Sura El-Kehf i Dedždžalova iskušenja

Poslanik, a.s., je rekao da će, ko bude učio suru Kehf, biti spašen od Dedždžalovih iskušenja, jer će Dedždžal doći sa ove četiri fitne. Imat će vlast, znanje, bogastvo i iskušenje vjere kao svoje adute. Dedždžal će tražiti od ljudi da obožavaju njega umjesto Allaha i to će biti iskušenje u vjeri; kontrolisat će kišu i ljude će dovodit u iskušenje svojim bogastvom, što će biti iskušenje u imetku; iskušavat će ljude “znanjem” i vijestima koje će im kazivati, što će predstavljati iskušenje u znanju; te će kontrolisati velike dijelove Zemlje, što će označavati iskušenje u vlasti i moći. Poslanik, a.s., je rekao, a prenosi Hakim, da „od postanka Adema pa do kraja svijeta, nema većeg iskušenja od iskušenja Dedždžala“.

Muhammed, a.s., je u drugim hadisima naveo kako se spasiti i zaštititi od Dedždžalovih iskušenja. U vjerodostojnim hadisima potvrđeno je da učenje sure El-Kehf štiti od Dedždžala. Ebu Derda, r.a., prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: “Ko nauči deset ajeta s početka sure El-Kehf, bit će zaštićen od Dedždžala.” U drugom rivajetu spomenuto je: “…s kraja sure El-Kehf”. (Muslim, br. 809) Također, postoje vjerodostojne predaje koje potvrđuju vrijednost učenja cijele sure Kehf. U nekim od tih predaja spomenuto je da to učenje treba biti petkom ili uoči petka, a u drugim predajama učenje sure Kehf nije vezano za određeni dan. Prenosi se od Ebu Seida el-Hudrija, r.a., da je Poslanik, a.s., rekao: “Ko prouči suru El-Kehf noć uoči petka ili u petak prije nego se imam popne na minber, to će mu biti svjetlo između njega i Drevnog hrama (Kabe) i to će mu biti otkup za grijehe koje je počinio između dvije džume.” (Ed-Darimi, br. 3407.)

Sura Kehf, kao što se vidi iz hadisa, zaštita je od Dedždžalovih iskušenja s kojima će on doći. Međutim, iskušenja u vjeri, imetku, znanju, vlasti, bilo je i biće ih i prije Dedždžalove pojave. Ajeti iz sure Kehf nude rješenja za navedena iskušenja.

Za iskušenje u vjeri spominje se dobro društvo:

وَاصْبِرْ نَفْسَكَ مَعَ الَّذِينَ يَدْعُونَ رَبَّهُم بِالْغَدَاةِ وَالْعَشِيِّ يُرِيدُونَ وَجْهَهُ

„Budi čvrsto uz one koji Gospodara svoga mole ujutro i navečer u želji da naklonost Njegovu zasluže…“El-Kehf, 28.

Kod iskušenja bogastva spominje se ispravno poimanje dunjaluka kao pozornice prolaznosti na kojoj će sve nestati, pa koliko god čovjek imao, osim dobra svog, neće ništa drugo ponijeti:

وَاضْرِبْ لَهُم مَّثَلَ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا كَمَاء أَنزَلْنَاهُ مِنَ السَّمَاء فَاخْتَلَطَ بِهِ نَبَاتُ الْأَرْضِ فَأَصْبَحَ هَشِيمًا تَذْرُوهُ الرِّيَاحُ

„Život na ovom svijetu je kao bilje koje iznikne a na kraju postane suho i vjetrovi ga raznesu.“ El-Kehf, 45.

Rješenje za iskušenje znanja jeste skromnost i strpljivost, te izbjegavanje oholosti, a oholost je prvi grijeh koji je počinjen na nebesima i na Zemlji.

Kod iskušenja vlasti i moći navodi se iskrenost i pravednost, koje bi trebale da krase one kojima je povjeren emanet koji nose, emanet upravljanja i namjesništva.

Dobro društvo, skromnost, strpljivost, ispravno shvatanje i poimanje prolaznosti, te iskrenost i pravednost, karakteristike su koje pomažu da se iskušenja lakše prevaziđu. A iskušenja će biti uvijek, a najteža će biti kada se Dedždžal pojavi. Zaštita od Dedždžala jeste učenje sure Kehf, pa ko zna učiti – ako se želi Dedždžalovih iskušenja sačuvati – neka uči suru Kehf, dok onaj koji ne zna, neka onda makar čita prijevod značenja ajeta iz sure Kehf.

Izvor: Mizkalesija.ba

Propisi o zekatu

Zekat je obaveza svakog muslimana, razumnog, slobodnog, punoljetnog, koji je upoznat sa propisima o zekatu, makar da zna samo za stav islama prema zekatu, a za što je dovoljno da osoba živi u muslimanskoj sredini. Zekat nije obaveza za malo dijete, roba, osobu koja živi u neislamskoj sredini i koja nije upućena i ne zna ništa o ovoj obavezi.

Uvjet pod kojim ova obaveza biva stavljena nekome u dužnost jeste da osoba posjeduje nisab (Nisab je određena količina imovine utvrđena na osnovu šerijatskih izvora, a što je osnova za davanje zekata) tokom cijele jedne godine, a da nije dužna nekome ko od nje potražuje taj dug. Isti je slučaj i ako je riječ o dugu koji se mora izvršiti u ime Allaha dž.š. i nije pravo ljudi već Allahovo. Takav je zekat, a njega potražuje ovlaštena osoba, što je bila praksa u vrijeme Poslanika a.s., Ebu Bekra i Omera. Ili, pak, ako se radi o dugu prema nekoj osobi, kao što je, recimo, mehr mu'edždžel za slučaj rastave braka. Istina, to ne oslobađa od obaveze davanja zekata.

Prolazak jedne godine od kako se nalazi nisab u posjedu je uvjet da bi zekat bio obaveza. Ovdje se radi o lunarnoj godini. Nazvana je havl, zato što se u godini dese mnoge promjene i zbog promjene godišnjih doba (a to sadrži značenje ove riječi – op. prev.) Ebu Davud navodi u svome Sunenu hadis o čijem se stupnju nije izjasnio, a u kojem Poslanik a.s. kaže: “Nema zekata na onu imovinu koja nije bila u posjedu cijelu jednu godinu.”

Također se uvjetuje da u ovoj imovini nema ničega što je osnovna potreba osobe koja daje zekat, a što održava ljudski život, kao što su sredstva za izdržavanje, sredstva za stanovanje, nužna odjeća kojom se štiti od vrućine i hladnoće, profesionalna oruđa i alat, namještaj i pokućstvo, naučna literatura i knjige i drugo što spada u osnovne ljudske potrebe.

Zekat se ne daje na imovinu koja je zalog kod neke osobe. Na nju ne daje zekat ni osoba kod koje se nalazi zalog, zbog činjenice da nije pravi vlasnik, niti osoba koja ju je založila, zbog činjenice da se ne može koristiti njome. Kada osoba koja je dala imovinu u zalog vrati u svoj posjed tu svoju imovinu, neće davati zekat za protekle godine.

Zekat ne daje zadužena osoba koja ima kod sebe imovine onoliko kolika je potražnja za dug. Ako ima preko toga i iznosi nisab, dat će zekat na tu imovinu. Zaduživanje u toku godine u kojoj se posjeduje nisab je isto kao i gubitak te imovine, jer je dug činjenica koja sprečava da se računa početak godine, pa tako sprečava i računanje trajanja godine. Ako osoba ima kod sebe dirheme, dinare, trgovačku robu i stoku, pa se zaduži, taj dug se zaračunava i pokriva dirhemima i dinarima, zatim trgovačkom robom i, na kraju, stokom. Stoka je ovdje označena s arapskom riječi sevaim, što je množina riječi saimetun, a označava onu stoku koja se veći dio godine hrani na pašnjacima. (Reddul-muhtar, II/8.)

Zekat se ne daje na izgubljenu imovinu, koju osoba pronađe nakon nekoliko godina, niti na imovinu koja padne u more, pa se izvadi nakon nekoliko godina. Također, zekat se ne daje na imovinu koja je osobi neko uzurpirao, a ona nema argumenata za to. Ali, ako postoje dokazi o vlasništvu te imovine, zekat je obavezan i na proteklo vrijeme, nakon preuzimanja od uzutpatora. Izuzetak od ovoga pravila je situacija kada je uzurpirana stoka koja se hrani na pašnjacima, jer se nije ostvario bitan uvjet, napasanje stoke, čak i ako bi uzurpator potvrdio da je stoka napasana.( Reddul-muhtar, II/9.)

Zekat nije obavezan na zakopanu imovinu na otvorenom prostoru, ako neko zaboravi mjesto zakopavanja, pa se poslije sjeti, jer se otvoreni prostor ne smatra zaštićenim mjestom. Što se, pak, tiče zakopane imovine u vlastitoj ili tuĐoj kući, tada postoji obaveza davanja zekata na nju, jer je dolazak do te imovine moguć i lahak.

