno djelo pred kojim su nijemi ostali najveći svjetski učenjaci jer su kur'anski ajeti spomenuli mnoge naučne činjenice kojim se naučnici pohvališe tek u prošlom stoljeću.

Prenosi se od Džabira ibn Abdullaha, r.a, da je neka žena, ensarijka upitala Allahovog poslanika, s.a.v.s: “Želiš li da ti nešto napravim za sjedenje jer imam dječaka stolara? “Ako hoceš,” reče Poslanik, s.a.v.s. Pa mu napraviše minber i kada je došla džuma i Poslanik, s.a.v.s, sjeo na taj minber, začulo se zujanje i jecanje palme s čijeg je trupca Poslanik, s.a.v.s, prije toga držao hutbu. Kada je Allahov poslanik, s.a.v.s, sišao s minbera, uzeo je palmu i pritisnuo je uza se, a ona je jecala poput malog djeteta kada se tješi.

U Muslimovom Sahihu prenosi se od Džabira, r.a, koji kaže: Putovali smo sa Allahovim poslanikom, s.a.v.s, dok nismo stigli u dolinu Efjuh. Allahov poslanik, s.a.v.s, tada krenu zbog svoje potrebe, a ja sam ga slijedio s posudom vode. Allahov poslanik, s.a.v.s, potom razgleda oko sebe i ne nađe nikakav zaklon. Na rubu doline nalazila su se dva stabla, pa je Allahov poslanik, s.a.v.s, prišao jednom, uzeo ga za grane i rekao: “Pođi za mnom sa Allahovom odredbom” i stablo je, zaista, pošlo poput deve za svojim vodičem. Zatim je došao do drugog stabla koje je, takođe, uzeo za grane i rekao isto što i prvom, pa je i ono pošlo za njim, dok se on nije našao na sredini između njih. Zatim ih je Allahov poslanik, s.a.v.s, podešavao dok ih nije sastavio, govoreći: “Pokrite me s Allahovom odredbom.” I stabla su zaklonila Muhammeda, s.a.v.s. Ja sam se, kaže Džabir, tada udaljio, bojeći se da Poslanik, s.a.v.s, ne osjeti moje prisustvo… Kada sam se okrenuo vidio sam Poslanika, s.a.v.s, kako ide prema meni, a stabla su se razdvojila, svako na svoju stranu.
Bilo je to u vrijeme Alejhisselamove hidžre iz Mekke u Medinu.


Tirmizi prenosi od Alije, r.a, koji kaže: “Bio sam s Allahovim poslanikom, s.a.v.s, u Mekki, pa smo krenuli u obilazak grada. Svako drvo i svaki brijeg su pozdravljali Poslanika, s.a.v.s, riječima: “Es-selamu alejke ja Resulallah” (Prenosi Hakim u Sahihu).


Jedan beduin upita Allahovog poslanika, s.a.v.s: “Po čemu mogu znati da si ti Allahov poslanik?”, a Poslanik, s.a.v.s, mu odgovori: “Ako pozovem ovaj grozd sa palme, hočeš li mi vjerovati da sam poslanik?”. “Hoću”, rece beduin. I Allahov poslanik, s.a.v.s, pozva grozd koji poče silaziti, dok ne pade pred njega. Poslanik, s.a.v.s, mu tada reče: “Vrati se” i on se vrati… beduin primi islam.

Prenosi Džabir ibn Abdullah, r.a, kako su ljudi na Hudejbiji ožednjeli, dok je Allahov poslanik, s.a.v.s, držao u ruci posudu i uzimao abdest. Potrčaše uplašeno prema njemu, a on ih upita: “Šta vam je?” “Nemamo vode niti za abdesta, niti da se napijemo, osim što je u tvojim rukama,” rekoše oni. Džabir, r.a, kaže da je Allahov poslanik, s.a.v.s, tada stavio svoju ruku u posudu, pa je voda potekla izmedu njegovih prstiju, kao izvori, pa smo se svi napili i uzeli abdest…

Buhari i Muslim bilježe predanje od Džabira b. Abdullaha, r.a.:

"Na Hudejbiji su ljudi ožednjeli. Ispred Poslanika, s. a.v.s … bila je posuda iz koje je uzimao abdest. Ljudi su mu pohitali, okružili ga te mu kazali: 'Božiji Poslaniče, mi nemamo vode, niti za abdesta. niti za pića osim to malo što je kod tebe ostalo! '

Poslanik, s.a.v.s . . stavi svoju ruku u posudu i učini da iz njegovih prstiju izbije voda kao iz izvora!!

