Sura El-Kehf i Dedždžalova iskušenja

Poslanik, a.s., je rekao da će, ko bude učio suru Kehf, biti spašen od Dedždžalovih iskušenja, jer će Dedždžal doći sa ove četiri fitne. Imat će vlast, znanje, bogastvo i iskušenje vjere kao svoje adute. Dedždžal će tražiti od ljudi da obožavaju njega umjesto Allaha i to će biti iskušenje u vjeri; kontrolisat će kišu i ljude će dovodit u iskušenje svojim bogastvom, što će biti iskušenje u imetku; iskušavat će ljude “znanjem” i vijestima koje će im kazivati, što će predstavljati iskušenje u znanju; te će kontrolisati velike dijelove Zemlje, što će označavati iskušenje u vlasti i moći. Poslanik, a.s., je rekao, a prenosi Hakim, da „od postanka Adema pa do kraja svijeta, nema većeg iskušenja od iskušenja Dedždžala“.

Muhammed, a.s., je u drugim hadisima naveo kako se spasiti i zaštititi od Dedždžalovih iskušenja. U vjerodostojnim hadisima potvrđeno je da učenje sure El-Kehf štiti od Dedždžala. Ebu Derda, r.a., prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: “Ko nauči deset ajeta s početka sure El-Kehf, bit će zaštićen od Dedždžala.” U drugom rivajetu spomenuto je: “…s kraja sure El-Kehf”. (Muslim, br. 809) Također, postoje vjerodostojne predaje koje potvrđuju vrijednost učenja cijele sure Kehf. U nekim od tih predaja spomenuto je da to učenje treba biti petkom ili uoči petka, a u drugim predajama učenje sure Kehf nije vezano za određeni dan. Prenosi se od Ebu Seida el-Hudrija, r.a., da je Poslanik, a.s., rekao: “Ko prouči suru El-Kehf noć uoči petka ili u petak prije nego se imam popne na minber, to će mu biti svjetlo između njega i Drevnog hrama (Kabe) i to će mu biti otkup za grijehe koje je počinio između dvije džume.” (Ed-Darimi, br. 3407.)

Sura Kehf, kao što se vidi iz hadisa, zaštita je od Dedždžalovih iskušenja s kojima će on doći. Međutim, iskušenja u vjeri, imetku, znanju, vlasti, bilo je i biće ih i prije Dedždžalove pojave. Ajeti iz sure Kehf nude rješenja za navedena iskušenja.

Za iskušenje u vjeri spominje se dobro društvo:

وَاصْبِرْ نَفْسَكَ مَعَ الَّذِينَ يَدْعُونَ رَبَّهُم بِالْغَدَاةِ وَالْعَشِيِّ يُرِيدُونَ وَجْهَهُ

„Budi čvrsto uz one koji Gospodara svoga mole ujutro i navečer u želji da naklonost Njegovu zasluže…“El-Kehf, 28.

Kod iskušenja bogastva spominje se ispravno poimanje dunjaluka kao pozornice prolaznosti na kojoj će sve nestati, pa koliko god čovjek imao, osim dobra svog, neće ništa drugo ponijeti:

وَاضْرِبْ لَهُم مَّثَلَ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا كَمَاء أَنزَلْنَاهُ مِنَ السَّمَاء فَاخْتَلَطَ بِهِ نَبَاتُ الْأَرْضِ فَأَصْبَحَ هَشِيمًا تَذْرُوهُ الرِّيَاحُ

„Život na ovom svijetu je kao bilje koje iznikne a na kraju postane suho i vjetrovi ga raznesu.“ El-Kehf, 45.

Rješenje za iskušenje znanja jeste skromnost i strpljivost, te izbjegavanje oholosti, a oholost je prvi grijeh koji je počinjen na nebesima i na Zemlji.

Kod iskušenja vlasti i moći navodi se iskrenost i pravednost, koje bi trebale da krase one kojima je povjeren emanet koji nose, emanet upravljanja i namjesništva.

Dobro društvo, skromnost, strpljivost, ispravno shvatanje i poimanje prolaznosti, te iskrenost i pravednost, karakteristike su koje pomažu da se iskušenja lakše prevaziđu. A iskušenja će biti uvijek, a najteža će biti kada se Dedždžal pojavi. Zaštita od Dedždžala jeste učenje sure Kehf, pa ko zna učiti – ako se želi Dedždžalovih iskušenja sačuvati – neka uči suru Kehf, dok onaj koji ne zna, neka onda makar čita prijevod značenja ajeta iz sure Kehf.