Također, nema obaveze davanja zekata na posuđeni novac koji negira dužnik, i gdje ne postoje dokazi o dugu, a kasnije davalac duga dođe do argumenata pomoću kojih će vratiti svoju imovinu. Također, nema obaveze davanja zekata u nepravedno konfiskovanoj imovini, koja se vrati nakon dugo godina, zbog nemogućnosti njene oplodnje i razvijanja. Osnova za sve to je hadis kojeg prenosi Ali r.a., a koji glasi: “Zekat se ne daje na nedostupnu imovinu." (U El-Hidaji se ovaj hadis pripisuje Aliji, r.a. To navodi Sebt ibn El-Dževzi, prenoseći od Osmana i Ibn Omera, kao što se navodi u Šerhun-nikabe od Mula Alija El-Karija)

Zekat je ibadet vezan za imovinu, pa nije valjan ako se izdvaja iz imovine koja je stečena na nedozvoljen, haram način, niti je obaveza dati iz takve imovine zekat. Allah dž.š. kaže: “O vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stičete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo, ne izdvajajte ono što ne vrijedi da biste to udijelili – kad ni vi sami to ne biste primili osim zatvorenih očiju. I znajte da Allah nije ni o kome ovisan i da je hvale dostojan.” (Sura El-Bekare, 267)

Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Allahov dž.š. Poslanik a.s. rekao: “Ko da sadaku koja iznosi vrijednost jedne datule, stečene na halal način, a Allah dž.š i ne prima ništa drugo osim onoga što je stečeno na dozvoljen, halal način, Allah će je uzeti u Svoju ruku, a zatim će je gajiti za njenog vlasnika, kao što neko od vas gaji i brine se o malom ždrijebetu, sve dok ne postane kao brdo.” (Buharijin Sahih, O zekatu, 1410.)

Značenje riječi "tajjib" jeste halal, jer je to atribut kakva treba zarada da bude. Zarada je ili dozvoljena ili nedozvoljena.

Zekat je obavezan samo u onoj vrsti imovine koja se unapređuje i plodi. To je ona imovina koja se ulaže i skladišti do onog momenta kada se može ukazati potreba za njom, ili ona koju je moguće unaprijediti, kao zlato, srebro, vrijednosni papiri. Stoga, nema zekata u biserima i draguljima koliko god da im je vrijednost velika, osim ako su trgovačka roba. 

Izvršenje zekata je dužnost koja se mora odmah izvršiti i ne smije se odlagati za vrijeme u kojem se može izvršiti. Kada neko ne bi dao zekat sve do prolaska dvije godine, učinio bi loše djelo i grijeh, jer je suština u tome da se usmjeri siromahu, kako bi zadovoljio neke svoje potrebe. Stoga je zekat obaveza s kojom se mora požuriti. Kada ne bi bila dužnost koja se mora izvršiti bez odlaganja, ne bi postigla svoj efekat.

Izvor: Akos.ba

  

Allah sve zna - kratka poučna islamska priča

Hasan je imao tri sina: Faruka, Abdulaha i Kasima. Mnogo ih je volio. Zelio je da postanu dobri muslimani. Hasan je i sam bio dobar musliman. Koliko god je mogao, pokoravao se svim Božijim naredbama.

Jednoga dana htio je provjeriti svoje sinove. Svakom od njih dao je nekoliko slatkiša i rekao: "Pojedite ih na takvom mjestu gdje ste sigurni da vas niko ne moze vidjeti. Kad to učinite dodjite kod mene."

Faruk uze slatkiše i ode u svoju sobu. Za sobom zatvori vrata i pojede slatkiše misleći da ga tamo niko nije mogao vidjeti.

Abdulah ode u podrum. Bio je siguran da tamo nema nikoga. Pojeo je slatkiše u mračnom podrumu.

Kasim je razmišljao gdje bi mogao pojesti slatkiše, a da ga niko ne vidi. Nije mu padalo na pamet ni jedno takvo mjesto. Svaki put kad bi pomislio na neko mjesto sjetio bi se da ga Allah vidi, i zato nije pojeo slatkiše.

Faruk i Abdulah vratili su se ocu i ispričali mu kako su postupili. Potom je dosao Kasim i vratio slatkiše svome ocu govoreći:

"Ne postoji mjesto koje je skriveno od Allaha, tako da ja nisam pojeo slatkiše."

Hasan je bio odusevljen Kasimom. Rekao je Faruku i Abdulahu da nauče lekciju od svoga brata Kasima i dodao:

"Moji dragi sinovi, nikad ne zaboravite da Allah zna sve, i da vidi sve. On je uvijek s nama. Stoga mi ne bismo trebali činiti nista ružno, cak ni u tajnosti."

Izvor: Miris ljiljana

Prvi mujezin u Islamu

Muslimanima je prvi mujezin dobro poznat. Bilal b. Rebbah, ime je koje vole vjernici, a za njegovim glasom žude srca iskrenih monoteista. Bilal, r.a., rođen je dva puta i proživio je dva života. Prvi put je rođen kao rob, a robom ga učiniše zlotvori koji su prema njemu grubo i nemilosrdno postupali, te ga bičem nepravde i nasilja svakodnevno udarali. Ništa nije imao, njegov glas nije se čuo, a njegovo mišljenje niko ničim nije brojao, niti je u upravljanju svojim životom ikakva udjela imao. Odvojen je od svoje majke i ostale porodice te silom doveden u Mekku, gdje je živio životom roba, ponižen i bezvrijedan.

 
Odjednom, Bilal se ponovno rodi! Allahov Poslanik, s.a.v.s., sa Safe povika: ”Nema boga osim Allaha, i Muhammed je Njegov poslanik! Obraćao se Poslanik, s.a.v.s., mekkanskim prvacima i predvodnicima. Zvao ih je u Istinu, a oni su je odbacili i nevjernici postali. U laž su Poslanika ugonili, neprijatnosti mu nanosili i nepravdu i nasilje mu činili. Tada Uzvišeni objavi: ”Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da lice Njegovo zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.” (El-Kehf, 28) Gospodar svjetova poručuje Vjerovjesniku, s.a.v.s., da se okani tih oholih bezbožnika koji kod Njega nikakve vrijednosti nemaju, te da na njih ne troši svoje vrijeme niti trud. Allah poručuje Svome Poslaniku da ni ne pomišlja da će islam izvojevati pobjedu preko ruku tih silnika, već mu savjetuje da se okrene prema onima koji žele Allahovo lice i Kuću ahiretsku. Poručuje mu da se usmjeri ka siromasima i nevoljnicima, slabim i nemoćnim, te da njih uzme za svoje društvo i sljedbenike.  

Poslanik, s.a.v.s., takve je potražio te ih i našao. Našao ih je među slabima i nemoćnima, među ugnjetavanim i poniženima, a među njima je bio i Bilal b. Rebbah, r.a.  Kada je Bilal, r.a., vidio Poslanika, s.a.v.s., silno ga je zavolio. A kako i ne bi, kada je Poslanik, s.a.v.s., u srca svojih drugova posadio sjeme ljubavi koje je niklo, učvrstilo se i razgranalo, te dalo svoje najljepše plodove. Svi ashabi silno su voljeli Vjerovjesnika, s.a.v.s., toliko da bi ga u jeku bitke svojim tijelima branili od udaraca sablji, i toliko da su više željeli da oni na komade budu sasječeni prije nego što Poslanika, s.a.v.s., i trn jedan ubode. Tako je Bilal zavolio Poslanika, s.a.v.s., silnom ljubavlju koja je zaokupila njegov sluh i njegov vid, te osvojila njegovo srce. On mu je uvijek bio pred očima, stoga je i posvjedočio da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i poslanik. Međutim, kada je Bilal primio islam, silnici se okupiše i  na velike muke ga staviše. Željeli su da napusti riječi šehadeta, što je on kategorički odbio. Uzvratili su mu zatvorom, udarcima, patnjom i nanošenjem raznih vrsta poniženja i boli. Bacili su ga ne vreli pustinjski pijesak u vremenu najžešće vrućine tražeći od njega da se vrati u kufr koji su oni ispovijedali, ali on to glatko odbi i reče riječi po kojima će ostati upamćen: ”Ehadun Ehad” – Jedan Jedini! Što su ga više udarali, njegov glas bio je glasniji, prodorniji i upečatljiviji: Jedan Jedini… Čudan je slučaj Bilala, r.a., i svih ostalih njemu sličnih, koji su prije islama bili ili prosti beduini ili bijedni robovi, pa ih je Uzvišeni Allah islamom uzdigao tako da su preko noći postali armada koja je snagom riječi la ilahe illallah potresla čitav dunjaluk i osvojila svijet.