Svi smo se napili i uzeli abdest.

Džabir je upitan:

'Koliko vas je bilo ?'

'Bilo nas je hiljadu i pet stotina, a da nas je bilo i stotinu hiljada, vode ne bi nedostajalo. "

Uzvišeni Allah učinio je da voda izvire iz prstiju Poslanika, s.a.v.s., u toj mjeri da može zadovoljiti potrebe kompletne vojske.

Pa ako je Musa, a.s., udario svojim štapom kamen koji se razdvojio i iz njega izašla voda, ne čudi nas da voda izvire iz plemenitih ruku kako bi se napila muslimanska vojska.

Neki se mogu zapitati: "Zašto voda nije izbila iz prstiju Poslanika, s.a.v.s.? Zašto je imao potrebu da stavi svoju ruku u posudu?"

Odgovor bi bio sljedeći: "Volja Uzvišenog bila je takva kako se Poslaniku, s.a.v.s., ne bi pripisivalo jedno od svojstava Allaha, stvaranje iz ničega. A nema smetnje da Poslanik, s.a.v.s., uveća već postojeće. Pa kada je Poslanik, a.s., stavio ruku u posudu, količina se vode uvećala tako da su se vojnici napili i abdest uzeli.

Uzvišeni Allah je spasio narod Musa, a.s., od žeđi. Učiruo je da vrela provriju nakon što je Musa, a.s., udario štapom po kamenu. Tako je i Muhammeda, s.a.v.s., Pečata vjerovjesnika, potpomogao mudžizom koja će spasiti muslimansku vojsku od smrti uzrokovane nedostatkom vode.

Jedna od mu’džiza Muhammeda, s.a.v.s., jeste i stradanje peterice mušričkih vođa koji su ponajviše napadali i ezijetili Poslanika, s.a.v.s. Na njihovu blisku smrt i stradanje upućuju i riječi Allaha, dž.š.: Mi ćemo te sigurno spasiti od onih koji se s tobom ismijavaju. Tu nesrećnu skupinu sačinjavali su: Velid ibn Mugire, ‘As ibn Vail, Esved ibn Abdul-Muttalib, Esved ibn Abdu Jegus i Haris ibn Kajs. Dok su oni bili pored Kabe, melek Džibril došao je Muhammedu, s.a.v.s., i zajedno su ih posmatrali.

Nakon toga je pored njih naišao Velid ibn Mugire, i Džibril je upitao Poslanika, s.a.v.s.: ”Šta kažeš za ovog čovjeka?” Muhammed, s.a.v.s., je odgovorio: ”Loš je to čovjek!” A onda mu je melek Džibril rekao: ”Spašen si od njega.” I pokazao je na njegovu nogu, odnosno potkoljenicu. Nakon toga, Velid ibn Mugire je naišao pored jednog čovjeka iz plemena Huza, koji je pravio strijele i ukrašavao ih perjem. Velidov ogrtač se vukao po zemlji i komadić strelice se zakačio za njegov ogrtač u predjelu potkoljenice. Međutim, njegova oholost mu nije dala da se sagne i skine drvce sa noge, već je ono neprestano udaralo po potkoljenici dok se nije otvorila rana od koje je kasnije umro.

Nakon toga naišao je ‘As ibn Vail, i Džibril je ponovo upitao Poslanika, s.a.v.s., isto što i za prvog mušrika. Kada je Muhammed, s.a.v.s., rekao da je to loš čovjek, melek mu je odgovorio: ”Spasio si se od njega”, i pokazao je prema njegovoj peti. Nedugo zatim on je pošao na put sa svoja dva sina koji su mu bili čuvari. A onda je naišao na bodljikavu granu i jedna bodlja mu se zabola u petu. On je uzviknuo: ”Uboden sam, uboden sam u nogu.” Sinovi su pritrčali da izvade trn, međutim nisu ništa našli u njegovoj nozi. Od tog uboda mu je noga otekla poput devine grbe i od njega je i umro. Kada je pored njih prošao Esved ibn Abdul-Muttalib, i kada je Poslanik, s.a.v.s., i za njega rekao da je loš čovjek, melek Džibril ga je udario zelenom granom po licu i on je oslijepio.

