Sura El-Kehf i Dedždžalova iskušenja

Poslanik, a.s., je rekao da će, ko bude učio suru Kehf, biti spašen od Dedždžalovih iskušenja, jer će Dedždžal doći sa ove četiri fitne. Imat će vlast, znanje, bogastvo i iskušenje vjere kao svoje adute. Dedždžal će tražiti od ljudi da obožavaju njega umjesto Allaha i to će biti iskušenje u vjeri; kontrolisat će kišu i ljude će dovodit u iskušenje svojim bogastvom, što će biti iskušenje u imetku; iskušavat će ljude “znanjem” i vijestima koje će im kazivati, što će predstavljati iskušenje u znanju; te će kontrolisati velike dijelove Zemlje, što će označavati iskušenje u vlasti i moći. Poslanik, a.s., je rekao, a prenosi Hakim, da „od postanka Adema pa do kraja svijeta, nema većeg iskušenja od iskušenja Dedždžala“.

Muhammed, a.s., je u drugim hadisima naveo kako se spasiti i zaštititi od Dedždžalovih iskušenja. U vjerodostojnim hadisima potvrđeno je da učenje sure El-Kehf štiti od Dedždžala. Ebu Derda, r.a., prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: “Ko nauči deset ajeta s početka sure El-Kehf, bit će zaštićen od Dedždžala.” U drugom rivajetu spomenuto je: “…s kraja sure El-Kehf”. (Muslim, br. 809) Također, postoje vjerodostojne predaje koje potvrđuju vrijednost učenja cijele sure Kehf. U nekim od tih predaja spomenuto je da to učenje treba biti petkom ili uoči petka, a u drugim predajama učenje sure Kehf nije vezano za određeni dan. Prenosi se od Ebu Seida el-Hudrija, r.a., da je Poslanik, a.s., rekao: “Ko prouči suru El-Kehf noć uoči petka ili u petak prije nego se imam popne na minber, to će mu biti svjetlo između njega i Drevnog hrama (Kabe) i to će mu biti otkup za grijehe koje je počinio između dvije džume.” (Ed-Darimi, br. 3407.)

Sura Kehf, kao što se vidi iz hadisa, zaštita je od Dedždžalovih iskušenja s kojima će on doći. Međutim, iskušenja u vjeri, imetku, znanju, vlasti, bilo je i biće ih i prije Dedždžalove pojave. Ajeti iz sure Kehf nude rješenja za navedena iskušenja.

Za iskušenje u vjeri spominje se dobro društvo:

وَاصْبِرْ نَفْسَكَ مَعَ الَّذِينَ يَدْعُونَ رَبَّهُم بِالْغَدَاةِ وَالْعَشِيِّ يُرِيدُونَ وَجْهَهُ

„Budi čvrsto uz one koji Gospodara svoga mole ujutro i navečer u želji da naklonost Njegovu zasluže…“El-Kehf, 28.

Kod iskušenja bogastva spominje se ispravno poimanje dunjaluka kao pozornice prolaznosti na kojoj će sve nestati, pa koliko god čovjek imao, osim dobra svog, neće ništa drugo ponijeti:

وَاضْرِبْ لَهُم مَّثَلَ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا كَمَاء أَنزَلْنَاهُ مِنَ السَّمَاء فَاخْتَلَطَ بِهِ نَبَاتُ الْأَرْضِ فَأَصْبَحَ هَشِيمًا تَذْرُوهُ الرِّيَاحُ

„Život na ovom svijetu je kao bilje koje iznikne a na kraju postane suho i vjetrovi ga raznesu.“ El-Kehf, 45.

Rješenje za iskušenje znanja jeste skromnost i strpljivost, te izbjegavanje oholosti, a oholost je prvi grijeh koji je počinjen na nebesima i na Zemlji.

Kod iskušenja vlasti i moći navodi se iskrenost i pravednost, koje bi trebale da krase one kojima je povjeren emanet koji nose, emanet upravljanja i namjesništva.

Dobro društvo, skromnost, strpljivost, ispravno shvatanje i poimanje prolaznosti, te iskrenost i pravednost, karakteristike su koje pomažu da se iskušenja lakše prevaziđu. A iskušenja će biti uvijek, a najteža će biti kada se Dedždžal pojavi. Zaštita od Dedždžala jeste učenje sure Kehf, pa ko zna učiti – ako se želi Dedždžalovih iskušenja sačuvati – neka uči suru Kehf, dok onaj koji ne zna, neka onda makar čita prijevod značenja ajeta iz sure Kehf.

Izvor: Mizkalesija.ba

Propisi o zekatu

Zekat je obaveza svakog muslimana, razumnog, slobodnog, punoljetnog, koji je upoznat sa propisima o zekatu, makar da zna samo za stav islama prema zekatu, a za što je dovoljno da osoba živi u muslimanskoj sredini. Zekat nije obaveza za malo dijete, roba, osobu koja živi u neislamskoj sredini i koja nije upućena i ne zna ništa o ovoj obavezi.

Uvjet pod kojim ova obaveza biva stavljena nekome u dužnost jeste da osoba posjeduje nisab (Nisab je određena količina imovine utvrđena na osnovu šerijatskih izvora, a što je osnova za davanje zekata) tokom cijele jedne godine, a da nije dužna nekome ko od nje potražuje taj dug. Isti je slučaj i ako je riječ o dugu koji se mora izvršiti u ime Allaha dž.š. i nije pravo ljudi već Allahovo. Takav je zekat, a njega potražuje ovlaštena osoba, što je bila praksa u vrijeme Poslanika a.s., Ebu Bekra i Omera. Ili, pak, ako se radi o dugu prema nekoj osobi, kao što je, recimo, mehr mu'edždžel za slučaj rastave braka. Istina, to ne oslobađa od obaveze davanja zekata.