Otkup iz ropstva
Ebu Bekr, r.a., prošao je pored Bilala kojeg su mušrici mučili, pa upita njegovog vlasnika, zločinca po imenu Umejje b. Halef da mu proda Bilala, a on mu reče: ”Uzmi ga za deset dinara!” Ebu Bekr mu na to kaza: ”Tako mi Allaha, da si za njega tražio stotinu hiljada dinara, ja bih ga otkupio!” Ebu Bekr otkupi Bilala, r.a., pa ga oslobodi, a povodom toga Uzvišeni Allah objavi: ”A od Vatre će daleko biti onaj koji se bude Allaha bojao. Onaj koji bude dio imetka svoga udjeljivao, da bi se očistio, ne očekujući da mu se zahvalnošću uzvrati, već jedino da bi naklonost Gospodara svoga Svevišnjeg stekao. I on će zbilja, zadovoljan biti.” (El-Lejl, 17-21) Nakon što ga je iskreno i u ime Allaha oslobodio, ne želeći ničiju pohvalu niti nagradu osim one Allahove, Ebu Bekr odvede Bilala kod Muhammeda, s.a.v.s. Njegova odjeća bila je pocijepana, a krv mu je obilno tekla iz mnogih rana koje su mu nanijeli mušrici. Poslanik, s.a.v.s., zagrlio ga je kao što majka grli svoje čedo, te je dovio Uzvišenom Allahu za njega i učinio ga prvim mujezinom u historiji islama. Kada bi god nastupilo vrijeme namaza, Bilal bi pohitao da svojim prodornim glasom zauči: Allahu ekber, Allahu ekber… Njegov glas ispunjavao bi vjernička srca snagom i poletom, a kada god bi Poslanik, s.a.v.s., došao u tešku situaciju i kada bi brige počele da ga more, obratio bi se Bilalu riječima: ”Odmori nas namazom, o Bilale”, pa bi on proučio ezan. (Ebu Davud, br. 4985, Ahmed, 5/364) 
Poslaniku, s.a.v.s., bio je stalno na usluzi. Donosio mu je vodu i posudu za uzimanje abdesta, te mu nosio obuću. Sve je to smatrao čašću i ponosom s kojim se ništa na svijetu nije moglo mjeriti. A i Poslanik, s.a.v.s., isto je tako volio Bilala, što mu je na svaki način i pokazivao. Jedne prilike ga je upitao: ”Bilale, reci mi koje si to dobro djelo uradio u islamu u koje najviše polažeš svoju nadu? Uistinu, ja sam čuo klepet tvojih nanula ispred sebe u Džennetu…” (Buhari i Muslim, od Ebu Hurejre, r.a.) Dakle, Bilal je stanovnik Dženneta, i to mu je posvjedočio Muhammed, s.a.v.s.! 
U jednom od vojnih pohoda Poslanik, s.a.v.s., zadužio je Bilala, r.a., da čuva stražu dok se ostali budu odmarali. Njegov zadatak bio je i da ih sve probudi na sabah-namaz. Kada je vojska zaspala, Bilal je ustao da klanja noćni namaz, te je na kijamu ostao skoro čitavu noć. Malo prije zore je završio, te se naslonio na zemlju da se malo odmori. Umor ga je svladao, te je utonuo u dubok san. Sunce je već izašlo, a niko od prisutnih nije se probudio na vrijeme da klanja sabah. Prvi je ustao Ebu Bekr, r.a., a nakon njega i Omer, r.a., te su se čudom čudili kako im se ova nevolja desila po prvi put u životu. Omer se stidio da Poslanika, s.a.v.s., probudi, pa je nervozno kružio oko njega, a onda se dosjetio i počeo glasno izgovarati riječi: Allahu ekber, Allahu ekber… Poslanik, s.a.v.s., ustao je i shvatio situaciju u kojoj su se našli. Zovnuo je svoga miljenika Bilala, r.a., pa ga upita: ”Nisi nas probudio?”, a Bilal odgovori: ”Moje je oči zadesilo ono što je zadesilo i tvoje, o Allahov Poslaniče.”  Poslanik, s.a.v.s., osmjehnu se pa mu naredi da prouči ezan, što on i učini. Nakon toga su u džematu klanjali sabah-namaz. (Buhari, 4/168, Muslim, br. 682)

Bogobojaznost je mjerilo časti
Bilala su voljeli svi ashabi. Ali, ljudi su ipak samo ljudi. Čine greške i propuste, te sa kaju i traže halala. Jedne prilike, zbog neke sitne prepirke, plemeniti ashab Ebu Zerr, r.a., obratio se Bilalu riječima: ”Ti, sine crnkinje!” Bilal se naljutio i Poslaniku, s.a.v.s., ispričao šta se desilo, a on Ebu Zerru reče: ”Zar da ga zbog njegove majke omalovažavaš? Ti si doista čovjek u kome još ima džahilijjeta.” (Buhari, 1/13, Muslim, br. 1661) U nekim predajama stoji da je Ebu Zerr, r.a., nakon ovog događaja svoje lice stavio na zemlju i od Bilala izričito zatražio ga zgazi nogama jer se grdno pokajao zbog riječi koje je rekao. Islam je vjera koja ljude ne klasificira niti dijeli na bijele, crne, žute ili crvene. Islamsko pravilo po ovom pitanju su riječi Uzvišenog: ”Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji…” (El-Hudžurat, 13) Ovog pravila se Poslanik, s.a.v.s., držao od prvog dana svoga poslanstva, naglašavajući da ni imetak, ni položaj, ni boja kože niti porijeklo ne smiju niti mogu biti parametri po kojima će se neko cijeniti ili potcjenjivati. Bogobojaznost i dobra djela određuju nečiji status kod Allaha, i ništa osim toga. 
Na dan velike pobjede u kojem je Mekka oslobođena od poganstva i nevjerstva, Poslanik, s.a.v.s., porušio je i porazbijao kipove koji su obožavani mimo Allaha i pri tome je učio kur’anski ajet: ”I reci: ‘Došla je istina, a nestalo je laži; laž, zaista, nestaje!”‘ (El-Isra, 81). Kada je nastupilo vrijeme podne-namaza, Poslanik, s.a.v.s., iz mase koju je činilo desetak hiljada ashaba poziva Bilala i naređuje mu da se popne na Kabu i da prouči ezan. Hvaljen neka je Uzvišeni Allah! Kakav li je ovo trijumf i pobjeda onih koji su nekoć bili slabi i poniženi, mučeni i ugnjetavani!? Postoji li na ovom svijetu pravda veća od ove, i zar ovo nije veličanstvena moralna pobjeda koju su svojim imanom i bogobojaznošću izvojevali siromašni i slabi? Nekoć crni rob, ponižavan i mučen, penje se na časnu Kabu te uči poziv Istine, slaveći Uzvišenog Stvoritelja, Allaha, dž.š. Gdje je Ebu Džehl, gdje je Ebu Talib i ostali ugledni prvaci Mekke, koje njihova vlast, ugled i porijeklo nisu spasili od Vatre u kojoj će vječno boraviti! Penje se Bilal na časnu Kabu i uči ezan. Obraća se čitavom dunjaluku najvećim i najvrednijim riječima koje insan može izgovoriti i čija se vrijednost i snaga neće umanjiti sve do Sudnjega dana. Kada je Bilal proučio ezan, ljudi zaplakaše. A kako i ne bi! Ko bi mogao slušati taj glas i gledati taj prizor veličanstvenog trijumfa i pobjede imana nad kufrom, i istine nad neistinom, a da ne zaplače? Zaplakao je i Vjerovjesnik, s.a.v.s., sjećajući se dana boli i patnje kroz koje su prošli vjernici koje sada gleda pred sobom, i sjećajući se Allahove milosti i blagodati koju im je ukazao, kada im je dao ovu veliku pobjedu. U toj skupini pobjednika je i njegov bliski drug i miljenik, koji je bio od svakog odbačen, ponižen i mučen, pa mu je Allah ukazao Svoju milost i na Pravi put ga izveo. Postade prvi mujezin u islamu, i onaj iz čijih se grudi ore riječi koje svojom snagom potresaju Mekku i njenu okolicu. To su riječi tevhida – neprikosnovenog monoteizma. Riječi koje vjernike uzdigoše, a nevjernike poniziše, i riječi koje vrlo brzo čitav dunjaluk osvojiše: La ilahe illallah…

Smrt Imama i učitelja
I tako se desi. Allahovo određenje se ne mijenja. On je svakom stvorenju propisao smrt. Na ahiret preseli Muhammed, s.a.v.s., a Bilal se od tuge slomi. Zamislimo dvojicu ljudi. Učitelj i učenik. Imam i mujezin. Zajedno su život proživjeli i kroz patnje ili lijepe trenutke skupa su prolazili. Dane i noći, mjesece i godine… Rastajali se nisu, ali odjednom, rastanak je neminovan. Imam je umro, a mujezin ostao. Učitelj je ka svome Gospodaru preselio, a učenik još neko vrijeme na dunjaluku ostao: ”Ti ćeš sigurno umrijeti, a i oni će također pomrijeti…” (Ez-Zumer, 30). Bilalu se čitav dunjaluk smračio. Zar je umro Poslanik, s.a.v.s.? Da, on je umro, ali njegov Gospodar je živ i nikada neće umrijeti. Vjera sa kojom je došao je živa, i nikada se ni pred kim neće slomiti. Ustao je Bilal da obavi svoju dužnost kojom ga je Poslanik, s.a.v.s., zadužio. Htio je da prouči ezan, i počeo je, ali… Pogledao je u prazan mihrab u kojem više nema imama, okrenuo se prema njegovoj kući, ali ni u njoj njega više nema… Ostade sam. Tako mu se činilo. Bez svoga učitelja, bez vođe, bez poslanika, pa kako da prouči ezan? Nekako je izgovorio prvu polovinu ezana dok nije došao do riječi ”ešhedu enne Muhammeden resulullah…”, pa se u njemu nešto slomi i ne bude u stanju više ni riječi jedne da prozbori. Silno je plakao, a u plač briznuše i svi oko njega. Zaplakaše muškarci i žene, i djeca i starci. Svi su plakali. Plakala je čitava Medina. Grad Poslanika i Allahova miljenika. Bilal se u plaču baci na zemlju i ostade na njoj ležati. Gdje je Imam? Umro je, a mujezin je ostao. Zalogaj gorke istine morao se progutati. Ashabi se okupiše i u čudu taj prizor promatraše. Reče im Bilal da nakon Poslanikove, s.a.v.s., smrti više neće učiti ezan. Ebu Bekr, Poslanikov, s.a.v.s., nasljednik, upita ga: ”Pa ko će nam onda ezan učiti?”, a on im poruči da sebi izaberu novog mujezina. I tako utihnu Bilalov ezan. Ali, da li baš zauvijek?  