Tako slijep tumarao je i udarao glavom u zidove dok nije umro. Kada je naišao Esved ibn Abdu Jegus, Džibril je pokazao prema njegovom trbuhu i on je nedugo zatim umro od vodene stomačne bolesti. I kada je naposljetku naišao Haris ibn Kajs, i Poslanik, s.a.v.s., za njega rekao da je loš čovjek, melek Džibril je pokazao prema njegovoj glavi. Nakon toga ga je obuzeo kašalj i povraćanje od čega je podlegao.

Photo credit: Pixabay.com

Poučna priča: Šta ćemo reći Allahu?

Bili smo nas tri prijatelja. Ustvari bilo nas je četri. Četvrti je bio šejtan. Bili smo nepromišljeni, zavedeni, glupi. Tih dana smo išli u lov. U lov na djevojke. Govorili smo im lijepe riječi, nakon čega bi se osamljivali sa njima.

Nakon malo vremena, postadošmo kao vukovi. Nismo imali nikave milosti u našim „aktivnostima“. Naša srca i naši osjećaji su umrli. Nismo osjetili ništa ružno u tome. Zapadali smo iz grijeha u grijeh.
Tako smo provodili vrijeme. Čitav naš život je bio sveden na djevojke, razne proslave, automobile, plaže itd.

Sve dok nije došao dan koji neću zaboraviti!!!

Otišli smo, kao i obično, u našu vilu. Sve je bilo spremno: djevojke, piće…
Međutim, zaboravili smo na večeru. Jedan od nas je sjeo u svoje auto i uputio se prema gradu kako bi kupio nešto hrane. Bilo je oko 6 sati navečer. Prošlo je sat vremena, a moj prijatelj se nije vraćao. Bio sam zabrinut, pa sam krenuo prema gradu. Na putu prema gradu, naiđoh na jak plamen pored ceste. Prišao sam bliže i prepoznao auto moga prijatelja. Bilo je prevrnuto na bočnu stranu.

Bio sam izvan sebe. Prišao sam autu. Kroz gusti dim i plamen sam primjetio prijatelja koji je bio sav u krvi. Pokušao sam da ga izvučem, ali vidjeh da je pola njegovog tijela bilo potpuno u žaru.
Međutim, bio je još živ. Nekako sam ga izvukao i položio na tlo.
Nakon par sekundi je otvorio oči i počeo uzvikivati: „Vatra, vatra!“
Odlučio sam da ga odnesem u svoje auto i odvezem do bolnice, ali me je spriječio govoreći glasno: „Nema koristi, nećemo stići!“
Suze su mi potekle, dok sam gledao prijatelja kako umire, tu ispred mene.

Iznenadio sam se kada je prijatelj počeo da uzvikuje: „Šta ću mu reći?! Šta ću mu reći?!“
Pogledao sam ga sa čuđenjem pitajući: „Kome? Ko je u pitanju?“
„Allahu!“, odgovorio je glasom koji, kao da je dolazio iz dubokog bunara.

Osjetio sam strah koj je prolazio mojim tjelom i mojim osjećajima. Prijatelj je počeo plakati par trenutaka i to je bilo posljednje što je uradio.
Prošlo je od tog događaja nekoliko dana, ali ja nikako nisam mogao izbrisati sliku prijatelja koji ponavlja: „Šta ću mu reći?! Šta ću mu reći?!“

Nikako nisam mogao da se riješim ove strašne scene. A onda sam upitao sebe: „A šta ću mu ja reći?“. Toga trenutka sam osjetio neko čudno uzbuđenje. Zaplakao sam. Nikada ništa slično nisam osjetio. Osjećaj koji mi je razvaljivao prsa.

U tom trenutku začuo sam poziv mujezina. Zvao je na sabah namaz. „Allahu ekber, Allahu ekber!“. Znao sam da je ovaj poziv upućen meni. Ovaj zov me je pozivao da dignem zavjese svoga mračnog života i krenem prema svjetlosti. Okupao sam se, abdestio i očistio od svih grozota koje sam činio proteklih godina. Od tog dana, nikada nisam propustio namaz.

Ja sam dobio priliku, međutim, moj prijatelj nije.
Čuvajte se grijeha i nepokornosti Allahu. Uzmite poruku iz ove priče i prenesite je drugima.
Nadam se da ćemo imati dobar odgovor kada nas bude pitao, u protivnom, neka nam je Allah na pomoći.




Photo credit: Pixabay.com