Kur'anski stav o nastanku i svrhi svijeta

Svijet je, po Kur`anu, stvorio Uzvišeni Gospodar Allah dž.š.To se ne odnosi samo na zemlju i obližnje nebo nego je to čitav svemir. Allah sebe naziva „Gospodarom svjetova“.

„I od Njegovih znakova je stvaranje nebesa i zemlje i svih živih bića što ih je po njima razasuo.I On je moćan da ih iskupi kada bude htio“. (Eš - Šura, 29.)

Kaže ibnu Džerir et-Taberi u svom tefsiru tumačeći ovaj ajet: “I od Njegovih jasnih dokaza ljudima su Njegova moć da oživi svakoga poslije nestanka i da proživi svakoga iz mezarova, nakon što je stvorio sve od nebesa pa do zemlje i nakon što je sve rasporedio i uredio na zemlji i u vasioni“.

Prema Kur`anu u svemiru postoje osim našeg sunčanog sis­tema još bezbrojni sistemi.

 „Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio; Njego­vo naređenje na sve se njih odnosi, a nek znate da je Allah kadar sve i da Allah znanjem Svojim sve obuhvata!“ (Et - Talak, 12.)

Ibnu Džerir et-Taberi tumačeći ovaj ajet kaže: “Stvorio je koliko nebesa toliko i zemalja, i u svakoj ima od stvorenja kao što je na sadašnjim“.

Kaže ibnu Abbas r.a.:“Kada bih vam tumačio ove ajete vi ne biste u njih vjerovali, a nevjerstvo u njih bi vas odvelo u nevjerstvo“.

Allahovo stvaranje u svjetlu nauke

Nauka nam danas otkriva da ovaj svijet na kome živimo nije jedini svijet,da osim ovog svijeta postoji još jedan nevidljivi drugi svijet. Taj drugi svijet je mikrokosmos. To je nevidljivi svijet koji možemo vidjeti samo uz pomoć mikroskopa. Radi se o svijetu atoma, elementarnih i subatomskih čestica, molekula i mikroorga-nizama.To otkriće uzdrmalo je predstavu ljudi o našem materijal­nom svijetu. Sada smo konačno shvatili da smo griješili kada smo govorili da ne vjerujemo u ono što ne vidimo, a da vjerujemo samo u ono što vidimo. Shvatili smo da može da postoji i ono što ne vidimo.Uz to, nauka je otkrila da ono što vidimo nikada u stvar­nosti nije onako kako to mi vidimo. To što mi vidimo u stvarnosti uvijek izgleda drugačije. Zaključak je da su naša čula nepouzdana i da pomoću njih ne možemo spoznati datu stvarnost.

Ubrzanim razvojem nauke i tehničkih sredstava, nau­ka ubrzo otkriva da postoji još jedan nevidljivi kosmos, a to je matematički kosmos. Taj treći, nevidljivi kosmos, otkriven je uz pomoć matematike i sistema koji se temelje na matematičkim za­konitostima. Radi se o sljedećem: Kada česticama u prirodi odre­dimo odgovarajuću numeričku vrijednost otkrit ćemo da postoji vrhunski savršen matematički red i sklad u međusobnom povezi­vanju tih čestica. Ustvari, otkrit ćemo da je Uzvišeni Allah dž.š.te čestice povezao koristeći Svoje programske i druge matematičke zakonitosti, odnosno da ih je povezao - s mjerom. Pitamo se kako otkriti taj matematički kosmos?

Da bismo otkrili taj nevidljivi svijet treba taj svijet da pos-matramo „očima“ matematike.Upitat ćemo se, šta bi matematika vidjela kada bi imala oči i kada bi posmatrala svijet u kojem mi živimo? Zamislit ćemo da možemo da razgovaramo sa matema­tikom. Kada to zamislimo, reći ćemo matematici da pogleda u to i to Božije djelo i da nam „kaže“ šta vidi. Matematika će nam odmah dati odgovore na sva ta pitanja. Čim dobijemo te odgovore odmah ćemo saznati kako konkretno izgleda matematički kosmos. Dakle, kada se matematički izračuna vidi se da su tablice kreirane u znaku relacije: par-nepar. Prva perioda ima dva hemijska ele­menta, a to je par elemenata; druga i treća perioda prestavljaju par perioda sa po osam elemenata. Četvrta i peta perioda predstavlja­ju par perioda sa po osamnaest elemenata. Šesta i sedma perioda prestavlja par perioda sa po 32 elementa itd. Odmah zaključujemo da je relacija par nepar jedan od izraza za mjeru u stvaranju tog Božijeg djela. Mi vjernici dobro znamo da je stvaranje u parovima jedna od Božjih zakonitosti u stvaranju našeg materijalnog svijeta u kome živimo.