Smrt mujezina i učenika
Ebu Bekr, r.a., oslobodio je Bilala dužnosti učenja ezana. Razumio ga je i shvatio njegovu bol i tugu za Poslanikom, s.a.v.s., koju je i sam osjećao. Prođoše dani, mjeseci i godine. Uzvišeni Allah učvrstio je muslimane na Zemlji i dao im iz Svoje blagodati pa su osvojili mnoge države i daleke predjele. Bilal je učestvovao u tim pohodima. Odlazi je i dolazio, i svoje tijelo i zdravlje na Allahovom putu trošio. Kao borac i gazija na Allahovom putu stigao je i do Šama. Borio se protiv nevjernika i ljude poučavao vjeri. Strpljivo je čekao sudbonosni čas kada će otići sa ovog svijeta i  u Džennetu se sresti sa voljenim drugom. Postoji jedan izuzetno interesantan momenat vezan za period pred samu Bilalovu smrt. Naime, nakon što su muslimani osvojili Kuds u Palestini, Omer, r.a., se sa svojim slugom zaputio ka njemu. Čitav dunjaluk bio je u njegovim rukama, a njegova odjeća bila je pohabana i poderana. Čudnih li vremena i još čudnijih vladara! Čije srce iman preplavi, ahiret mu se omili, a dunjaluk mu se zgadi. Takav je bio Omer. Vratimo se Bilalu. Sakupiše se vjernici na ovaj veliki dan. Dan kada su Kuds preuzeli muslimani, istinski monoteisti koji svoju vjeru nisu opoganili primjesama kufra i širka. Okupiše se najplemenitiji i najodabraniji ashabi, učesnici Bedra kao i učesnici prisege na Akabi. Sjatiše se na jedno mjesto vladari dunjaluka kako bi prisustvovali veličanstvenom danu u kojem je Kuds vraćen u ruke istinskih sljedbenika svih Allahovih poslanika. Nastupi vrijeme podne-namaza, a Omer se obrati Bilalu i zamoli ga da im prouči ezan. Bilal mu reče: ”Prođi me se, o Omere…” Omer mu tada kaza: ”Podsjeti nas, Bilale, na prohujala vremena i minule dane.” Tada mnogi ashabi digoše svoje glasove i kao jedan povikaše: ”Bilale, boj se Allaha, to od tebe traži vladar pravovjernih!” Ustade Bilal. Jedva. Njegovo tijelo je oronulo i starac je postao, ali se iz njegovih prsa začu prodoran glas oglašavajući namaz. Opet se začu Bilalov ezan. Omer briznu u plač, kao i mnogi odabrani ashabi. Zaplaka i čitava armija prekaljenih gazija i hrabrih mudžahida. Mesdžidul-Aksa se potrese i zadrhta od siline njihova plača i jecaja. Podsjeti ih Bilal na prošla vremena i na najboljeg i najljepšeg učitelja, na najuzoritijeg vođu i predvodnika, na Allahovog miljenika i odabranika Muhammeda, s.a.v.s., koji ih je silno zavolio, a oni su mu uzvratili istom mjerom. Divnih li uspomena, i još divnijih vremena koja proživješe vjernici, u kojima su uživali dok su u plemenitog Poslanika, s.a.v.s., gledali i iz njegovih usta Allahovu Objavu slušali!

Bilal se vrati u Šam i tamo dočeka smrt. U smrtnoj agoniji je u stihu govorio:
”Sutra ću sresti najmilije,
Muhammeda i njegove drugove.” 
Veselio se susretu s njima i znao je da ga od toga dijele samo trenuci, pa da se ponovno susretne sa Poslanikom, s.a.v.s., Ebu Bekrom, Omerom i ostalim prvacima ovog ummeta. I tako Bilal preseli na ahiret: ”A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje i uđi u Džennet Moj!” (El-Fedžr, 27-30)

Iz ovog kazivanja o prvom mujezinu možemo izvući više koristi, od kojih je možda najvažnija da je kod Allaha ”najugledniji onaj koji Ga se najviše boji…” (El-Hudžurat, 13). Kurejšije najplemenitijeg porijekla skončaše u Vatri jer su odbili da slijede Put istine i upute, a crni Etiopljanin završi u najuzvišenijim i najodabranijim mjestima u Džennetu jer je povjerovao u Poslanika, s.a.v.s., i slijedio uputu s kojom je došao. Molimo Uzvišenog Allaha da nas proživi u društvu poslanika Muhammeda, s.a.v.s., Bilala, i svih ostalih plemenitih ashaba, šehida i dobrih, a divno li su oni društvo.   

Iz knjige hutbi ”El-Misku vel-anber fi hutabil-minber”,  dr. Aid el-Karni

Fenomen ezana

Pogledajte kartu svijeta. Na istočnoj strani ugledat ćete Indoneziju. Najveća mjesta u Indoneziji su Java, Sumatra, Borneo i Celebes. Čim nastupi zora na istočnoj strani Celebesa, oko 5:30 po lokalnom vremenu, začuje se sabahski ezan. Hiljade mujezina uče ezane.

Kako minute odmiču, sabahski zov se širi sve zapadnije. Pola sata nakon...što se ezan prouči  na Celebesu on započinje u Džakarti, potom Sumatri. I prije nego se sabahski ezan završi u Indoneziji, oni zapocčnju u Maleziji, a potom u Burmi. Sat vremena poslije ezana u Džakarti, sabahski ezan začuje se u Daki, glavnom gradu Bangladaša. Dok se ezani završavaju u Bangladešu, započinju u zapanoj Indiji. Od Kalkute preko Sringara do Bombaja, kroz cijelu Indiju odjekuje sabahski poziv. I dok još ezani hore Indijom, pakistanski mujezini počinju pozivati ljude na sabah. Za četrdeset minuta sabahski ezan proputuje Pakistan, i ne dođe do kraja, a već je započeo u Afganistanu i Muskatu. Vremenska razlika izmedu Muskata i Bagdada je jedan sat. Za to vrijeme ezan se pronese Hidžazom, gdje su Meka i Medina, Jemenom, Emiratima, Kuvajtom Irakom.

Vremenska razlika izmedu Bagdada i Aleksandrije u Egiptu je opet jedan sat. Za taj sat ezan zauči u Siriji, Egiptu, Somaliji i Sudanu. S kraja na kraj Turske eho ezana odjekuje sat i po. Vremenska razlika izmedu Aleksandrije i Tripolija je jedan sat, i učenje ezana se nastavlja kroz cijelu Afriku.

Sabahski ezan koji je započeo u Indoneziji stigne do obala Atlantika nakon devet i po sati. I prije nego on dosegne obale Atlanskog okeana, na istoku Indonezije već je otpočeo ezan za podne-namaz. I dok podnevski ezan započinje u Bangladešu, u Saibilu se mujezini spremaju za oglašavanje ikindije, a potom i akšama i jacije. Dok mujezini širom Indonezije uče sabahski ezan, mujezini u Africi uče ezan za jaciju.

Ovaj fenomen nas dovodi do zadivljujućeg otkrića: Ne prodje ni jedan jedini trenutak na Zemaljskoj kugli, a da u njemu stotine hiljada mujezina širom svijeta ne uče ezane. I upravo sada, dok čitate ove redove, možete biti sigurni da hiljade ljudi, baš u ovom trenu, uče i slušaju ezane.

Izvor: Dzemat Rahić

Ko su alevije?

Nusajrije, tj. alevije (kojima pripada sirijski predsjednik Bašar el-Asad i njegov režim) su batinijsko-šiitska sekta koju je osnovao Muhammed ibn Nusajr El-Basri (umro 270. h.g). Osnivač sekte se proglasio Božijim poslanikom kome dolazi objava. Oni obožavaju Aliju ibn Ebi-Taliba, radijallahu anhu, i vjeruju u panteizam (sjedinjavanje Allaha sa stvorenjima), smatrajući da je Alija, radijallahu anhu, posljednja osoba s kojom se sjedinio Allah. Pored ovoga kažu da je Alija, radijallahu anhu, bio živ prije stvaranja nebesa i Zemlje i da je Alija, radijallahu anhu, stvorio poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Selmana El-Farisija, a da je Selman stvorio pet jetima: El-Mikdada ibn el-Esveda, Ebu-Zerra el-Gaffariju, Osmana ibn Mazuna, Abdullaha ibn Revvahu i Kanbera ibn Kadana. Svaki od njih ima svoju ulogu. El-Mikdad je gospodar ljudi, njihov stvoritelj i upravlja gromovima. Ebu-Zerr upravlja kretanjem planeta i zvijezda. Abdullah ibn Revvaha upravlja vjetrovima i uzima duše ljudima. Osman upravlja čovjekovim stomakom, temperaturom i bolestima. Kanber ibn Kadan udahnjuje dušu u tijelo.

Pripadnici ove sekte imaju noć u kojoj čine razvrat. Oni slave i piju vino, veličaju vinovu lozu, jer se od nje pravi vino kojeg oni nazivaju “svjetlom”, i ne dozvoljavaju sječu iste.

Islamski učenjaci su jednoglasni u mišljenju da su nusajrije (alevije) nevjernici (otpadnici od islama) – oni niti su muslimani, niti židovi niti kršćani. Sa njima nije dozvoljeno sklapati brakove, a ono što zakolju nije dozvoljeno jesti. Njihovim umrlim se ne može klanjati dženaza, te se ne mogu ukopavati u muslimansko groblje.

Nemaju džamije, već klanjaju po kućama. Oni klanjaju pet dnevnih namaza, ali drugačije od ostalih muslimana jer se njihovo klanjanje razlikuje po broju rekata i po tome što u njihovom namazu nema sedžde. Za namaz su im ključna sljedeća imena: Alija, Hasan, Husejn, Muhsin i Fatima. Muhsin je skrivena tajna pod kojim podrazumijevaju navodno nedonošće koje je pobacila Fatima. Umjesto kupanja zbog nečistoće i uzimanja abdesta, po njima je dovoljno da se izgovore ova imena.

Ne klanjaju džumu i ne pridržavaju se propisa o čistoći jer je čistoća za njih: neprijateljstvo prema unutrašnjem znanju.

Imaju mise slične kršćanskim misama. Ne priznaju hadždž i tvrde da je odlazak u Mekku i obavljanje hadždža čin nevjerstva i idolopoklonstva. Ne priznaju Šerijatom propisani zekat. Za njih je zekat simbol Selmanove ličnosti. Oni svojim vođama plaćaju neku vrstu poreza koja iznosi petinu od onoga što se posjeduje. Džihad za njih predstavlja zasipanje kletvama protivnika i onih koji otkrivaju tajne. Njihov post se sastoji u neprimicanju ženama tokom Ramazana i u čuvanju tajni vezanih za trideset muškaraca i trideset žena. Nusajrije moraju ispoljavati iskrenost i naklonost prema nusajrijskoj porodici i mržnju prema njenim protivnicima. Žestoko mrze neke ashabe, a Ebu Bekra, Omera i Osmana, radijallahu anhum, proklinju pri spominjanju njihovih imena. Smatraju da akida (vjerovanje) ima svoj unutrašnji i vanjski smisao i da jedino oni poznaju unutrašnji smisao tajni. Oni vjeruju u transmigracionizam (seobu duše iz tijela u tijelo).