Izvor: Mizkalesija.ba

Propisi o zekatu

Zekat je obaveza svakog muslimana, razumnog, slobodnog, punoljetnog, koji je upoznat sa propisima o zekatu, makar da zna samo za stav islama prema zekatu, a za što je dovoljno da osoba živi u muslimanskoj sredini. Zekat nije obaveza za malo dijete, roba, osobu koja živi u neislamskoj sredini i koja nije upućena i ne zna ništa o ovoj obavezi.

Uvjet pod kojim ova obaveza biva stavljena nekome u dužnost jeste da osoba posjeduje nisab (Nisab je određena količina imovine utvrđena na osnovu šerijatskih izvora, a što je osnova za davanje zekata) tokom cijele jedne godine, a da nije dužna nekome ko od nje potražuje taj dug. Isti je slučaj i ako je riječ o dugu koji se mora izvršiti u ime Allaha dž.š. i nije pravo ljudi već Allahovo. Takav je zekat, a njega potražuje ovlaštena osoba, što je bila praksa u vrijeme Poslanika a.s., Ebu Bekra i Omera. Ili, pak, ako se radi o dugu prema nekoj osobi, kao što je, recimo, mehr mu'edždžel za slučaj rastave braka. Istina, to ne oslobađa od obaveze davanja zekata.

Prolazak jedne godine od kako se nalazi nisab u posjedu je uvjet da bi zekat bio obaveza. Ovdje se radi o lunarnoj godini. Nazvana je havl, zato što se u godini dese mnoge promjene i zbog promjene godišnjih doba (a to sadrži značenje ove riječi – op. prev.) Ebu Davud navodi u svome Sunenu hadis o čijem se stupnju nije izjasnio, a u kojem Poslanik a.s. kaže: “Nema zekata na onu imovinu koja nije bila u posjedu cijelu jednu godinu.”

Također se uvjetuje da u ovoj imovini nema ničega što je osnovna potreba osobe koja daje zekat, a što održava ljudski život, kao što su sredstva za izdržavanje, sredstva za stanovanje, nužna odjeća kojom se štiti od vrućine i hladnoće, profesionalna oruđa i alat, namještaj i pokućstvo, naučna literatura i knjige i drugo što spada u osnovne ljudske potrebe.

Zekat se ne daje na imovinu koja je zalog kod neke osobe. Na nju ne daje zekat ni osoba kod koje se nalazi zalog, zbog činjenice da nije pravi vlasnik, niti osoba koja ju je založila, zbog činjenice da se ne može koristiti njome. Kada osoba koja je dala imovinu u zalog vrati u svoj posjed tu svoju imovinu, neće davati zekat za protekle godine.

Zekat ne daje zadužena osoba koja ima kod sebe imovine onoliko kolika je potražnja za dug. Ako ima preko toga i iznosi nisab, dat će zekat na tu imovinu. Zaduživanje u toku godine u kojoj se posjeduje nisab je isto kao i gubitak te imovine, jer je dug činjenica koja sprečava da se računa početak godine, pa tako sprečava i računanje trajanja godine. Ako osoba ima kod sebe dirheme, dinare, trgovačku robu i stoku, pa se zaduži, taj dug se zaračunava i pokriva dirhemima i dinarima, zatim trgovačkom robom i, na kraju, stokom. Stoka je ovdje označena s arapskom riječi sevaim, što je množina riječi saimetun, a označava onu stoku koja se veći dio godine hrani na pašnjacima. (Reddul-muhtar, II/8.)

Zekat se ne daje na izgubljenu imovinu, koju osoba pronađe nakon nekoliko godina, niti na imovinu koja padne u more, pa se izvadi nakon nekoliko godina. Također, zekat se ne daje na imovinu koja je osobi neko uzurpirao, a ona nema argumenata za to. Ali, ako postoje dokazi o vlasništvu te imovine, zekat je obavezan i na proteklo vrijeme, nakon preuzimanja od uzutpatora. Izuzetak od ovoga pravila je situacija kada je uzurpirana stoka koja se hrani na pašnjacima, jer se nije ostvario bitan uvjet, napasanje stoke, čak i ako bi uzurpator potvrdio da je stoka napasana.( Reddul-muhtar, II/9.)

Zekat nije obavezan na zakopanu imovinu na otvorenom prostoru, ako neko zaboravi mjesto zakopavanja, pa se poslije sjeti, jer se otvoreni prostor ne smatra zaštićenim mjestom. Što se, pak, tiče zakopane imovine u vlastitoj ili tuĐoj kući, tada postoji obaveza davanja zekata na nju, jer je dolazak do te imovine moguć i lahak.