Postavlja se pitanje da li je svemir ovakav kakav je sad ili je nastao odjednom, ili je Bog stvorio elemente iz kojih je dugotraj­nim razvojem kroz milijune ili čak milijarde godina došlo do da­našnjeg stanja? Nauka je tek početkom dvadesetog vijeka otkrila da se svemir konstantno širi. Sve je nastalo od prve materije koja je gusta i ne može se defnirati. Od nje je poslije „velike eksplozije“ nastao kosmos tj.galaksije.

Kur`an nam o tom slučaju eksplicitno kazuje:

„Zar ne vide nevjernici da su nebesa i zemlja činili jednu masu i da smo ih mi razlučili, i sve što je živo izveli sno iz vode? Pa zar oni ne vjeruju. ?"(El-Enbija, 29.)

Jedan od najznačajnijih učenjaka, fzičara i astronoma dana­šnjice Stiven Hoking, nazvan drugin Njutnom, kaže: “Prilikom „velike eksplozije“ kojom je stvorena i materija, i ne samo to već je stvoreno i mjesto i vrijeme, tom mudrom eksplozijom upravljao je Bog, jer da nije tako bilo svemir bi se raspao, i to da se kretao samo jednim djelićem sekunde brže.“

U prethodno navedenom su upotrebljene dvije riječi koje ujedno označavaju dva presudna stanja u procesu stvaranja i preob­ražaja kroz koje je prošao kosmos. Glagol retk u jezičkom značenju riječi označava objedinjenost, zajedništvo. To je ujedno i prva faza u procesu stvaranja kosmosa. Riječ fetk je ravno eksploziji, razje-dinjavanju što je druga faza u procesu stvaranja kosmosa.

Iz ovog ajeta se može izvesti jasan zaključak da je Svemogući Bog najprije stvorio određene elemente koji su činili jednu haotičnu masu koja je u kasnijem razvoju poprimila i određene oblike. Ne­besa su u početku bila u plinovitom stanju kako se to vidi jasno iz ovog ajeta:

 „Zatim je svoju moć okrenuo prema nebu koje je bilo dim,pa je rekao njemu i zemlji: “Dođite milom ili silom“! a oni rekoše: “Dolazimo pokoravajući se“. (Fussilet, 10.)

Prema tome, postupnost u stvaranju, odnosno, razvoju svije­ta je jedna od kur`anskih istina koja se u cjelosti poklapa sa shvatanjem današnje nauke o postanku i razvoju svemira. Ima dosta ajeta koja govore da je svijet u svom razvoju prošao kroz duge vre­menske periode.

 „ Vaš Gospodar je Allah koji je stvorio nebesa i zemlju za šest dana“. (El-E'araf, 53.)

U Kur`anu se - kako smo vidjeli - govori o danima, a ne o dugim vremenskim periodima pa se postavlja pitanje: na osnovu čega se ovi dani mogu smatrati dugim vremenskim razdobljima? To nam objašnjavaju drugi ajeti iz kojih vidimo da Božji dani nisu dani kako ih mi ljudi računamo.

 „I oni te požuruju s kaznom (da im dođe kazna), a Allah neće iznevjeriti Svoje obećenje. Zaista je jedan dan tog tvoga Gospoda kao hiljadu godina kako ih vi brojite.“(-Hadždž, 47.)

„Meleki i Duh penju se Njemu u jednom danu čije je traja­nje pedeset hiljada godina (na zemlji).“(El-Me'aridž, 4.)

Prema tome, jasno je da riječ „dan“ ne znači ovdje obični naš dan, već se radi o dugim vremenskim periodima. Kako proizilazi iz ovih ajeta riječ “dan“ kod Boga je prema našem računanju vrlo dug vremenski razmak, pa je onda potpuno jasno da šest dana stvaranja znači šest dugih, vrlo dugih vremenskih perioda u stva­ranju svijeta.