Alevije (nusajrije) Aliju, radijallahu anhu, smatraju bogom i tvrde da je njegovo pojavljivanje duhovno u fizičkom prolaznom tijelu kao što je bila pojava Džibrila u liku pojedinih osoba. Posebnu naklonost i ljubav izražavaju prema ubici imama Alija, Abdurrahmanu ibn Muldžemu, izgovarajući pri spominjanju njegova imena “radijallahu anhu” (Neka je Allah sa njim zadovoljan!) i tvrdeći da je on njegovim ubistvom božansku prirodu oslobodio okova ljudske prirode. Zato smatraju griješnicima one koji prilikom spominjanja imena Abdurrahmana ibn Muldžema izgovaraju “la'anahullah!” (Allah ga prokleo!). Neki od njih smatraju da Alija, nakon što se oslobodio okova tijela, prebiva u oblacima. Oni također vjeruju da je grom njegov glas, a sijevanje munje njegov bič.

Nusajrije nastanjuju brdovitu oblast u okolini Latakije. U posljednje vrijeme su se proširili i po okolnim sirijskim gradovima. Prilično veliki broj nusajrija živi i u zapadnoj Anadoliji. Tamošnja zajednica nusajrija je poznata pod imenima “tahtadžije” i “hatabije”. Nusajrije koje žive u istočnoj Anadoliji su poznate pod imenom “kizilbašije”. Nusajrije iz ostalih dijelova Turske i Albanije su poznate pod imenom “bektašije”. Neke nusajrije žive u Libanu i Palestini, a neke u Perziji i Turkistanu gdje su poznati pod imenom “ali ilahijje”.

Izvor: Put vjernika

Opis Dedžala

Opis Dedžala dao je Muhammed, s.a.v.s, tako detaljno da ga neće biti teško prepoznati. Neke njegove osobine su uočljive iz daljine, a druge se primijete kada se približi. Ako se u njega pogleda izdaleka kada prilazi, primjetit će se da je nizak, debeo, tamnoput, crvenih obraza, ogromne glave kao kod kratke zmije, krivih nogu, jako uvijene i kovrdžave kose koja kao da je naljepljena vodom i pijeskom (blatnim), pa izgleda poput grana drveta. (Na osnovu hadisa koji bilježi Ahmed, Ebu )a’la i Ibn Kesir u Te/siru)

Kada se približi, uočava se šejtanski izgled lica sa izobličenom desnom stranom, bez oka i obrve. Lijevo oko mu je zeleno i svijetlo, kao da je ispupčena zelena kugla od stakla čija je zjenica oborena prema obrazu, odnosno, kao da je ispupčena boba grozda ili ispljuvak na zidu. Dakle, on je ćorav, desno oko mu je sasušeno, bez sjaja, a lijevo je izbuljeno i oboreno prema obrazu. (Ibn Hadžer prenosi ovaj govor od Kadi l jada, vidi Fethul-Bari, Poglavlje o smutnji).

Kada bi samo ovo imali od opisa Dedžala, bilo bi dovoljno, ali Allah, dž.š, je želio da nam da još precizniji opis kroz riječi Svog poslanika Muhammeda, s.a.v.s, koji ga opisuje tako precizno da je njegov izgled potpuno jasan. Kaže Muhammed, s.a.v.s: “Između njegovim očiju je napisano K F R, (kafir), što će pročitati svaki mu’min, bio pismen ili ne.” Poslije ovog opisa mislim da nije ostao niko ko ga neće moći prepoznati.

Kur'anski stav o nastanku i svrhi svijeta

Svijet je, po Kur`anu, stvorio Uzvišeni Gospodar Allah dž.š.To se ne odnosi samo na zemlju i obližnje nebo nego je to čitav svemir. Allah sebe naziva „Gospodarom svjetova“.

„I od Njegovih znakova je stvaranje nebesa i zemlje i svih živih bića što ih je po njima razasuo.I On je moćan da ih iskupi kada bude htio“. (Eš - Šura, 29.)

Kaže ibnu Džerir et-Taberi u svom tefsiru tumačeći ovaj ajet: “I od Njegovih jasnih dokaza ljudima su Njegova moć da oživi svakoga poslije nestanka i da proživi svakoga iz mezarova, nakon što je stvorio sve od nebesa pa do zemlje i nakon što je sve rasporedio i uredio na zemlji i u vasioni“.

Prema Kur`anu u svemiru postoje osim našeg sunčanog sis­tema još bezbrojni sistemi.

 „Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio; Njego­vo naređenje na sve se njih odnosi, a nek znate da je Allah kadar sve i da Allah znanjem Svojim sve obuhvata!“ (Et - Talak, 12.)

Ibnu Džerir et-Taberi tumačeći ovaj ajet kaže: “Stvorio je koliko nebesa toliko i zemalja, i u svakoj ima od stvorenja kao što je na sadašnjim“.

Kaže ibnu Abbas r.a.:“Kada bih vam tumačio ove ajete vi ne biste u njih vjerovali, a nevjerstvo u njih bi vas odvelo u nevjerstvo“.

Allahovo stvaranje u svjetlu nauke

Nauka nam danas otkriva da ovaj svijet na kome živimo nije jedini svijet,da osim ovog svijeta postoji još jedan nevidljivi drugi svijet. Taj drugi svijet je mikrokosmos. To je nevidljivi svijet koji možemo vidjeti samo uz pomoć mikroskopa. Radi se o svijetu atoma, elementarnih i subatomskih čestica, molekula i mikroorga-nizama.To otkriće uzdrmalo je predstavu ljudi o našem materijal­nom svijetu. Sada smo konačno shvatili da smo griješili kada smo govorili da ne vjerujemo u ono što ne vidimo, a da vjerujemo samo u ono što vidimo. Shvatili smo da može da postoji i ono što ne vidimo.Uz to, nauka je otkrila da ono što vidimo nikada u stvar­nosti nije onako kako to mi vidimo. To što mi vidimo u stvarnosti uvijek izgleda drugačije. Zaključak je da su naša čula nepouzdana i da pomoću njih ne možemo spoznati datu stvarnost.

Ubrzanim razvojem nauke i tehničkih sredstava, nau­ka ubrzo otkriva da postoji još jedan nevidljivi kosmos, a to je matematički kosmos. Taj treći, nevidljivi kosmos, otkriven je uz pomoć matematike i sistema koji se temelje na matematičkim za­konitostima. Radi se o sljedećem: Kada česticama u prirodi odre­dimo odgovarajuću numeričku vrijednost otkrit ćemo da postoji vrhunski savršen matematički red i sklad u međusobnom povezi­vanju tih čestica. Ustvari, otkrit ćemo da je Uzvišeni Allah dž.š.te čestice povezao koristeći Svoje programske i druge matematičke zakonitosti, odnosno da ih je povezao - s mjerom. Pitamo se kako otkriti taj matematički kosmos?

Da bismo otkrili taj nevidljivi svijet treba taj svijet da pos-matramo „očima“ matematike.Upitat ćemo se, šta bi matematika vidjela kada bi imala oči i kada bi posmatrala svijet u kojem mi živimo? Zamislit ćemo da možemo da razgovaramo sa matema­tikom. Kada to zamislimo, reći ćemo matematici da pogleda u to i to Božije djelo i da nam „kaže“ šta vidi. Matematika će nam odmah dati odgovore na sva ta pitanja. Čim dobijemo te odgovore odmah ćemo saznati kako konkretno izgleda matematički kosmos. Dakle, kada se matematički izračuna vidi se da su tablice kreirane u znaku relacije: par-nepar. Prva perioda ima dva hemijska ele­menta, a to je par elemenata; druga i treća perioda prestavljaju par perioda sa po osam elemenata. Četvrta i peta perioda predstavlja­ju par perioda sa po osamnaest elemenata. Šesta i sedma perioda prestavlja par perioda sa po 32 elementa itd. Odmah zaključujemo da je relacija par nepar jedan od izraza za mjeru u stvaranju tog Božijeg djela. Mi vjernici dobro znamo da je stvaranje u parovima jedna od Božjih zakonitosti u stvaranju našeg materijalnog svijeta u kome živimo.

Postavlja se pitanje da li je svemir ovakav kakav je sad ili je nastao odjednom, ili je Bog stvorio elemente iz kojih je dugotraj­nim razvojem kroz milijune ili čak milijarde godina došlo do da­našnjeg stanja? Nauka je tek početkom dvadesetog vijeka otkrila da se svemir konstantno širi. Sve je nastalo od prve materije koja je gusta i ne može se defnirati. Od nje je poslije „velike eksplozije“ nastao kosmos tj.galaksije.

Kur`an nam o tom slučaju eksplicitno kazuje:

„Zar ne vide nevjernici da su nebesa i zemlja činili jednu masu i da smo ih mi razlučili, i sve što je živo izveli sno iz vode? Pa zar oni ne vjeruju. ?"(El-Enbija, 29.)