Također, nema obaveze davanja zekata na posuđeni novac koji negira dužnik, i gdje ne postoje dokazi o dugu, a kasnije davalac duga dođe do argumenata pomoću kojih će vratiti svoju imovinu. Također, nema obaveze davanja zekata u nepravedno konfiskovanoj imovini, koja se vrati nakon dugo godina, zbog nemogućnosti njene oplodnje i razvijanja. Osnova za sve to je hadis kojeg prenosi Ali r.a., a koji glasi: “Zekat se ne daje na nedostupnu imovinu." (U El-Hidaji se ovaj hadis pripisuje Aliji, r.a. To navodi Sebt ibn El-Dževzi, prenoseći od Osmana i Ibn Omera, kao što se navodi u Šerhun-nikabe od Mula Alija El-Karija)

Zekat je ibadet vezan za imovinu, pa nije valjan ako se izdvaja iz imovine koja je stečena na nedozvoljen, haram način, niti je obaveza dati iz takve imovine zekat. Allah dž.š. kaže: “O vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stičete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo, ne izdvajajte ono što ne vrijedi da biste to udijelili – kad ni vi sami to ne biste primili osim zatvorenih očiju. I znajte da Allah nije ni o kome ovisan i da je hvale dostojan.” (Sura El-Bekare, 267)

Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Allahov dž.š. Poslanik a.s. rekao: “Ko da sadaku koja iznosi vrijednost jedne datule, stečene na halal način, a Allah dž.š i ne prima ništa drugo osim onoga što je stečeno na dozvoljen, halal način, Allah će je uzeti u Svoju ruku, a zatim će je gajiti za njenog vlasnika, kao što neko od vas gaji i brine se o malom ždrijebetu, sve dok ne postane kao brdo.” (Buharijin Sahih, O zekatu, 1410.)

Značenje riječi "tajjib" jeste halal, jer je to atribut kakva treba zarada da bude. Zarada je ili dozvoljena ili nedozvoljena.

Zekat je obavezan samo u onoj vrsti imovine koja se unapređuje i plodi. To je ona imovina koja se ulaže i skladišti do onog momenta kada se može ukazati potreba za njom, ili ona koju je moguće unaprijediti, kao zlato, srebro, vrijednosni papiri. Stoga, nema zekata u biserima i draguljima koliko god da im je vrijednost velika, osim ako su trgovačka roba. 

Izvršenje zekata je dužnost koja se mora odmah izvršiti i ne smije se odlagati za vrijeme u kojem se može izvršiti. Kada neko ne bi dao zekat sve do prolaska dvije godine, učinio bi loše djelo i grijeh, jer je suština u tome da se usmjeri siromahu, kako bi zadovoljio neke svoje potrebe. Stoga je zekat obaveza s kojom se mora požuriti. Kada ne bi bila dužnost koja se mora izvršiti bez odlaganja, ne bi postigla svoj efekat.

Izvor: Akos.ba

  

Allah sve zna - kratka poučna islamska priča

Hasan je imao tri sina: Faruka, Abdulaha i Kasima. Mnogo ih je volio. Zelio je da postanu dobri muslimani. Hasan je i sam bio dobar musliman. Koliko god je mogao, pokoravao se svim Božijim naredbama.

Jednoga dana htio je provjeriti svoje sinove. Svakom od njih dao je nekoliko slatkiša i rekao: "Pojedite ih na takvom mjestu gdje ste sigurni da vas niko ne moze vidjeti. Kad to učinite dodjite kod mene."

Faruk uze slatkiše i ode u svoju sobu. Za sobom zatvori vrata i pojede slatkiše misleći da ga tamo niko nije mogao vidjeti.

Abdulah ode u podrum. Bio je siguran da tamo nema nikoga. Pojeo je slatkiše u mračnom podrumu.

Kasim je razmišljao gdje bi mogao pojesti slatkiše, a da ga niko ne vidi. Nije mu padalo na pamet ni jedno takvo mjesto. Svaki put kad bi pomislio na neko mjesto sjetio bi se da ga Allah vidi, i zato nije pojeo slatkiše.

Faruk i Abdulah vratili su se ocu i ispričali mu kako su postupili. Potom je dosao Kasim i vratio slatkiše svome ocu govoreći:

"Ne postoji mjesto koje je skriveno od Allaha, tako da ja nisam pojeo slatkiše."

Hasan je bio odusevljen Kasimom. Rekao je Faruku i Abdulahu da nauče lekciju od svoga brata Kasima i dodao:

"Moji dragi sinovi, nikad ne zaboravite da Allah zna sve, i da vidi sve. On je uvijek s nama. Stoga mi ne bismo trebali činiti nista ružno, cak ni u tajnosti."

Izvor: Miris ljiljana