Prolazak jedne godine od kako se nalazi nisab u posjedu je uvjet da bi zekat bio obaveza. Ovdje se radi o lunarnoj godini. Nazvana je havl, zato što se u godini dese mnoge promjene i zbog promjene godišnjih doba (a to sadrži značenje ove riječi – op. prev.) Ebu Davud navodi u svome Sunenu hadis o čijem se stupnju nije izjasnio, a u kojem Poslanik a.s. kaže: “Nema zekata na onu imovinu koja nije bila u posjedu cijelu jednu godinu.”

Također se uvjetuje da u ovoj imovini nema ničega što je osnovna potreba osobe koja daje zekat, a što održava ljudski život, kao što su sredstva za izdržavanje, sredstva za stanovanje, nužna odjeća kojom se štiti od vrućine i hladnoće, profesionalna oruđa i alat, namještaj i pokućstvo, naučna literatura i knjige i drugo što spada u osnovne ljudske potrebe.

Zekat se ne daje na imovinu koja je zalog kod neke osobe. Na nju ne daje zekat ni osoba kod koje se nalazi zalog, zbog činjenice da nije pravi vlasnik, niti osoba koja ju je založila, zbog činjenice da se ne može koristiti njome. Kada osoba koja je dala imovinu u zalog vrati u svoj posjed tu svoju imovinu, neće davati zekat za protekle godine.

Zekat ne daje zadužena osoba koja ima kod sebe imovine onoliko kolika je potražnja za dug. Ako ima preko toga i iznosi nisab, dat će zekat na tu imovinu. Zaduživanje u toku godine u kojoj se posjeduje nisab je isto kao i gubitak te imovine, jer je dug činjenica koja sprečava da se računa početak godine, pa tako sprečava i računanje trajanja godine. Ako osoba ima kod sebe dirheme, dinare, trgovačku robu i stoku, pa se zaduži, taj dug se zaračunava i pokriva dirhemima i dinarima, zatim trgovačkom robom i, na kraju, stokom. Stoka je ovdje označena s arapskom riječi sevaim, što je množina riječi saimetun, a označava onu stoku koja se veći dio godine hrani na pašnjacima. (Reddul-muhtar, II/8.)

Zekat se ne daje na izgubljenu imovinu, koju osoba pronađe nakon nekoliko godina, niti na imovinu koja padne u more, pa se izvadi nakon nekoliko godina. Također, zekat se ne daje na imovinu koja je osobi neko uzurpirao, a ona nema argumenata za to. Ali, ako postoje dokazi o vlasništvu te imovine, zekat je obavezan i na proteklo vrijeme, nakon preuzimanja od uzutpatora. Izuzetak od ovoga pravila je situacija kada je uzurpirana stoka koja se hrani na pašnjacima, jer se nije ostvario bitan uvjet, napasanje stoke, čak i ako bi uzurpator potvrdio da je stoka napasana.( Reddul-muhtar, II/9.)

Zekat nije obavezan na zakopanu imovinu na otvorenom prostoru, ako neko zaboravi mjesto zakopavanja, pa se poslije sjeti, jer se otvoreni prostor ne smatra zaštićenim mjestom. Što se, pak, tiče zakopane imovine u vlastitoj ili tuĐoj kući, tada postoji obaveza davanja zekata na nju, jer je dolazak do te imovine moguć i lahak.

Također, nema obaveze davanja zekata na posuđeni novac koji negira dužnik, i gdje ne postoje dokazi o dugu, a kasnije davalac duga dođe do argumenata pomoću kojih će vratiti svoju imovinu. Također, nema obaveze davanja zekata u nepravedno konfiskovanoj imovini, koja se vrati nakon dugo godina, zbog nemogućnosti njene oplodnje i razvijanja. Osnova za sve to je hadis kojeg prenosi Ali r.a., a koji glasi: “Zekat se ne daje na nedostupnu imovinu." (U El-Hidaji se ovaj hadis pripisuje Aliji, r.a. To navodi Sebt ibn El-Dževzi, prenoseći od Osmana i Ibn Omera, kao što se navodi u Šerhun-nikabe od Mula Alija El-Karija)

Zekat je ibadet vezan za imovinu, pa nije valjan ako se izdvaja iz imovine koja je stečena na nedozvoljen, haram način, niti je obaveza dati iz takve imovine zekat. Allah dž.š. kaže: “O vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stičete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo, ne izdvajajte ono što ne vrijedi da biste to udijelili – kad ni vi sami to ne biste primili osim zatvorenih očiju. I znajte da Allah nije ni o kome ovisan i da je hvale dostojan.” (Sura El-Bekare, 267)

Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Allahov dž.š. Poslanik a.s. rekao: “Ko da sadaku koja iznosi vrijednost jedne datule, stečene na halal način, a Allah dž.š i ne prima ništa drugo osim onoga što je stečeno na dozvoljen, halal način, Allah će je uzeti u Svoju ruku, a zatim će je gajiti za njenog vlasnika, kao što neko od vas gaji i brine se o malom ždrijebetu, sve dok ne postane kao brdo.” (Buharijin Sahih, O zekatu, 1410.)