Jedan od najznačajnijih učenjaka, fzičara i astronoma dana­šnjice Stiven Hoking, nazvan drugin Njutnom, kaže: “Prilikom „velike eksplozije“ kojom je stvorena i materija, i ne samo to već je stvoreno i mjesto i vrijeme, tom mudrom eksplozijom upravljao je Bog, jer da nije tako bilo svemir bi se raspao, i to da se kretao samo jednim djelićem sekunde brže.“

U prethodno navedenom su upotrebljene dvije riječi koje ujedno označavaju dva presudna stanja u procesu stvaranja i preob­ražaja kroz koje je prošao kosmos. Glagol retk u jezičkom značenju riječi označava objedinjenost, zajedništvo. To je ujedno i prva faza u procesu stvaranja kosmosa. Riječ fetk je ravno eksploziji, razje-dinjavanju što je druga faza u procesu stvaranja kosmosa.

Iz ovog ajeta se može izvesti jasan zaključak da je Svemogući Bog najprije stvorio određene elemente koji su činili jednu haotičnu masu koja je u kasnijem razvoju poprimila i određene oblike. Ne­besa su u početku bila u plinovitom stanju kako se to vidi jasno iz ovog ajeta:

 „Zatim je svoju moć okrenuo prema nebu koje je bilo dim,pa je rekao njemu i zemlji: “Dođite milom ili silom“! a oni rekoše: “Dolazimo pokoravajući se“. (Fussilet, 10.)

Prema tome, postupnost u stvaranju, odnosno, razvoju svije­ta je jedna od kur`anskih istina koja se u cjelosti poklapa sa shvatanjem današnje nauke o postanku i razvoju svemira. Ima dosta ajeta koja govore da je svijet u svom razvoju prošao kroz duge vre­menske periode.

 „ Vaš Gospodar je Allah koji je stvorio nebesa i zemlju za šest dana“. (El-E'araf, 53.)

U Kur`anu se - kako smo vidjeli - govori o danima, a ne o dugim vremenskim periodima pa se postavlja pitanje: na osnovu čega se ovi dani mogu smatrati dugim vremenskim razdobljima? To nam objašnjavaju drugi ajeti iz kojih vidimo da Božji dani nisu dani kako ih mi ljudi računamo.

 „I oni te požuruju s kaznom (da im dođe kazna), a Allah neće iznevjeriti Svoje obećenje. Zaista je jedan dan tog tvoga Gospoda kao hiljadu godina kako ih vi brojite.“(-Hadždž, 47.)

„Meleki i Duh penju se Njemu u jednom danu čije je traja­nje pedeset hiljada godina (na zemlji).“(El-Me'aridž, 4.)

Prema tome, jasno je da riječ „dan“ ne znači ovdje obični naš dan, već se radi o dugim vremenskim periodima. Kako proizilazi iz ovih ajeta riječ “dan“ kod Boga je prema našem računanju vrlo dug vremenski razmak, pa je onda potpuno jasno da šest dana stvaranja znači šest dugih, vrlo dugih vremenskih perioda u stva­ranju svijeta.

Odnos Islama prema suicidu

Mnogo je onih koji nisu ni svjesni kolikih je razmjera kod nas i u svijetu ova opasna pojava. Naime, radi se o broju koji prelazi 800 000 slučaja svake godine.

Nakon tog saznanja pokrenuta su brojna istraživanja koja su sa raznih aspekata razmatrala ovaj fenomen. Ali prije toga evo još nekih zastrašujućih podataka i činjenica do kojih su došli istraživači:

●    svakih 40 sekundi se na nekom dijelu zemaljske kugle dogodi samoubistvo

●    oko 873 000 ljudi svake godine izvrši samoubistvo

●    450 miliona ljudi boluje od nervne rastrojenosti i duševne nestabilnosti

●    u više od 90 % slučajeva razlog samoubistva je duševna nestabilnost i osjećaj beznadežnosti

●     samoubistvo je na osmom mjestu na ljestvici uzroka smrti u SAD

●    muškarci u odnosu na žene četiri puta više posežu za samoubistvom kao izlazom za svoje probleme

●    žene opet češće pokušavaju izvršiti samoubistvo

●    u 60% slučajeva samoubistvo je izvršeno vatrenim oružjem

●    istraživanja potvrđuju da je češća pojava samoubistva starijih osoba koji navrše 65 godina starosti i da su oni većinom muškarci.

Razlozi samoubistva

Postoji mnogo razloga zbog kojih ljudi posežu za očajničkim činom samoubistva, ali su istraživanja pokazala da su najčešći sljedeći razlozi:

●    beznadežnost,

●    razmišljanje o samoubistvu i pokušaj istog,

●    alkoholizam i upotreba droge,

●    nepostojanje jake vjere i svijesti da je suicid strogo zabranjen, tako da se taj korak olahko shvata ili se čak pozdravlja kao hrabar potez za nemogućnost da razum podnese veliku odgovornost za neuspjeh ili gubitak,

●    gubitak nečega veoma vrijednog (drage osobe) ili velika materijalna ili druga šteta,

●    psihološki faktori poput izolacije i neprijateljskog ponašanja i raspoloženja koji mogu voditi razmišljanju o suicidu.

Faktori zaštite od samoubistva koje spominje moderna nauka

Učenjaci (psiholozi, pedagozi, sociolozi i dr.) koji su proučavali hiljade slučajeva suicida ističu nužnost posvećivanja velike pažnje prema osobama koje pokazuju da se radi o duševno rastrojenim i psihički nestabilnim osobama, te skreću pažnju na obavezu njihovog zdravstvenog zbrinjavanja, liječenja u ustanovama specijaliziranim za te slučaje. Poznato nam je da ljekari liječe onda kada se bolest već pojavi. Učenjaci nisu do sada uspjeli pronaći lijek koji će umanjiti procenat suicida jer podaci pokazuju da je taj procenat konstantan, a nekada se čak i povećava.

Zastrašujuće cifre i pokazatelji

Evo statističkih podataka istraživanja u SAD-u 2002. godine:

●    broj samoubistava te godine u SAD- u je bio preko 31 000, 25 000 muškaraca i 6000 žena,

●    više od 5000 osoba su bili stariji od 65 godina, a oko 4000 su bili mladi (15-24 godine),

●    na osnovu ovih podataka dolazimo do zaključka da u SAD-u svakih 15 min. dođe do jednog samoubistva,

●    17 000 osoba je samooubistvo izvršilo pucajući iz pištolja, više od 6000 je izabralo vješanje, oko 700 se bacilo sa visokih zgrada, a preko 300 je odabralo smrt utapanjem u vodi,

●    godišnje u prosjeku pogine oko 100 000 osoba u raznim nesrećama, dok 30 000 ih izvrši samoubistvo,

●    u ovom izvještaju od 2002. godine se spominje da je pored ovog broja još 5000 Amerikanaca pokušalo izvršiti samoubistvo.

Iako je nauka uznapredovala a uz nju i sredstva za liječenje ove pojave, procenat samoubistava se povećao za 60 % u drugoj polovici prošlog stoljeća.

Prije se vjerovalo da svaka osoba ima ispunjene pretpostavke koje vode suicidu, ali danas se sa sigurnošću zna da je to uvjetovano određenim okolnostima. Također se prije vjerovalo da govor o suicidu ohrabruje i vodi njegovoj realizaciji, ali su istraživanja pokazala suprotno, tj. da razgovor o suicidu, njegovim posljedicama i bolnim rezultatima sprečavaju, odnosno smanjuju njegov broj.

Kur’anski lijek

Učeći i proučavajući Kur’an Časni nailazimo na ajete koji ukazuju na činjenicu da islam nije zanemario ovu pojavu, nego naprotiv, poklonio joj je dužnu pažnju i ukazao na pravilan način preventivnog liječenja. Kur’an sasvim jasno i jednostavno govori o suicidu i kaže: „I ne ubijajte se“(En-Nisa’, 29.), a muslimani su dužni poslušati ono što im njihov Gospodar, Allah, dž.š., naređuje.

Ali ako se pitamo da li je ovo dovoljno kao lijek, odgovor je ne, jer moderna istraživanja ukazuju na to da je neophodno u srca onih koji prezaju za samoubistvom ubaciti dozu nade i sa njima milosrdno postupati. Zato su otvoreni mnogobrojni centri i specijalizirane ustanove za liječenje onih koji imaju jak poriv za samoubistvom.

U Kur’anu odmah nakon citiranog dijela ajeta slijedi dio u kojem je radosna vijest za svakog mu’mina i nada koja nosi u sebi optimizam i milost: „Zaista je Allah prema vama milostiv.“

Nakon što smo saznali i uvidjeli da je najveći broj slučajeva suicida izazvan osjećanjem beznadežnosti, biva nam jasno koliki je značaj toga da Uzvišeni Allah uputi riječi u kojima se spominje Njegova milost.

Ali zapitajmo se da li je kao lijek dovoljno govoriti samo o nadi i milosti! Odgovor je ne, nije,  jer nekim ljudima to ne pomaže i nije im to dovoljno, nego se moraju i zaplašiti riječima koje ukazuju na posljedice suicida. Do tog zaključka su dovela mnoga naučna istraživanja, a na to je Kur’an ukazao još prije više od 14 stoljeća. Odmah u slijedećem ajetu Allah, dž.š., kaže: „A ko to nepravično i nasilno uradi (počini samoubistvo), Mi ćemo u vatru baciti, to je Allahu lahko.“(En-Nisa’ 30.)

Duboko razmislimo o ovoj kazni: „Mi ćemo ga u vatru baciti.“ Uistinu je to užasan kraj i zastrašujuća prijetnja svakom koji razmišlja ili pokuša da digne ruku na sebe.

Na osnovu izloženog sasvim je jasno da je Kur’an ponudio odgovarajući i funkcionalan lijek, a dokaz je i činjenica da je u islamskom svijetu među muslimanima veoma mali broj suicida. Islamsko učenje je tome dalo svoj najveći i presudan doprinos, za razliku od drugih naroda i njihovih svjetonazora.

Uzvišeni Allah upozorava i na drugim mjestima u Kur’ani Kerimu da ne dozvolimo sebi taj luksuz da uništimo svoj život koji nam je dat kao dar i emanet i da na to dobro uzvratimo činjenjem zlodjela koje na kraju vodi u propast:

„I ne bacajte se rukama svojim u propast!“ (El-Bekare, 195.)

U povijesti islama poznat je slučaj uglednog i hrabrog čovjeka koji je bio neustrašiv u mnogim bitkama boreći se na strani muslimana, ali je pokleknuo u momentima kada je bio ranjen, te je sa svojom sabljom izvršio samoubistvo. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je objavom obaviješten da će dotični izvršiti samoubistvo pa je rekao: „On je stanovnik Džehennema!“

Svakako i da čvrsta vjera u Allahovo određenje dobra i zla pomažu u preventivnom liječenju pokušaja suicida. Zato Allahov Poslanik, s.a.v.s., uči omladinu svog vremena, ali i sve ljude do Sudnjeg dana sljedećoj činjenici u koju nema ama baš nikakve sumnje: „O mladiću, podučit ću te nekim riječima… i znaj, kada bi se čitav svijet skupio da ti kakvu korist donesu, ne bi je mogli donijeti, osim sa onim što ti je Allah propisao. A kada bi se sakupili da ti kakvu štetu nanesu, ne bi ti je mogli nanijeti, osim u onom što ti je Allah već propisao. Podignuta su pera i osušile stranice.“ (Tirmizi i Ahmed)

I na kraju želim da zaključim riječima da je istinska vjera najbolji lijek i preventiva za problem suicida.

Iblisova ispovijest Poslaniku Muhammedu a.s.

Hazreti Musa Ibni Džebel r.a. veli, da je Ibni Abas rekao slijedeće: "Sabrali smo se zajedno sa Poslanikom Muhammedom a.s. u kući jednog ensarije. Iznenada je neko povikao: "O stanovnici ovog doma, dozvoljavate li mi da uđem, jer mi nešto trebate?" Božiji Poslanik tada reče: "Znate li vi ko to zove, ko viče?"

Prisutni ashabi rekoše da ne znaju, i da to jedino Allaha i Njegov Poslanik znaju. Muhammed a.s. tada reče: "To je prokleti Iblis (Šejtan), on traži dozvolu da uđe, pa hoćete li mu dozvoliti?"

H. Omer skoči na noge i reče: "O Poslaniče, dozvoli mi da izađem i da ga ubijem, i oslobodim narod od te nemani." Pejgamber reče: " Smiri se Omere, zar ne znaš da je on od onih kojim je odgođena smrt do kijametskog dana. Nego otvorite mu vrata i neka uđe, jer on nije došao svojom voljom. Pazite dobro šta će vam reči i šta će vam saopštiti."

H. Ibni Abas r.a. nastavi: "Vrata je neko otvorio, a on je već bio među nama. On bijaše jedan ćoravi i golobradi starac. U bradi mu je bilo najviše sedam dlaka poput konjske grive. Oči mu bijahu izdreljene i razvučene. Glava mu je bila poput velikog slona. Zubi, očnjaci poput svinjskih očnjaka. Pošto je ušao reče: "Esselamu alejkum o Muhammede! Esselamu alejkum, o muslimani!"

Pejgamber mu tada reče: "Selam je Allahov, o prokletniče, a Allah daje selam kome On hoće. Obaviješten sam da nešto hoćeš i želiš, pa reci." "O Muhammede, ja ti nisam došao dobrovoljno, već sam došao prisilno"- reče Iblis.

"A šta te je natjeralo"- upita ga Pejgamber.

"Došao mi je jedan melek od Gospodara, pa mi je rekao: "Svevišnji ti Allah naređuje, o Iblisu, da odeš Muhammedu, s poštovanjem i uvažavanjem i da mu saopštiš kako varaš ljude i kako ih zavodiš i skrećeš s pravog puta. Melek mi je još rekao: "Naređuje ti Allah da mu sve istinito kažeš što te bude pitao, jer je Allah rekao: "Tako mi Moje slave i veličine, ako mu budeš slagao jednu jedinu riječ, i ako mu ne budeš sve istinu rekao, Ja ću te sigurno pretvoriti u pepeo, koga će vjetar raznjeti, a tvoje ću dušmane izvijestiti i time obveseliti. Pa evo sam ti došao o Muhammede kako mi je naređeno, pa izvoli pitati što hoćeš. Ako ti ne kažem istinu moji dušmani će se razveseliti belaju koji me je zadesio."

"Kada si obećao da češ istinu govoriti, prvo mi reci, koga ti najviše mrziš?"-upita Muhammed a.s. Iblis mu odgovori: "Najmrže Allahovo stvorenje, o Muhammede, to si mi ti i svako ko je tebi sličan." "A koga još mrziš?" Iblis reče: "Svakog moralnog mladića koji se posveti Allahu dž.š." "Koga dalje mrziš?" "Mrzim svakog učenog pobožnog čovjeka, a uz to da je marljiv i ustrajan, mrzim još svakog onog ko je trajno pod tahterom (čista tijela, odijela i mjesta gdje boravi)." Koga još mrziš?" "Mrzim siromašna čovjeka koji je strpljiv i izdržljiv, koji ne kazuje svoje siromaštvo niti se na to tuži." "A kako ti znaš da je neko strpljiv?" "O Muhammede, ako se neko tuži na svoje jade i muke, onom ko je kao on - obično stvorenje, tri dana uzastopno takvog čovjeka Allah ne upisuje u strpljive svoje robove." - odgovori Iblis.

"Koga još mrziš?" "Mrzim svakog imućnog čovjeka koji je zahvalan Allahu za svoje bogatstvo." "A kako ti znaš da je neko zahvalan Allahu?" "Kada vidim da takva osoba uzima ono što mu je od Allaha dozvoljeno a ostavlja ono što je zabranjeno i troši svoju imovinu u dozvoljene svrhe." "A kako se ti ponašaš i kako djeluješ kada moj sljedbenik stupi u namaz?" Iblis reče: "O Muhammede, kada tvoj sljedbenik stupi na namaz, mene spopadne groznica da se sav tresem i plamtim naizmjenično." "Zašto te spopadne takva muka?" Iblis reče: "Zbog deredže (stepena prema džennetu) koji Allah daje nekom robu zbog obavljene sedžde." "Kako se ti osjećaš kada moji sljedbenici uče Kur'an?" Iblis odgovori: "Kada oni uče Kur'an ja se topim kao olovo na vatri." "A šta veliš za Ebu Bekra?" Iblis reče: "Ebu Bekr me nije slušao ni prije primanja islama, pa kako bi me slijedio kad je primio islam." "A šta veliš za Omera?" Iblis reče: "Tako mi Allaha kad god ga sretnem pobjegnem od njega, on je jako ljut i ja ga se bojim." "A šta veliš za Osmana?" "Ja se njega stidim kao što ga se stide svi Allahovi meleci." "A šta veliš za Aliju?" Iblis reče: "Kamo sreće da ja od njega budem miran, pa da on mene ostavi kao što sam ja njega ostavio na miru, ali on to nikako ne čini, stalno me progoni."

Muhammed a.s. tada reče: "Hvala Allahu koji je usrećio moj ummet, a koji je tebe učinio nesretnim do određenog dana." Ali tada Iblis reče: "Daleko je to, daleko je to Muhammede. Gdje je sreća tvojih sljedbenika, kad sam ja još živ i neću umrijeti do Kijametskog dana. Kako se ti možeš radovati svome ummetu kad ja hodam po njima poput njihove krvi kroz njihove krvne sudove i meso, a oni mene ne vide. Tako mi onoga koji me je stvorio sve ću ljude ja zavesti, pobožne, pismene i nepismene, jedino priznajem da neću moći ništa Allahovim robovima koji su muhlisi."

Pejgamber na to reče: "A koji su to muhlisi kojima nećeš moći ništa?" Iblis odgovori: "Zar ne znaš o Muhammede, da ko god voli i miluje zlatnike i srebrenjake, ko god voli kapital nije iskreni vjernik Allahu. Kad vidim čovjeka, a ne voli kapital a osim toga ne voli ni slavu ni hvalu, znam da je on pravi i iskreni vjernik, muhlis, pa ga ja ostavim i ne navaljujem na njega. Zaista čovjek dok želi kapital i karijeru i dok mu je srce vezano za ovozemaljske užitke, on mi je pokornije više i nego bih vam mogao reći. Zar ne znaš Muhammede, da je ljubav prema malu i ovom svijetu jedan od najvećih grijeha. O Muhammede, zar ti ne znaš da ja imam sedamdeset hiljada sebi sličnih šejtana, i da svaki od njih ima po sedamdeset hiljada djece. Neke šejtane oporučim isključivo učenim ljudima, a neke pak, oporučim starcima i staricama. Zar ti ne znaš o Muhammede, da sam se ja lažno zaklinjao Ademu i Havi sa Allahom i govorio im: "Tako mi Allaha, ja sam vaš savjetnik i prijatelj."

Što se tiče omladine, između nas i njih ne postoji spor i nesporazum, a što se tiče male djece, sa njima se mi igramo kako hoćemo. Poneke šejtane ja specijalno zadužim za pobožne ljude, pa šejtani njima dolaze sve dok ih ne prevedu i ne navrate da uzmu sebi za cilj i želju nešto drugo, osim Allaha. Kad to ovi učine ja im uništim ihlas (iskrenost), a vjera im ostane jer mi tu ništa ne možemo, pa oni vjeruju Allaha i Njemu robuju, ali bez ihlasa, a da to i ne znaju.