Značenje riječi "tajjib" jeste halal, jer je to atribut kakva treba zarada da bude. Zarada je ili dozvoljena ili nedozvoljena.

Zekat je obavezan samo u onoj vrsti imovine koja se unapređuje i plodi. To je ona imovina koja se ulaže i skladišti do onog momenta kada se može ukazati potreba za njom, ili ona koju je moguće unaprijediti, kao zlato, srebro, vrijednosni papiri. Stoga, nema zekata u biserima i draguljima koliko god da im je vrijednost velika, osim ako su trgovačka roba. 

Izvršenje zekata je dužnost koja se mora odmah izvršiti i ne smije se odlagati za vrijeme u kojem se može izvršiti. Kada neko ne bi dao zekat sve do prolaska dvije godine, učinio bi loše djelo i grijeh, jer je suština u tome da se usmjeri siromahu, kako bi zadovoljio neke svoje potrebe. Stoga je zekat obaveza s kojom se mora požuriti. Kada ne bi bila dužnost koja se mora izvršiti bez odlaganja, ne bi postigla svoj efekat.

Izvor: Akos.ba

  

Allah sve zna - kratka poučna islamska priča

Hasan je imao tri sina: Faruka, Abdulaha i Kasima. Mnogo ih je volio. Zelio je da postanu dobri muslimani. Hasan je i sam bio dobar musliman. Koliko god je mogao, pokoravao se svim Božijim naredbama.

Jednoga dana htio je provjeriti svoje sinove. Svakom od njih dao je nekoliko slatkiša i rekao: "Pojedite ih na takvom mjestu gdje ste sigurni da vas niko ne moze vidjeti. Kad to učinite dodjite kod mene."

Faruk uze slatkiše i ode u svoju sobu. Za sobom zatvori vrata i pojede slatkiše misleći da ga tamo niko nije mogao vidjeti.

Abdulah ode u podrum. Bio je siguran da tamo nema nikoga. Pojeo je slatkiše u mračnom podrumu.

Kasim je razmišljao gdje bi mogao pojesti slatkiše, a da ga niko ne vidi. Nije mu padalo na pamet ni jedno takvo mjesto. Svaki put kad bi pomislio na neko mjesto sjetio bi se da ga Allah vidi, i zato nije pojeo slatkiše.

Faruk i Abdulah vratili su se ocu i ispričali mu kako su postupili. Potom je dosao Kasim i vratio slatkiše svome ocu govoreći:

"Ne postoji mjesto koje je skriveno od Allaha, tako da ja nisam pojeo slatkiše."

Hasan je bio odusevljen Kasimom. Rekao je Faruku i Abdulahu da nauče lekciju od svoga brata Kasima i dodao:

"Moji dragi sinovi, nikad ne zaboravite da Allah zna sve, i da vidi sve. On je uvijek s nama. Stoga mi ne bismo trebali činiti nista ružno, cak ni u tajnosti."

Izvor: Miris ljiljana

Prvi mujezin u Islamu

Muslimanima je prvi mujezin dobro poznat. Bilal b. Rebbah, ime je koje vole vjernici, a za njegovim glasom žude srca iskrenih monoteista. Bilal, r.a., rođen je dva puta i proživio je dva života. Prvi put je rođen kao rob, a robom ga učiniše zlotvori koji su prema njemu grubo i nemilosrdno postupali, te ga bičem nepravde i nasilja svakodnevno udarali. Ništa nije imao, njegov glas nije se čuo, a njegovo mišljenje niko ničim nije brojao, niti je u upravljanju svojim životom ikakva udjela imao. Odvojen je od svoje majke i ostale porodice te silom doveden u Mekku, gdje je živio životom roba, ponižen i bezvrijedan.

 
Odjednom, Bilal se ponovno rodi! Allahov Poslanik, s.a.v.s., sa Safe povika: ”Nema boga osim Allaha, i Muhammed je Njegov poslanik! Obraćao se Poslanik, s.a.v.s., mekkanskim prvacima i predvodnicima. Zvao ih je u Istinu, a oni su je odbacili i nevjernici postali. U laž su Poslanika ugonili, neprijatnosti mu nanosili i nepravdu i nasilje mu činili. Tada Uzvišeni objavi: ”Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da lice Njegovo zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.” (El-Kehf, 28) Gospodar svjetova poručuje Vjerovjesniku, s.a.v.s., da se okani tih oholih bezbožnika koji kod Njega nikakve vrijednosti nemaju, te da na njih ne troši svoje vrijeme niti trud. Allah poručuje Svome Poslaniku da ni ne pomišlja da će islam izvojevati pobjedu preko ruku tih silnika, već mu savjetuje da se okrene prema onima koji žele Allahovo lice i Kuću ahiretsku. Poručuje mu da se usmjeri ka siromasima i nevoljnicima, slabim i nemoćnim, te da njih uzme za svoje društvo i sljedbenike.  

Poslanik, s.a.v.s., takve je potražio te ih i našao. Našao ih je među slabima i nemoćnima, među ugnjetavanim i poniženima, a među njima je bio i Bilal b. Rebbah, r.a.  Kada je Bilal, r.a., vidio Poslanika, s.a.v.s., silno ga je zavolio. A kako i ne bi, kada je Poslanik, s.a.v.s., u srca svojih drugova posadio sjeme ljubavi koje je niklo, učvrstilo se i razgranalo, te dalo svoje najljepše plodove. Svi ashabi silno su voljeli Vjerovjesnika, s.a.v.s., toliko da bi ga u jeku bitke svojim tijelima branili od udaraca sablji, i toliko da su više željeli da oni na komade budu sasječeni prije nego što Poslanika, s.a.v.s., i trn jedan ubode. Tako je Bilal zavolio Poslanika, s.a.v.s., silnom ljubavlju koja je zaokupila njegov sluh i njegov vid, te osvojila njegovo srce. On mu je uvijek bio pred očima, stoga je i posvjedočio da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik. Međutim, kada je Bilal primio islam, silnici se okupiše i  na velike muke ga staviše. Željeli su da napusti riječi šehadeta, što je on kategorički odbio. Uzvratili su mu zatvorom, udarcima, patnjom i nanošenjem raznih vrsta poniženja i boli. Bacili su ga ne vreli pustinjski pijesak u vremenu najžešće vrućine tražeći od njega da se vrati u kufr koji su oni ispovijedali, ali on to glatko odbi i reče riječi po kojima će ostati upamćen: ”Ehadun Ehad” – Jedan Jedini! Što su ga više udarali, njegov glas bio je glasniji, prodorniji i upečatljiviji: Jedan Jedini… Čudan je slučaj Bilala, r.a., i svih ostalih njemu sličnih, koji su prije islama bili ili prosti beduini ili bijedni robovi, pa ih je Uzvišeni Allah islamom uzdigao tako da su preko noći postali armada koja je snagom riječi la ilahe illallah potresla čitav dunjaluk i osvojila svijet.

Otkup iz ropstva
Ebu Bekr, r.a., prošao je pored Bilala kojeg su mušrici mučili, pa upita njegovog vlasnika, zločinca po imenu Umejje b. Halef da mu proda Bilala, a on mu reče: ”Uzmi ga za deset dinara!” Ebu Bekr mu na to kaza: ”Tako mi Allaha, da si za njega tražio stotinu hiljada dinara, ja bih ga otkupio!” Ebu Bekr otkupi Bilala, r.a., pa ga oslobodi, a povodom toga Uzvišeni Allah objavi: ”A od Vatre će daleko biti onaj koji se bude Allaha bojao. Onaj koji bude dio imetka svoga udjeljivao, da bi se očistio, ne očekujući da mu se zahvalnošću uzvrati, već jedino da bi naklonost Gospodara svoga Svevišnjeg stekao. I on će zbilja, zadovoljan biti.” (El-Lejl, 17-21) Nakon što ga je iskreno i u ime Allaha oslobodio, ne želeći ničiju pohvalu niti nagradu osim one Allahove, Ebu Bekr odvede Bilala kod Muhammeda, s.a.v.s. Njegova odjeća bila je pocijepana, a krv mu je obilno tekla iz mnogih rana koje su mu nanijeli mušrici. Poslanik, s.a.v.s., zagrlio ga je kao što majka grli svoje čedo, te je dovio Uzvišenom Allahu za njega i učinio ga prvim mujezinom u historiji islama. Kada bi god nastupilo vrijeme namaza, Bilal bi pohitao da svojim prodornim glasom zauči: Allahu ekber, Allahu ekber… Njegov glas ispunjavao bi vjernička srca snagom i poletom, a kada god bi Poslanik, s.a.v.s., došao u tešku situaciju i kada bi brige počele da ga more, obratio bi se Bilalu riječima: ”Odmori nas namazom, o Bilale”, pa bi on proučio ezan. (Ebu Davud, br. 4985, Ahmed, 5/364) 
Poslaniku, s.a.v.s., bio je stalno na usluzi. Donosio mu je vodu i posudu za uzimanje abdesta, te mu nosio obuću. Sve je to smatrao čašću i ponosom s kojim se ništa na svijetu nije moglo mjeriti. A i Poslanik, s.a.v.s., isto je tako volio Bilala, što mu je na svaki način i pokazivao. Jedne prilike ga je upitao: ”Bilale, reci mi koje si to dobro djelo uradio u islamu u koje najviše polažeš svoju nadu? Uistinu, ja sam čuo klepet tvojih nanula ispred sebe u Džennetu…” (Buhari i Muslim, od Ebu Hurejre, r.a.) Dakle, Bilal je stanovnik Dženneta, i to mu je posvjedočio Muhammed, s.a.v.s.! 
U jednom od vojnih pohoda Poslanik, s.a.v.s., zadužio je Bilala, r.a., da čuva stražu dok se ostali budu odmarali. Njegov zadatak bio je i da ih sve probudi na sabah-namaz. Kada je vojska zaspala, Bilal je ustao da klanja noćni namaz, te je na kijamu ostao skoro čitavu noć. Malo prije zore je završio, te se naslonio na zemlju da se malo odmori. Umor ga je svladao, te je utonuo u dubok san. Sunce je već izašlo, a niko od prisutnih nije se probudio na vrijeme da klanja sabah. Prvi je ustao Ebu Bekr, r.a., a nakon njega i Omer, r.a., te su se čudom čudili kako im se ova nevolja desila po prvi put u životu. Omer se stidio da Poslanika, s.a.v.s., probudi, pa je nervozno kružio oko njega, a onda se dosjetio i počeo glasno izgovarati riječi: Allahu ekber, Allahu ekber… Poslanik, s.a.v.s., ustao je i shvatio situaciju u kojoj su se našli. Zovnuo je svoga miljenika Bilala, r.a., pa ga upita: ”Nisi nas probudio?”, a Bilal odgovori: ”Moje je oči zadesilo ono što je zadesilo i tvoje, o Allahov Poslaniče.”  Poslanik, s.a.v.s., osmjehnu se pa mu naredi da prouči ezan, što on i učini. Nakon toga su u džematu klanjali sabah-namaz. (Buhari, 4/168, Muslim, br. 682)

Bogobojaznost je mjerilo časti
Bilala su voljeli svi ashabi. Ali, ljudi su ipak samo ljudi. Čine greške i propuste, te sa kaju i traže halala. Jedne prilike, zbog neke sitne prepirke, plemeniti ashab Ebu Zerr, r.a., obratio se Bilalu riječima: ”Ti, sine crnkinje!” Bilal se naljutio i Poslaniku, s.a.v.s., ispričao šta se desilo, a on Ebu Zerru reče: ”Zar da ga zbog njegove majke omalovažavaš? Ti si doista čovjek u kome još ima džahilijjeta.” (Buhari, 1/13, Muslim, br. 1661) U nekim predajama stoji da je Ebu Zerr, r.a., nakon ovog događaja svoje lice stavio na zemlju i od Bilala izričito zatražio ga zgazi nogama jer se grdno pokajao zbog riječi koje je rekao. Islam je vjera koja ljude ne klasificira niti dijeli na bijele, crne, žute ili crvene. Islamsko pravilo po ovom pitanju su riječi Uzvišenog: ”Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji…” (El-Hudžurat, 13) Ovog pravila se Poslanik, s.a.v.s., držao od prvog dana svoga poslanstva, naglašavajući da ni imetak, ni položaj, ni boja kože niti porijeklo ne smiju niti mogu biti parametri po kojima će se neko cijeniti ili potcjenjivati. Bogobojaznost i dobra djela određuju nečiji status kod Allaha, i ništa osim toga. 
Na dan velike pobjede u kojem je Mekka oslobođena od poganstva i nevjerstva, Poslanik, s.a.v.s., porušio je i porazbijao kipove koji su obožavani mimo Allaha i pri tome je učio kur’anski ajet: ”I reci: ‘Došla je istina, a nestalo je laži; laž, zaista, nestaje!”‘ (El-Isra, 81). Kada je nastupilo vrijeme podne-namaza, Poslanik, s.a.v.s., iz mase koju je činilo desetak hiljada ashaba poziva Bilala i naređuje mu da se popne na Kabu i da prouči ezan. Hvaljen neka je Uzvišeni Allah! Kakav li je ovo trijumf i pobjeda onih koji su nekoć bili slabi i poniženi, mučeni i ugnjetavani!? Postoji li na ovom svijetu pravda veća od ove, i zar ovo nije veličanstvena moralna pobjeda koju su svojim imanom i bogobojaznošću izvojevali siromašni i slabi? Nekoć crni rob, ponižavan i mučen, penje se na časnu Kabu te uči poziv Istine, slaveći Uzvišenog Stvoritelja, Allaha, dž.š. Gdje je Ebu Džehl, gdje je Ebu Talib i ostali ugledni prvaci Mekke, koje njihova vlast, ugled i porijeklo nisu spasili od Vatre u kojoj će vječno boraviti! Penje se Bilal na časnu Kabu i uči ezan. Obraća se čitavom dunjaluku najvećim i najvrednijim riječima koje insan može izgovoriti i čija se vrijednost i snaga neće umanjiti sve do Sudnjega dana. Kada je Bilal proučio ezan, ljudi zaplakaše. A kako i ne bi! Ko bi mogao slušati taj glas i gledati taj prizor veličanstvenog trijumfa i pobjede imana nad kufrom, i istine nad neistinom, a da ne zaplače? Zaplakao je i Vjerovjesnik, s.a.v.s., sjećajući se dana boli i patnje kroz koje su prošli vjernici koje sada gleda pred sobom, i sjećajući se Allahove milosti i blagodati koju im je ukazao, kada im je dao ovu veliku pobjedu. U toj skupini pobjednika je i njegov bliski drug i miljenik, koji je bio od svakog odbačen, ponižen i mučen, pa mu je Allah ukazao Svoju milost i na Pravi put ga izveo. Postade prvi mujezin u islamu, i onaj iz čijih se grudi ore riječi koje svojom snagom potresaju Mekku i njenu okolicu. To su riječi tevhida – neprikosnovenog monoteizma. Riječi koje vjernike uzdigoše, a nevjernike poniziše, i riječi koje vrlo brzo čitav dunjaluk osvojiše: La ilahe illallah…

Smrt Imama i učitelja
I tako se desi. Allahovo određenje se ne mijenja. On je svakom stvorenju propisao smrt. Na ahiret preseli Muhammed, s.a.v.s., a Bilal se od tuge slomi. Zamislimo dvojicu ljudi. Učitelj i učenik. Imam i mujezin. Zajedno su život proživjeli i kroz patnje ili lijepe trenutke skupa su prolazili. Dane i noći, mjesece i godine… Rastajali se nisu, ali odjednom, rastanak je neminovan. Imam je umro, a mujezin ostao. Učitelj je ka svome Gospodaru preselio, a učenik još neko vrijeme na dunjaluku ostao: ”Ti ćeš sigurno umrijeti, a i oni će također pomrijeti…” (Ez-Zumer, 30). Bilalu se čitav dunjaluk smračio. Zar je umro Poslanik, s.a.v.s.? Da, on je umro, ali njegov Gospodar je živ i nikada neće umrijeti. Vjera sa kojom je došao je živa, i nikada se ni pred kim neće slomiti. Ustao je Bilal da obavi svoju dužnost kojom ga je Poslanik, s.a.v.s., zadužio. Htio je da prouči ezan, i počeo je, ali… Pogledao je u prazan mihrab u kojem više nema imama, okrenuo se prema njegovoj kući, ali ni u njoj njega više nema… Ostade sam. Tako mu se činilo. Bez svoga učitelja, bez vođe, bez poslanika, pa kako da prouči ezan? Nekako je izgovorio prvu polovinu ezana dok nije došao do riječi ”ešhedu enne Muhammeden resulullah…”, pa se u njemu nešto slomi i ne bude u stanju više ni riječi jedne da prozbori. Silno je plakao, a u plač briznuše i svi oko njega. Zaplakaše muškarci i žene, i djeca i starci. Svi su plakali. Plakala je čitava Medina. Grad Poslanika i Allahova miljenika. Bilal se u plaču baci na zemlju i ostade na njoj ležati. Gdje je Imam? Umro je, a mujezin je ostao. Zalogaj gorke istine morao se progutati. Ashabi se okupiše i u čudu taj prizor promatraše. Reče im Bilal da nakon Poslanikove, s.a.v.s., smrti više neće učiti ezan. Ebu Bekr, Poslanikov, s.a.v.s., nasljednik, upita ga: ”Pa ko će nam onda ezan učiti?”, a on im poruči da sebi izaberu novog mujezina. I tako utihnu Bilalov ezan. Ali, da li baš zauvijek?  

Smrt mujezina i učenika
Ebu Bekr, r.a., oslobodio je Bilala dužnosti učenja ezana. Razumio ga je i shvatio njegovu bol i tugu za Poslanikom, s.a.v.s., koju je i sam osjećao. Prođoše dani, mjeseci i godine. Uzvišeni Allah učvrstio je muslimane na Zemlji i dao im iz Svoje blagodati pa su osvojili mnoge države i daleke predjele. Bilal je učestvovao u tim pohodima. Odlazi je i dolazio, i svoje tijelo i zdravlje na Allahovom putu trošio. Kao borac i gazija na Allahovom putu stigao je i do Šama. Borio se protiv nevjernika i ljude poučavao vjeri. Strpljivo je čekao sudbonosni čas kada će otići sa ovog svijeta i  u Džennetu se sresti sa voljenim drugom. Postoji jedan izuzetno interesantan momenat vezan za period pred samu Bilalovu smrt. Naime, nakon što su muslimani osvojili Kuds u Palestini, Omer, r.a., se sa svojim slugom zaputio ka njemu. Čitav dunjaluk bio je u njegovim rukama, a njegova odjeća bila je pohabana i poderana. Čudnih li vremena i još čudnijih vladara! Čije srce iman preplavi, ahiret mu se omili, a dunjaluk mu se zgadi. Takav je bio Omer. Vratimo se Bilalu. Sakupiše se vjernici na ovaj veliki dan. Dan kada su Kuds preuzeli muslimani, istinski monoteisti koji svoju vjeru nisu opoganili primjesama kufra i širka. Okupiše se najplemenitiji i najodabraniji ashabi, učesnici Bedra kao i učesnici prisege na Akabi. Sjatiše se na jedno mjesto vladari dunjaluka kako bi prisustvovali veličanstvenom danu u kojem je Kuds vraćen u ruke istinskih sljedbenika svih Allahovih poslanika. Nastupi vrijeme podne-namaza, a Omer se obrati Bilalu i zamoli ga da im prouči ezan. Bilal mu reče: ”Prođi me se, o Omere…” Omer mu tada kaza: ”Podsjeti nas, Bilale, na prohujala vremena i minule dane.” Tada mnogi ashabi digoše svoje glasove i kao jedan povikaše: ”Bilale, boj se Allaha, to od tebe traži vladar pravovjernih!” Ustade Bilal. Jedva. Njegovo tijelo je oronulo i starac je postao, ali se iz njegovih prsa začu prodoran glas oglašavajući namaz. Opet se začu Bilalov ezan. Omer briznu u plač, kao i mnogi odabrani ashabi. Zaplaka i čitava armija prekaljenih gazija i hrabrih mudžahida. Mesdžidul-Aksa se potrese i zadrhta od siline njihova plača i jecaja. Podsjeti ih Bilal na prošla vremena i na najboljeg i najljepšeg učitelja, na najuzoritijeg vođu i predvodnika, na Allahovog miljenika i odabranika Muhammeda, s.a.v.s., koji ih je silno zavolio, a oni su mu uzvratili istom mjerom. Divnih li uspomena, i još divnijih vremena koja proživješe vjernici, u kojima su uživali dok su u plemenitog Poslanika, s.a.v.s., gledali i iz njegovih usta Allahovu Objavu slušali!

Bilal se vrati u Šam i tamo dočeka smrt. U smrtnoj agoniji je u stihu govorio:
”Sutra ću sresti najmilije,
Muhammeda i njegove drugove.” 
Veselio se susretu s njima i znao je da ga od toga dijele samo trenuci, pa da se ponovno susretne sa Poslanikom, s.a.v.s., Ebu Bekrom, Omerom i ostalim prvacima ovog ummeta. I tako Bilal preseli na ahiret: ”A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje i uđi u Džennet Moj!” (El-Fedžr, 27-30)

Iz ovog kazivanja o prvom mujezinu možemo izvući više koristi, od kojih je možda najvažnija da je kod Allaha ”najugledniji onaj koji Ga se najviše boji…” (El-Hudžurat, 13). Kurejšije najplemenitijeg porijekla skončaše u Vatri jer su odbili da slijede Put istine i upute, a crni Etiopljanin završi u najuzvišenijim i najodabranijim mjestima u Džennetu jer je povjerovao u Poslanika, s.a.v.s., i slijedio uputu s kojom je došao. Molimo Uzvišenog Allaha da nas proživi u društvu poslanika Muhammeda, s.a.v.s., Bilala, i svih ostalih plemenitih ashaba, šehida i dobrih, a divno li su oni društvo.   

Iz knjige hutbi ”El-Misku vel-anber fi hutabil-minber”,  dr. Aid el-Karni

Fenomen ezana

Pogledajte kartu svijeta. Na istočnoj strani ugledat ćete Indoneziju. Najveća mjesta u Indoneziji su Java, Sumatra, Borneo i Celebes. Čim nastupi zora na istočnoj strani Celebesa, oko 5:30 po lokalnom vremenu, začuje se sabahski ezan. Hiljade mujezina uče ezane.

Kako minute odmiču, sabahski zov se širi sve zapadnije. Pola sata nakon...što se ezan prouči  na Celebesu on započinje u Džakarti, potom Sumatri. I prije nego se sabahski ezan završi u Indoneziji, oni zapocčnju u Maleziji, a potom u Burmi. Sat vremena poslije ezana u Džakarti, sabahski ezan začuje se u Daki, glavnom gradu Bangladaša. Dok se ezani završavaju u Bangladešu, započinju u zapanoj Indiji. Od Kalkute preko Sringara do Bombaja, kroz cijelu Indiju odjekuje sabahski poziv. I dok još ezani hore Indijom, pakistanski mujezini počinju pozivati ljude na sabah. Za četrdeset minuta sabahski ezan proputuje Pakistan, i ne dođe do kraja, a već je započeo u Afganistanu i Muskatu. Vremenska razlika izmedu Muskata i Bagdada je jedan sat. Za to vrijeme ezan se pronese Hidžazom, gdje su Meka i Medina, Jemenom, Emiratima, Kuvajtom Irakom.

Vremenska razlika izmedu Bagdada i Aleksandrije u Egiptu je opet jedan sat. Za taj sat ezan zauči u Siriji, Egiptu, Somaliji i Sudanu. S kraja na kraj Turske eho ezana odjekuje sat i po. Vremenska razlika izmedu Aleksandrije i Tripolija je jedan sat, i učenje ezana se nastavlja kroz cijelu Afriku.

Sabahski ezan koji je započeo u Indoneziji stigne do obala Atlantika nakon devet i po sati. I prije nego on dosegne obale Atlanskog okeana, na istoku Indonezije već je otpočeo ezan za podne-namaz. I dok podnevski ezan započinje u Bangladešu, u Saibilu se mujezini spremaju za oglašavanje ikindije, a potom i akšama i jacije. Dok mujezini širom Indonezije uče sabahski ezan, mujezini u Africi uče ezan za jaciju.

Ovaj fenomen nas dovodi do zadivljujućeg otkrića: Ne prodje ni jedan jedini trenutak na Zemaljskoj kugli, a da u njemu stotine hiljada mujezina širom svijeta ne uče ezane. I upravo sada, dok čitate ove redove, možete biti sigurni da hiljade ljudi, baš u ovom trenu, uče i slušaju ezane.

Izvor: Dzemat Rahić

Ko su alevije?

Nusajrije, tj. alevije (kojima pripada sirijski predsjednik Bašar el-Asad i njegov režim) su batinijsko-šiitska sekta koju je osnovao Muhammed ibn Nusajr El-Basri (umro 270. h.g). Osnivač sekte se proglasio Božijim poslanikom kome dolazi objava. Oni obožavaju Aliju ibn Ebi-Taliba, radijallahu anhu, i vjeruju u panteizam (sjedinjavanje Allaha sa stvorenjima), smatrajući da je Alija, radijallahu anhu, posljednja osoba s kojom se sjedinio Allah. Pored ovoga kažu da je Alija, radijallahu anhu, bio živ prije stvaranja nebesa i Zemlje i da je Alija, radijallahu anhu, stvorio poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Selmana El-Farisija, a da je Selman stvorio pet jetima: El-Mikdada ibn el-Esveda, Ebu-Zerra el-Gaffariju, Osmana ibn Mazuna, Abdullaha ibn Revvahu i Kanbera ibn Kadana. Svaki od njih ima svoju ulogu. El-Mikdad je gospodar ljudi, njihov stvoritelj i upravlja gromovima. Ebu-Zerr upravlja kretanjem planeta i zvijezda. Abdullah ibn Revvaha upravlja vjetrovima i uzima duše ljudima. Osman upravlja čovjekovim stomakom, temperaturom i bolestima. Kanber ibn Kadan udahnjuje dušu u tijelo.

Pripadnici ove sekte imaju noć u kojoj čine razvrat. Oni slave i piju vino, veličaju vinovu lozu, jer se od nje pravi vino kojeg oni nazivaju “svjetlom”, i ne dozvoljavaju sječu iste.

Islamski učenjaci su jednoglasni u mišljenju da su nusajrije (alevije) nevjernici (otpadnici od islama) – oni niti su muslimani, niti židovi niti kršćani. Sa njima nije dozvoljeno sklapati brakove, a ono što zakolju nije dozvoljeno jesti. Njihovim umrlim se ne može klanjati dženaza, te se ne mogu ukopavati u muslimansko groblje.

Nemaju džamije, već klanjaju po kućama. Oni klanjaju pet dnevnih namaza, ali drugačije od ostalih muslimana jer se njihovo klanjanje razlikuje po broju rekata i po tome što u njihovom namazu nema sedžde. Za namaz su im ključna sljedeća imena: Alija, Hasan, Husejn, Muhsin i Fatima. Muhsin je skrivena tajna pod kojim podrazumijevaju navodno nedonošće koje je pobacila Fatima. Umjesto kupanja zbog nečistoće i uzimanja abdesta, po njima je dovoljno da se izgovore ova imena.

Ne klanjaju džumu i ne pridržavaju se propisa o čistoći jer je čistoća za njih: neprijateljstvo prema unutrašnjem znanju.

Imaju mise slične kršćanskim misama. Ne priznaju hadždž i tvrde da je odlazak u Mekku i obavljanje hadždža čin nevjerstva i idolopoklonstva. Ne priznaju Šerijatom propisani zekat. Za njih je zekat simbol Selmanove ličnosti. Oni svojim vođama plaćaju neku vrstu poreza koja iznosi petinu od onoga što se posjeduje. Džihad za njih predstavlja zasipanje kletvama protivnika i onih koji otkrivaju tajne. Njihov post se sastoji u neprimicanju ženama tokom Ramazana i u čuvanju tajni vezanih za trideset muškaraca i trideset žena. Nusajrije moraju ispoljavati iskrenost i naklonost prema nusajrijskoj porodici i mržnju prema njenim protivnicima. Žestoko mrze neke ashabe, a Ebu Bekra, Omera i Osmana, radijallahu anhum, proklinju pri spominjanju njihovih imena. Smatraju da akida (vjerovanje) ima svoj unutrašnji i vanjski smisao i da jedino oni poznaju unutrašnji smisao tajni. Oni vjeruju u transmigracionizam (seobu duše iz tijela u tijelo).

Alevije (nusajrije) Aliju, radijallahu anhu, smatraju bogom i tvrde da je njegovo pojavljivanje duhovno u fizičkom prolaznom tijelu kao što je bila pojava Džibrila u liku pojedinih osoba. Posebnu naklonost i ljubav izražavaju prema ubici imama Alija, Abdurrahmanu ibn Muldžemu, izgovarajući pri spominjanju njegova imena “radijallahu anhu” (Neka je Allah sa njim zadovoljan!) i tvrdeći da je on njegovim ubistvom božansku prirodu oslobodio okova ljudske prirode. Zato smatraju griješnicima one koji prilikom spominjanja imena Abdurrahmana ibn Muldžema izgovaraju “la'anahullah!” (Allah ga prokleo!). Neki od njih smatraju da Alija, nakon što se oslobodio okova tijela, prebiva u oblacima. Oni također vjeruju da je grom njegov glas, a sijevanje munje njegov bič.

Nusajrije nastanjuju brdovitu oblast u okolini Latakije. U posljednje vrijeme su se proširili i po okolnim sirijskim gradovima. Prilično veliki broj nusajrija živi i u zapadnoj Anadoliji. Tamošnja zajednica nusajrija je poznata pod imenima “tahtadžije” i “hatabije”. Nusajrije koje žive u istočnoj Anadoliji su poznate pod imenom “kizilbašije”. Nusajrije iz ostalih dijelova Turske i Albanije su poznate pod imenom “bektašije”. Neke nusajrije žive u Libanu i Palestini, a neke u Perziji i Turkistanu gdje su poznati pod imenom “ali ilahijje”.

Izvor: Put vjernika

Opis Dedžala

Opis Dedžala dao je Muhammed, s.a.v.s, tako detaljno da ga neće biti teško prepoznati. Neke njegove osobine su uočljive iz daljine, a druge se primijete kada se približi. Ako se u njega pogleda izdaleka kada prilazi, primjetit će se da je nizak, debeo, tamnoput, crvenih obraza, ogromne glave kao kod kratke zmije, krivih nogu, jako uvijene i kovrdžave kose koja kao da je naljepljena vodom i pijeskom (blatnim), pa izgleda poput grana drveta. (Na osnovu hadisa koji bilježi Ahmed, Ebu )a’la i Ibn Kesir u Te/siru)

Kada se približi, uočava se šejtanski izgled lica sa izobličenom desnom stranom, bez oka i obrve. Lijevo oko mu je zeleno i svijetlo, kao da je ispupčena zelena kugla od stakla čija je zjenica oborena prema obrazu, odnosno, kao da je ispupčena boba grozda ili ispljuvak na zidu. Dakle, on je ćorav, desno oko mu je sasušeno, bez sjaja, a lijevo je izbuljeno i oboreno prema obrazu. (Ibn Hadžer prenosi ovaj govor od Kadi l jada, vidi Fethul-Bari, Poglavlje o smutnji).

Kada bi samo ovo imali od opisa Dedžala, bilo bi dovoljno, ali Allah, dž.š, je želio da nam da još precizniji opis kroz riječi Svog poslanika Muhammeda, s.a.v.s, koji ga opisuje tako precizno da je njegov izgled potpuno jasan. Kaže Muhammed, s.a.v.s: “Između njegovim očiju je napisano K F R, (kafir), što će pročitati svaki mu’min, bio pismen ili ne.” Poslije ovog opisa mislim da nije ostao niko ko ga neće moći prepoznati.