Zar ti Muhemmede nisi čuo za Berhisa Rahiba (jedan veliki pobožnjak od Musaovih sljedbenika), koji je robovao Allahu sa ihlasom sedamdeset godina, tako da je svojom dovom ozdravljao bolesne, pa ga ja nisam pustio sve dok on nije učinio zinaluk (blud), pa poslije toga ubio jednu osobu, i na koncu dok se nije pokafirio. To je onaj što ga Allah spominje u Kur'anskom ajetu: "Nemojte biti kao Iblis, koji zavodi čovjeka da se pokafiri, a poslije mu rekne: 'Od tebe sam ja siguran, odričem te se, jer se ja zaista bojim Allaha, Gospodara svjetova'" Zar ne znaš o Muhemmede, da je laž i nevjerstvo od mene i da sam ja prvi koji je slagao i postao nevjernik. Onaj koji laže je moj osobni prijatelj.

Lažna zakletva je radost moga srca, a ogovaranje, klevetanje i prenošenje tuđih riječi od jednog do drugog, to je moje slatko voće. A onaj ko se lažno zaklinje razvodom braka sa svojom ženom, govoreći joj pustit ću te, razvest ću se od tebe, oženit ću drugu, pa makar to bilo i u šali takav će sebi svoju ženu brzo učinit haramom. Takve će se osobe oplođavati i rađati sebi djecu a ona će im biti vanbračna, krenut će u džehennem samo radi jedne riječi kao što je zakletva za razvod braka.

O Muhammede, zaista će tvoji sljedbenici odgađati sa namazom, sat po sat. Kad god tvoj sljedbenik hoće da klanja ja mu poristupim i zabluđujem ga, zagovarajući ga riječima: "Ima još vremena, završi započeti posao pa onda klanjaj, i sl." Ja to sve radim dok ne uspijem odvratiti tvoga sljedbenika, da klanja namaz na vrijeme. Ako me ipak tvoj sljedbenik svlada onda ga ja ostavim dok ne stupi u namaz, a onda mu reknem, i navraćam ga da se obazire desno i lijevo u namazu, pa kad to učini, ja ga onda pomilujem po licu i poljubim ga među oči i tad mu reknem: "Već si učinio nešto što ništa ne vrijedi." Ti znaš Muhammede, da oni koji se okreću u namazu desno i lijevo da ih Allah takvim namazom udari po glavi. Pa ako se ne obazire u džematskom namazu, ja ga tu ostavim i sačekam dok sam ne počne klanjati, tada mu ja naredim da žuri sa klanjanjem, da se brzo spušta i diže u namazu, kao horoz kad kljuca zrnevlje. Pa ako me tvoj sljedbenik i tu pobijedi, ja ga ponovo čekam da stupi u namaz u džematu. Tada mu stavim uzdu, kao konju, pa mu dižem glavu prije njegova imama i spuštam prije njegova imama. Ti znaš Muhammede, koji tako čini, da mu je namaz pokvaren i da mu Allah njegovu glavu tada pretvara u magarećiju glavu i tako može da ostane do kijameta.

Ako me i tu pobijedi, ja onda naređujem da se igra i zabavlja u namazu pucketajući prstima. Pa ako me i tu pobijedi, onda mu ja pušem u njegov nos, da bi on zijevnuo za vrijeme namaza, a onda moj šejtan uđe u njegovu unutrašnjost i na taj način se povećava ljubav za dunjalukom, pa onda on postaje pokoran meni.

Pa gdje je onda sreća, o Muhammede, za tvoj ummet?

Ja isto tako, o Muhammede, odvraćam siromašne od namaza. Siromašnima govorim da oni nisu dužni klanjati, te da su dužni klanjati namaz samo oni kojima je Allah dao bogatstvo. Bolesnicima govorim da ne klanjaju i da oni nisu dužni klanjati, to je dužan samo onaj ko je zdrav-govorim im. Kad ozdraviš, onda naklanjaj ono što si propustio. Tako ja navraćam bolesnike da umru u nevjerstvu. Ako koji umre a sotavi namaz u svojoj bolesti, susrest će se sa Allahom, a Allah će biti srdit na njega. O Muhammede, ako sam ti išta slagao i prevario, molim Allaha da me pretvori u pepeo.

Pejgamber tada reče Šejtanu: Da li si ikad išta molio svoga Gospodara Allaha dž.š.?" A Iblis mu tada reče: "Ja sam molio svoga Gospodara za deset stvari, i to:

1. Molio sam Allaha da me učini sudrugom u malu (imetku) i porodu od sinova Ademovih, pa mi je odredio da to budem. O tome govore riječi Allahove: "O Iblisu, budi ti sudionik njihov u imetku i djeci. Obećaj im što god hoćeš, a sve što šejtan obeća to je prevara." Molio sam Ga da mi bude hrana svako jelo u kojem se zamiješala kamata i ostali harami. Molio sam Ga da slobodno koristim imovinu kada ta imovina nije stečena Euzu-bismillom.

2. Molio sam Ga da učestvujem u polnom općenju sa svakim onim koji pristupi svojoj ženi radi polonog općenja, a da prije toga nije proučio Euzu i bismillu. Zaista šejtan polno opći sa takvim čovjekom, pa djeca rođena iz takvog braka su meni pokorna i poslušna.

3. Molio sam ga da jašem na jahaćim životinjama i drugim prevozima sa onim koji putuju ne tražeći ono što je dozvoljeno (halal), nego ono što je zabranjeno (haram). Tako, kad neko nekud pođe radi harama, ja mu se pridružim prateći ga na tom putu. O tome govore riječi Allaha u Njegovoj knjizi "Vozi se sa njima, idi sa njima, i kad se voze i kad idu pješice."

4. Molio sam Ga da mi dadne kuću za stalni boravak, pa mi je dao kupališta, plaže i banje gdje se otkriva ono što je za pokriti, i razna smetljišta i bunjišta gdje se istresa smeće i otpatci.

5. Molio sam Ga da mi dadne i stvori džamiju, gdje ću skupljati ljude, pa mi je dao pijace kafane i čaršije i kockarnice.

6. Molio sam Ga da mi dadne jednu knjigu s kojom ću pozivati sinove Ademove mome putu, pa mi je to učinio davši mi pjesme.

7. Molio sam Ga da mi dadne ezan, s kojim ću pozivati svijet, pa mi je dao frulu, svirale, svirku, muziku i alkohol.

8. Molio sam Ga da mi dadne nekog da spava i liježe u postelju samnom, pa mi je dao pijanicu. Svaki onaj koji legne pijan u postelju neka zna da sam ga ja zagrlio, nek se ne brine.

9. Molio sam Ga da mi dadne pomoćnika u mom poslu, pa mi je dao ljude koji se pouzdavaju u svoju moć, uticaj i svoju imovinu i svoju ličnu volju.

10. Molio sam Ga da mi dadne braću i prijatelje, pa mi je dao one koji traže svoj mal u griješenju, kao što kaže Allah u svom ajetu: "Zaista su rasipnici šejtanova braća."

Nakon ovog Muhammed a.s. reče: "Da mi nije potvrde od strane Allahove Knjige, ne bih ti vjerovao"

A Iblis mu tada odgovori: "Muhammede, ja sam molio Svevišnjeg Allaha da ja vidim Ademove sinove, a da oni mene ne vide, pa mi je to dao. Također, dao mi je da mogu hodati i prolaziti kroz njihove krve sudove poput krvi, pa ja po njima kružim i vitlam kako god hoću u jednom času. Meni je Allah rekao: "Eto ti što si tražio." Ja se time ponosim do Sudnjeg dana. Sa mnom, o Muhammede, ima više svijeta nego s tobom. Većina potomstva Ademova bit će uz mene do Kijametskog dana.

O Muhammede, ja imam svoje jedno dijete, kome sam dao ime Tama (pomrčina), koji se navali na oči svijetu da bi ih uspavao od noćnog namaza jacije. Da nije tog šejtana, ne bi bilo ljudi koji bi otišli na spavanje, a da prije toga ne klanjaju jaciju. Isto tako, ja imam jedno svoje dijete koje se zove Kuhejl (surmadija), koji zavarava, zamazuje surmom oči ljudima koji sjede si sijele sa ulemom, te za vrijeme džume namaza i predavanja, kunjaju i zaspu."

Ibiz dalje reče: "O Muhammede, koja god žena izađe na ulicu bez propisane odjeće, jedan od šejtana zajaše joj straga, a drugi joj se uvuče u njedra, pa se gledaocima hvali i uljepšava i govori joj: "Otkri se, otkri se, pokaži svoje ukrase." Pa kada to učini, onda su šejtani završili svoj posao."

Zatim Iblis nastavi: "O Muhammede, ja ne mogu nikoga lično zavesti, koga ja želim i hoću, ali ja stalno došaptavam razne loše želje, poslove i misli, bodreći na loša djela i prikazujući ih lijepim i privlačnim. Kada bi zabluđivanje bilo u mojoj ruci, onda ja ne bih nikoga ostavio na Zemlji da kaže La ilahe illallah, ne bih dopustio da iko posti i klanja. Kao što ti nisi vlasnik imana, nisam ni ja vlasnik zabluđivanja.Kad bi iman bio u tvojoj ruci, ti nikog ne bi ostavio kafirom."

Tada mu Muhammed a.s. reče: O oče gorčine, bili se ti pokajao i povratio Svevišnjem Allahu, a ja ti garantujem džennet?"

Iblis odgovori: "O Božiji Poslaniče, emer je izrečen, kalem je osušen, o svemu što će biti do Sudnjeg dana. Slava Onome Ko je tebe učinio prvakom svih poslanika i upravnikom džennetlija, Koji te je oblikovao i odabrao, a Koji je mene učinio predvodnikom džehennemlija. Ja sam proganjani nesretnik. Ovo je moja posljednja ispovijest tebi, i posljednje moje riječi koje su istina. Zahvaljujem Allahu, Gospodaru svjetova. Allah je blagoslovio salavatom Muhammeda, Pejgambera majčinske naravi, njegovom rodu i ummetu. Selam svim poslanicima. Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova....